Došao je tiho i ušao u legendu. Tim bi se riječima najbolje mogao opisati košarkaški i životni put Juliusa Johnsona, te 2004. godine tek jednog od brojnih Amerikanaca koji su navlačili dres Zadra. Danas, 14 godina kasnije, malo je košarkaških zaljubljenika u čitavoj državi koji ne znaju Jubyjevo ime. Prije dugih devet godina u suzama se oprostio od grada koji ga je tako volio, a prije nekoliko dana se vratio. Makar samo turistički.
Zanimljivo, za povratak u Donatov grada – „kriva” je žena, otkrio je Juby novinaru Paulu Sariću u velikom intervju za Basketball.hr.
– Nadrealno je, premda sam znao sam da ću se jednog dana vratiti. Žena i ja smo planirali odmor te je rekla da pođemo u Hrvatsku, da se vratimo u Zadar. Na kraju je isplanirala cijeli put. S obzirom na sve što sam doživio zadnjih dana nisam mogao tražiti išta bolje – započeo je ljubimac zadarske publike.
Teško je bilo ne osjetiti da se nešto događa u Zadru proteklih dana. Onom košarkaškom dijelu. Selfiji, statusi, videa iskakali su na svakom koraku. Možda će zvučati patetično, ali jednom riječju – ljubav.
– Nevjerojatan osjećaj. Kao što uvijek kažem – kada ti netko pruži ljubav, uvijek ju uzvrati. Ljudi u ovom gradu i ja imamo toliko međusobnog poštovanja. Nevjerojatno mi je da pričaju sa mnom kao da nikada nisam otišao – nastavlja Juby i dodaje – Hrvatska mi se zaista sviđa i to svima govorim, ali Zadar je nešto posebno. Zadar volim! Zbog sve ljubavi i poštovanja koje sam ovdje dobio. Zbog svog truda koji sam ovdje uložio i zbog svih ovih ljudi.
Puno se toga promijenilo otkad je otišao. I kod Jubyja i u Zadru. Tribine više ne skandiraju njegovo ime, iako bi, u to ne treba sumnjati, ponovno počele kada bi imale priliku.
– Već sam deset godina vjenčan sa svojom ženom. Imam četiri predivne kćerke. I dalje sam u košarci. Imam agenciju i neke nekretnine u Americi. Živim svoj život i uživam u njemu. Imam malog nećaka, tj. nekoliko njih koji su ponajbolji mladi košarkaši u državi – Mitchey Johnson, Sunny Johnson, Marcus Johnson i Mason Broyles. Otac mu je igrao košarku u Belgiji i Hrvatskoj – kazuje najomiljenija zadarska osmica u novijoj povijesti provjeravajući znamo li na koga misli.
Kako ne? Dwayne Broyles profesionalnu je karijeru započeo u Šibeniku da bi potom dvije sezone nosio dres Zagreba. Taman u godinama prije nego je počeo uspon Mrava.
Poznato je da Johnson dolazi iz sportske obitelji. Dva su mu se brata bavila košarkom, a otac ga je jedno vrijeme i trenirao u srednjoškolskoj momčadi. Jabuka ne pada daleko od stabla, što potvrđuje i podatak da mu je nećak, mlađahnoj dobi unatoč, već poznat širom Ohioa.
– Mitchey ima 15 godina i vrlo je talentiran mladić. I NBA igrači su znali doći u njegovu školu pogledati pokoju utakmicu. Bilo je tu LeBron James, Dwayne Wade, JR Smith… Bit će jako dobar igrač.
Lijepe su to reference za mladog igrača kojemu neki prognoziraju i NBA karijeru. No, tko zna, možda se jednoga dana okuša u Europi, a ne treba sumnjati da će dobiti preporuku za – Zadar. Uostalom, kao i Romeo Travis i Steven Gray. Otkako je radi ozljede koljena objesio tenisice o klin Juby živi obiteljskim životom. Uz prekrasnu ženu i četiri male curice, ne ostaje mu previše vremena za ostale stvari.
– I dalje zaigram basket, no sada mi se sve vrti oko familije. U kolovozu nam je deseta godišnjica braka. Djeca su mi sve. Oni ni ne znaju da sam igrao košarku i najbitnije mi je da im dam najbolju verziju sebe kao oca, kao muža i da iskoristim sve što sam naučio da im pomognem u budućnosti.
Veliki je ulogu u odrastanju mladića iz Clevelanda imao i Zadar kojemu se Julius Johnson rado vraća, a da ozbiljno misli potvrđuju i riječi da planira kupiti stan u Donatovu gradu.
– Apsolutno! Zadar me naučio strpljenju. S nekim stvarima u životu treba biti strpljiv. Uvijek ću se vraćati ovdje. I ne samo ja, već i moja djeca. Planiram ponovno doći za godinu ili dvije. Planiramo kupiti stan u Zadru. Ovdje se drugačije živi, ovdje mi je dom. I meni i mojoj ženi. Bili smo djeca kada smo došli. Ja sam imao 22-23 godine, a ona je imala 19. Došao sam kao dječak, otišao kao mladić, a u međuvremenu sam postao muškarac. Život te oblikuje i definira ono što jesi. I dobre i loše stvari. Sve je u mome životu vodilo ka ovome trenutku i izuzetno sam zahvalan na tome. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo!
