Koji su gospodarski, politički i društveni problemi prethodili raspadu Jugoslavije i zašto stavovi pojedinih zapadnih zemalja nisu bili ukorak s razvojem događanja?, pitanja su na koja je u svojoj doktorskoj disertaciji „Međunarodni pogledi na krizu u Jugoslaviji 1980.-1987.” odgovorio dr. sc. Branko Kasalo s Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru.
– Istraživanja koja imaju u fokusu stanje u Jugoslaviji osamdesetih godina nisu mnogobrojna, a ona koja promatraju Jugoslaviju u kontekstu vanjske politike i međunarodnih odnosa još su rjeđa. Iz prethodnih istraživanja vidljivo je da autori ističu ovisnost Jugoslavije o Josipu Brozu Titu. Svi autori uočavaju vezu između smrti Broza i eskalacije mnogobrojnih problema u zemlji, ističe Kasalo.
Američke i britanske službe, prvenstveno CIA, u suton Titova života i neposredno nakon njegove smrti napravile su nekoliko analiza i procjena o mogućim smjerovima razvoja unutarnjih društvenih i političkih procesa u jugoslavenskoj federaciji nakon odlaska dotad neupitnog vođe i diktatora. Postupci zapadnih partnera SAD-a i Velike Britanije u procesu raspada Jugoslavije početkom devedesetih bili su u velikoj mjeri temeljeni na znanjima koja su formirana tijekom osamdesetih godina.
Međutim, u razdoblju prve polovice osamdesetih Jugoslavija je prošla kroz takav ciklus promjena da je veliki dio fonda institucionalnog znanja unutar institucija na Zapadu trebao biti izmijenjen. Potpuna promjena paradigme unutar koje je funkcionirala jugoslavenska politika nakon smrti Josipa Broza – odlazak neupitnog političkog autoriteta, eskalacija ekonomske krize, izbijanje kosovskih nemira, jačanje srpskog nacionalizma, kriza funkcioniranja SKJ – primorala je zapadne institucije da revidiraju svoje poglede na zemlju.
Gospodarska kriza nazirala se već potkraj Titova života, pa su joj zapadni analitičari posvećivali veliku pozornost. Kad je Tito umro 1980. godine, Zapad je čvrsto stao iza ideje očuvanja jugoslavenske nezavisnosti. Margaret Thatcher u parlamentu je izjavila da će britanska vlada učiniti sve da očuva jugoslavensku neovisnost, a Vijeće ministara vanjskih poslova Europske ekonomske zajednice donijelo je odluku o zaključivanju povoljnog trgovinskog sporazuma između Jugoslavije i EEZ. Zapadu je bilo jasno da je preduvjet mirnoj tranziciji vlasti gospodarsko stabiliziranje jugoslavenskog gospodarstva, a osobito kontrola vanjskotrgovinskog deficita.
Gospodarski problemi eruptivno su izbili nakon Titove smrti. Prema zapadnim procjenama, jugoslavensko gospodarstvo nije bilo konkurentno, bilo je opterećeno ogromnim administrativnim pogonom, trgovinski deficit je rastao i sve se teže pokrivao stranim zaduženjem. Najvidljiviji rezultat tog procesa bio je pad BDP-a po glavi stanovnika sa 3.070 dolara na samo 2.120 dolara po stanovniku, te porast inflacije do 160% 1987. godine. Zbog manjka deviza došlo je do otežane nabave naftnih derivata, ulja, kave, južnog voća i sl., te se počelo s redukcijama isporuke električne energije. MMF je već 1980. dodijelio kredit od 444 milijuna dolara kako bi donekle stabilizirao situaciju.
Konačnom raspadu jugoslavenske države presudili su ipak nesređeni međunacionalni odnosi. Jedna od prvih manifestacija problema koji su potresali SFRJ nedugo nakon Titove smrti bilo otvaranje albanskoga pitanja, odnosno pitanja položaja Kosova kao autonomne pokrajine u sklopu Socijalističke Republike Srbije.
