Škola košarke Zadar od ovog svibnja ima posebnu skupinu polaznika na koju je jako ponosna – djecu koja imaju Down sindrom. Profesorica kineziologije Martina Šango, koja već 16 godina radi s djecom, od toga desetak godina u Školi košarke Zadar, u priči s ovom djecom našla se prije otprilike šest godina kada se u Školu košarke Zadar upisao Petar, dijete sa Down sindromom.
– Skupina u kojoj je trenirao bila je poprilično velika, brojila je 25 djece. Integracija Petra sa njegovim vršnjacima bila je istovremeno vrlo uspješna ali i poprilično teška jer takvo dijete zaslužuje i traži svu vašu pažnju, koju mu ja baš zbog velikog broja ostale djece nisam mogla pružiti. Petar je trenirao sa nama godinu i pol i nakon toga nažalost odustao. On me osvojio svojom neposrednošću, svojom ljubavi, svojom jednostavnošću i otada sam se ustvari počela baviti mišlju kako bi bilo lijepo imati jednu posebnu grupu djece sa Down sindromom. U radu sa njima ja se nisam željela ograničiti samo na košarku, već sa njima provodim taj naš prošireni program u sklopu kojeg ih želim naučiti osnovne elemente iz atletike, gimnastike, košarke, odbojke itd., kaže Martina.
U svijetu postoji jedna velika svjetska sportska organizacija SU-DS (Sports Union for Athletes with Down Sindrome) koja organizira velika sportska natjecanja u različitim sportovima, na koje bi Šango voljela odvesti nekoliko polaznika. Također je uspostavljena suradnja s KK Cedevita i KK FSV Rijeka i već u prosincu putuju s djecom u Zagreb, gdje KK Cedevita organizira cjelodnevno prijateljsko druženje kroz trening i natjecanje za djecu s Down sindromom, što će biti pravo osvježenje za njih, za njihove roditelje ali i za trenere. U ožujku i lipnju sljedeće godine bit će još dva takva druženja, u Rijeci i Zadru.
– Ne biste vjerovali, ali kada sam toj našoj djeci na prvom treningu u svibnju postavila četiri čunja i zadala im zadatak da samo trče u krug, to je bila takva radost i tolika sreća na njihovim licima, uz urlike i razne izraze oduševljenja… Posebno kod Bruna, koji je najsretniji kad trči. Ali svatko od njih je na svoj način poseban. Ivica, Filip i Kristofor su atlete svoje vrste, košarkaškom loptom barataju kao da su rođeni s njom. Kristofor jako pazi na detalje; zapamti sve informacije i sam se tijekom treninga korigira i dovodi element do savršenstva.
Petar s početka priče sad opet trenira u Školi košarke, te je najveća maza i uz Bruna najveći šarmer. Tu je i drugi Filip, koji jako voli biti sa ekipom i trenirati.
– Moram spomenuti i naše djevojke Luciju i Doris koje su jako samozatajne i posebne i naravno Ivana, koji je veliki emotivac ali kad je košarka u pitanju vrlo aktivan i meke ručice. Oni su sretni i zadovoljni što god im ja dala da rade. Sve odrađuju sa zavidnom energijom, predanošću i sa srcem, ističe Šango.
Šango zahvaljuje svojoj prijateljici, odgojiteljici predškolskog odgoja Martini Sladić, koja je od prvog dana s nnjima i nesebično se daje djeci, a sve na volonterskoj osnovi.
– S njima smo bili jednom i na košarkaškoj utakmici i ponovo ćemo ih voditi jer je to bila luda zabava za sve nas. Rad s ovom djecom je pravi blagoslov. Oni su predivni, toliko iskreni i jednostavni da čovjek ne može ostati ravnodušan. U radu s njima shvatile smo da smo ustvari mi ti koji imamo posebne potrebe, a oni samo obična djeca željna ljubavi i pažnje, kao i sva ostala djeca.
U dogovoru s voditeljem Škole košarke Zadar Alenom Zdrilićem u planu je i povezivanje skupine s drugim polaznicima
– Razmišljam da prvo dođemo u posjet generaciji rođenih 2009./10. i da nam na taj trening dođu i seniori KK Zadra predvođeni trenerom Aramisom Naglićem koji već ima iskustva s downićima, kako ih ja odmilja zovem, s obzirom da je u Rijeci moj kolega Siniša Kuharić još prije 10 godina pokrenuo ovu priču.
Treninzi se održavaju u ŠD Ravnice, ponedjeljkom i četvrtkom od 15 do 16 sati. Voditeljica se nada preseljenju u neki drugi prostor s boljim uvjetima rada, jer se parket nakon poplave u tolikoj mjeri podigao da je gotovo nemoguće održati kvalitetan trening.
– Pozivam sve roditelje djece s Down sindromom iznad 10 godina da nam se jave i pridruže našim treninzima, kako bi se družili s vršnjacima, razvijali pozitivne osobine, stjecali naviku za tjelesnim vježbanjem i konačno zadovoljili jednu od osnovnih ljudskih potreba, a to je potreba za kretanjem i igrom., poručuje Šango.