Kroz cijeli se razgovor provlačila jedna riječ. Ljubav. Teško je izbrojiti koliko ju je puta Juby izrekao što ni ne čudi znajući njegov odnos s navijačima.
– Nakon Zadra sam igrao u Gravelinesu i premda nikad neću reći nikad, male su šanse da ću se tamo vratiti. Ali uvijek ću se vraćati u Zadar. Ovo mi je, doslovno, dom. Ovo mi je dom – govori 36-godišnjak iz Ohioa koji je objasnio kako je došlo do povratka u grad gdje je napravio karijeru.
– Žena i ja nismo na društvenim mrežama i moram istaknuti trud koji je moj dobar prijatelj Lemi uložio da sazna gdje sam. Da ga ne znam, pomislio bih da me uhodi – kroz smijeh otkriva Johnson.
– Niti jednu ženu nisam toliko tražio kao tebe – ubacio se Lemi.
Za sve su krive – društvene mreže.
– Brat mi radi u školi i objavio je video LeBrona Jamesa, Dwaynea Wadea i mene, a Lemi je to vidio i tražio me. Komentirao je, čak je i školu nazvao. Kad mi je brat to kazao odmah smo stupili u kontakt i ovih se dana ni o čemu nisam morao brinuti.
Odsjeo je u apartmanu sportskog direktora kluba Branimira Longina, a doček koji je imao u Gradu košarke teško je razumjeti onima koji ne znaju povijest odnosa Jubyja i Zadra. Slike, autogrami i prisjećanja na lijepe dane. I pritom nikog nije odbio.
– Kada prošetaš gradom i vidim djecu koja imaju 11-12 godina kako me gledaju na ulici, kada vidim momke mog godišta i mlađe od mene kako se sjećaju tko sam i s kakvom sam strašću igrao. Nevjerojatno… Žena i ja smo uživali ovih nekoliko dana. Bili smo na večerama, vidjeli dobre prijatelje. Zahvalan sam. Zaista sam zahvalan što sam bio dijelom nečega što je sada dio povijesti – rekao je ljubimac zadarske publike s primjetnom knedlom u grlu.
Teško je istaknuti, ali mora se upitati. Koja ti je najdraža uspomena iz Zadra?
– Je li to trik pitanje?
Naravno, nije bilo. Jasno, od toliko lijepih stvari, teško je neku posebno izdvojiti.
– Morao bih istaknuti osvajanje prvog prvenstva. Kada sam potpisao za Zadar nisam znao puno toga. Samo sam čuo priče. Kada negdje igrate uvijek je bitno znati te priče, znati što se događalo prije tebe, tko je igrao prije tebe. Znao sam da je bilo prošlo 18 godina od posljednjeg naslova državnog prvaka. No, čim sam došao shvatio sam gdje sam. Nisam mogao nigdje poći da se nije pričalo o košarci. Stoga sam puno proučavao, puno učio i shvatio što se traži. Naslov! To je ključ! Ispuniti očekivanja navijača i pomoći momčadi da osvoji trofej. Nakon toga vidjeti suze na licima ljudi… To nas zauvijek povezalo. Otišli smo u grad i vidjeli sve te ljude kako slave, kako satima, danima slave… Fantastičan je osjećaj biti dijelom nečeg takvoga – rekao je Juby koji je naglasio ulogu ne samo igrača, već i navijača u tom povijesnom naslovu, prvom otkad je neovisne Republike Hrvatske – nisam tu bio sam ja. Bio je to momčadski uspjeh. Znam da ljudi imaju različita mišljenja o Pinu, no složio je zaista dobru momčad. Dao mi je priliku. Bili su tu i Marko Banić, Pankracije Barać, Siniša Štemberger, Aramis Naglić, Rok Stipčević… Todor Gečevski koji mi je jedan od najdražih [suigrača]… A lista se nastavlja.
Nakon lijepih uspomena vrijeme je za one ružne. Kako gledaš na odlazak 2009. godine?
– Nije to ružna stvar.
Nije. Ali jest – tužna.
– Tužna jest. Zbog svog vremena i truda koji sam ovdje ostavio. Ne mogu reći da sam se osjećao kao nakon prekida, jer to nije bio prekid. Ne između mene i ovih ljudi. Jednostavno, došlo je vrijeme za otići i nastaviti životni put.
Iz Zadra je otišao u Azovmaš. No, u Ukrajini se nije dugo zadržao. Vratio se u SAD brinuti se o tek rođenoj kćeri, da bi ga put za koji mjesec odveo u Gravelines. U gradu sa sjevera Francuske zadržao se četiri godine i potom prestao igrati. No, klub u kojemu je počeo profesionalnu karijeru i dalje prati.
