Ima jedna zanimljiva priča vezana za slavni berlinski Carski poštanski muzej (Reichspostmuseum) što ga je 1872. godine otvorio tadašnji ministar pošta Njemačkog Carstva, Heinrich von Stephan i njegovu izuzetno vrijednu zbirku poštanskih maraka koje su stjecanjem niza okolnosti prošle pravu pustolovinu, ravnu nekoj detektivskoj priči.
I nacisti su vrlo pomno čuvali muzejsko blago. O njemu je brinuo sam Josef Goebbels, jedan od najbližih Hitlerovih suradnika i njegov ministar propagande, ali ni to nije pomoglo. Spašavajući muzejsko blago od bombardiranja u studenom 1943. godine, najvrjedniji eksponati upakirani su u nekoliko desetaka sanduka i prevezeni do napuštenih rudnika soli u Eislebenu u zapadnoj Saskoj. Marke su navodno stavljene u specijalni sanduk (obložen olovom) zajedno sa zlatom i drugim dragocjenostima gdje su dočekale kraj rata. Kad su u ožujku 1945. godine Amerikanci pronašli skrivene sanduke, vojni zapovjednici, koji su znali da to područje dolazi pod sovjetsku upravu, sanduke su premjestili u američku zonu i smjestili ih u jedan napušten dvorac. Ubrzo se uspostavilo da u jednom zapečaćenom sanduku nedostaje 2039 poštanskih maraka iz 35 zemalja evidentiranih u muzejskom inventaru. Nedostajalo je i osam izuzetno rijetkih i vrijednih maraka izdanih od vlada bivših britanskih posjeda Mauricijusa (1850.), Britanske Gvajane (1856.) te nezavisnih Havajskih otoka (1851. i 1852.).
U jednom zapečaćenom sanduku nedostajalo je i osam izuzetno rijetkih i vrijednih maraka iz bivših britanskih posjeda Mauricijusa (1850.) i Britanske Gvajane (1856.) te nezavisnih Havajskih otoka (1851. i 1852.).
Dugo se nije se znalo za sudbinu ovih filatelističkih rariteta. Dovodilo ih se u vezu s Willy Köhnom, visoko rangiranim SS-ovcem i osobnim prijateljem Goebbelsa. Mislilo se o njemu da je prebacio specijalni trezor preko Španjolske u Argentinu, no ništa od toga nije bilo dokazano. Jedino što je bilo sigurno je da maraka nema, a nema ni traga lopovu.
A onda se 30 godina kasnije nekim čudom dogodio preokret. Doduše, šuškalo se u filatelističkim krugovima, da su takve marke viđene na Međunarodnoj filatelističkoj izložbi “Interfil” održanoj u Philadelphiji 1976. godine. Dennis E. Sweeney, bivši kapetan američke vojske iz Philadelphije, pročitao je u novinama da je na jednoj dražbi prodana koverta na koju su bile zalijepljene dvije rijetke poštanske marke poznate kao Mauritijusa Post Office, za 380 tisuća dolara. Zagolican dolarima prisjetio se da se negdje u potkrovlju njegove kuće nalazi paketić s nekakvim markama. Otišao je na izložbu i ponudio poznatom londonskom trgovcu markama, Robsonu Loweu, da otkupi njegove poštanske marke. Lowe je odmah prepoznao marke kao iznimno vrijedne i posumnjao da su ukradene pa je ponudu diskretno odbio ne pobudivši kod bivšeg kapetana američke vojske nikakvu sumnju.
Kada se vratio u London Lowe je obavijestio Scotland Yard o ponudi koju je dobio u Americi te je potom tu informaciju proslijedio Interpolu. Kada je mjesec dana kasnije (1977.) vlasnik skupocjenih maraka pronađen u Philadelphiji, carinski agenti odmah su marke oduzeli kao ukradenu imovinu. Sweeney je vlastima rekao da je nakon njemačke kapitulacije, u svibnju 1945. godine, postavljen na čelo američkog ureda za nadzor njemačkog umjetničkog blaga skrivenog u rudnicima soli u zapadnoj Saskoj, a kako je taj dio zemlje treba pripasti Rusima, njegova se jedinica povukla, ali su dragocjenosti iz rudnika soli prebacili u američkoj okupacijsku zonu. U trenutku evakuacije, neki stariji bračni par rekao mu je da se boje za svoje živote ako Rusi dođu u Leipzig pa su ga zamolili da ih prebaci u zapadnu okupacijsku zonu. Ukrcao ih je u jedan kamion te su tako završili kod Amerikanaca. U znak zahvalnosti, bračni par mu je poklonio paketić s poštanskim markama. I ne gledajući što je dobio, paketić je spremio i na nj zaboravio.
Kad su 1976. godine mediji objavili cijeli slučaj, javio se DDR tvrdeći da mu marke pripadaju, jer se prije Drugog svjetskog rata Carski muzej nalazio u istočnom dijelu Berlina. Američki odvjetnici nisu mogli utvrditi tko je pravni slijednik Carskog muzeja i tko ima pravo na pronađene raritete.”Očekujemo da će istraga biti dugotrajan proces”, rekao je tadašnji državni tajnik Cyrus Vance . Tako je bilo sve do pada Berlinskog zida 1989. godine i ponovnog ujedinjenja Njemačke kada je vlada SAD-a vratila ukradene marke.
Iako su kataloške procjene pronađenih maraka iz Carskog muzeja izuzetno visoke, treba reći da na filatelističkom tržištu u pravilu poštanska marka vrijedi onoliko koliko je netko spreman za nju platiti. Stoga bi se moglo zaključiti da svih osam pronađenih maraka danas vrijedi između 8 i 10 milijuna dolara.
Dva nerabljena Mauritiusa Post Office prodana su 2018. godine za 4 milijuna dolara