– Kad god dobijem šansu. Prošle su već tri godine otkad sam prestao igrati profesionalnu košarku, no neovisno o tome, i što god se dogodilo, uvijek ću biti veliki navijač Zadra.
Sada kada se bavi menadžerskim poslom, nije isključeno ni da pomogne klubu. Skaut s one strane Atlantika dušu bi dao…
– Pričao sam o tome s Aramisom Naglićem i trebam pričati s Branimirom Longinom. Imam jako dobre veze u SAD-u što se tiče srednjoškolske i sveučilišne košarke. Nadam se da ćemo se vratiti na tu temu kada za to dođe vrijeme. Uvijek skautiram mlade talente.
Sjećam se jedne scene iz hladne jeseni 2011. godine. Cibona je otvarala europsku sezonu protiv momčadi čiji je dres nosio Juby Johnson. Među tisuću ljudi koliko se tu večer okupilo u Draženovom domu bilo je i podosta Zadrana, mahom studenata, koji su došli pozdraviti svog bivšeg igrača. Na predstavljanju mu se pljeskalo gotovo kao domaćim igračima, a u jednom se trenutku čak i čulo „Juby, Juby Johnson”.
U Zagrebu, na utakmici Cibone i Gravelinesa.
– Znaš što, sjećam se i ja toga. To mi je puno značilo jer sam pokazao suigračima makar dio ljubavi i potpore koji su mi ti ljudi dali. Izvrstan osjećaj.
Jasno, ne kao prvi naslov osvojen u Jazinama.
– Bilo je ludo! Posebno. Kad se skupina momaka tako složi… Jedna vizija, jedan cilj, jedan tim. Kada nakon toliko truda, krvi, znoja i suza ostvariš uspjeh. Kada giljaš od predsezone do šestog mjeseca i digneš trofej… Nevjerojatan osjećaj. Žrtvovao si se fizički, psihički i emocionalno, ali na kraju dana – sve se isplatilo. Kada vidiš da ne žanješ samo ti, da ne žanje samo momčad, već da čitav grad žanje ono što si posijao… Dobar je osjećaj davati – kazuje Juby potvrđujući zašto je uspio u Zadru. I u košarci. Zadar su emocije. Emocije su košarka.
– Mi igrači ulažemo trud na treninzima i utakmicama, ali i navijači rade to isto. Dolaze na svaku utakmicu, prate na, podržavaju. Tornado je nevjerojatan. Nevjerojatno je što su mi sve priuštili.
Sjedili smo i pričali u vrućim Jazinama. I znojili se. Koji dan uoči 13. godišnjice naslova Zadra. U kratkim pauzama u kojima bi obrisao znoj s čela pokazivao je ženi rupe na dvorani koje su tu bile i dok je on igrao. U Hramu košarke malo se toga promijenilo u međuvremenu. Ista ona sparina, isti grafiti, isto osvjetljenje koje je gledalo brojne košarkaške velikane. Ista duša.
– Kada si došao u Jazine znao si svakoga. Znao si gdje tko sjedi. Mogao bih ovdje sam provesti čitav dan i uživati u sjećanjima. Nikad to neću zaboraviti. Nikad.
U Višnjiku toga nema. Makar ne na približnoj razini. Dvorana je nova, velika. Za ovakav Zadar prevelika. I nema taj etos.
– Nedavno sam pričao s ljudima o tome kako se stvari počinju mijenjati… Sve više i više toga se komercijalizira. Razumijem to, ali preferiram povijest. Ona ima dušu. Kada sam došao ovdje sve što sam čuo o Zadru bile su priče koje su o njemu ispričane u ovoj zgradi. Nemojte me krivo shvatiti, Višnjik je prelijepa dvorana. Ljudi su uložili novac i trud ne bi li sagradili djelić umjetnosti. Lijepo je tamo igrati, ali meni će Jazine uvijek biti draže. Zbog sve te povijesti i zbog onoga što sam ostavio za sobom.
Za kraj, poruka navijačima. Onima koji su od Jubyja stvorili mit i kojima je Juby donio toliko veselja.
– Ne samo za navijače, već za sve Zadrane. Zauvijek ću vam biti zahvalan! Ljubav i privrženost koju sam osjetio ovdje u posljednja tri dana… Svaki čovjek s kojim sam se slikao, svaki autogram koji sam dao, meni je vjerojatno značio više nego tim ljudima – poentira najomiljeniji stranac u povijesti Zadra i pojašnjava – kao što sam rekao na početku, kada ti neko pruži ljubav ti mu je uzvratiš. Ti mene cijeniš što sam igrao košarku, što sam pomogao donijeti naslov u tvoj grad, a ja tebe cijenim što si trošio svoj novac i dolazio u ovu vruću dvoranu podržati me. I u dobru i u zlu. Za ljubav je potrebno dvoje. Cijeli je grad bio potreban za naš naslov. Ne samo nas petorica na parketu, ne samo trener i šest-sedam igrača na klupi. Čitav grad!
Poruka za sve košarkaše. Ali i članove uprava…