Poboljšavanje položaja Albanaca nakon pada Rankovića 1966. ogledalo se u sve većoj stopi visokoškolske obrazovanosti. Međutim, taj rast fakultetskih obrazovanih Albanaca nije pratila apsorpcijska moć kosovskog društva i njegovih institucija te se stvara masa nezadovoljnih visokoobrazovanih Albanaca. Američka CIA je procjenjivala da represivne mjere koje je poduzeo Beograd dugoročno ne mogu riješiti stanje na Kosovu, te jedino u JNA vidi instituciju koja može zadržati jedinstvo zemlje. Akcija vojske i policije u smirivanju stanja na terenu ocijenjena je efikasnom i uzeta je kao dokaz za dobro funkcioniranje sigurnosnih struktura u Jugoslaviji. Ono što je više opterećivalo američke i britanske analitičare bila je mogućnost sukoba nacionalizama, odnosno odgovora probuđenog srpskog nacionalizma na albanski izazov.
Cjelokupna povijest socijalističke Jugoslavije bila je pokušaj da se iznađe adekvatno rješenje za nacionalno pitanje i u tom kontekstu afirmirane su ili reafirmirane makedonska, crnogorska i muslimanska nacija. Oživljavanje srpskog nacionalizma u Beogradu početkom osamdesetih u disidentskim krugovima pokazat će se kao ključan jugoslavenski problem. Kad je došlo do uspona Slobodana Miloševića, Amerikanci su brzo uvidjeli u kojem smjeru vodi njegova politika, koja se karakterizira kao konfliktna, te su bili svjesni da će njen nastavak otvoriti krizu velikih razmjera u Jugoslaviji, koja bi mogla zaprijetiti i njenom opstanku.
Ono što se uočava kod Miloševića je njegova spremnost da radi mimo ustaljenih praksi, te da koristi masovnu mobilizaciju ljudi u prosvjedima kako bi osigurao svoje političke ciljeve. Što se tiče njegovih ciljeva oni su istovjetni zahtjevima SKS i srpskih nacionalističkih disidenata od početka osamdesetih, a tiču se uspostave kontrole Srbije nad autonomnim pokrajinama i centralizacije federacije. Pokušaj Miloševića da silom zaobiđe sustav konsenzualnog donošenja odluka u Jugoslaviji bit će u CIA okarakteriziran kao vrlo opasan za stabilnost zemlje. Na koncu će se to pokazati kao posljednji čavao u lijes Jugoslavije.
Kako su Amerikanci Kuharića označili kao otvorenog hrvatskog nacionalista i pobornika Stepinca?
Zapadne obavještajne i diplomatske analize tijekom osamdesetih često su se doticale i pitanja položaja Katoličke crkve i njenih najviših dostojanstvenika u društvenom životu Jugoslavije. U tom kontekstu posebno je bila apostrofirana Katolička crkva u Hrvatskoj. Primjerice, u američkoj obavještajnoj procjeni iz 1983. ističe se kako Katolička crkva u Hrvatskoj pokušava nametnuti sliku kako je ona jedini pravi zaštitnik nacionalnog identiteta Hrvata, a kao poseban vjetar u leđa njenom djelovanju istaknuto je imenovanje nadbiskupa zagrebačkog Franje Kuharića za kardinala u prosincu 1982. godine. U izvješću se Kuharić karakterizira kao otvoreni hrvatski nacionalist, dok mu neimenovani izvori stavljaju na teret da ima otvorene antisrpske stavove. Spominju se Kuharićevi sukobi sa SKH i vlastima SR Hrvatske oko odnosa prema Stepincu.
U izvješću britanskog veleposlanika Edwina Bollanda s početka 1982. spominje se sukob između Jakova Blaževića i nadbiskupa Kuharića oko odnosa prema pokojnom kardinalu Stepincu. Sukob koji je eskalirao u tom razdoblju vlasti u SR Hrvatskoj željele su prikazati kao sukob s vrhom klera u Hrvatskoj, a ne s Vatikanom. Komentar ovih odnosa u izvješću je popraćen zaključkom kako je Vatikan u tim prepucavanjima uskratio svoju podršku Kuhariću. O točnosti takvog zaključka najbolje govori činjenica da je Kuharić nakon nekoliko mjeseci uzdignut na kardinalsku čast.
Rad u Arhivu Jugoslavije u Beogradu
Kasalov rad utemeljen je na dosad slabo ili nikako dostupnim arhivskim izvorima, gotovo isključivo dokumentima iz fondova inozemnih arhiva kao što su američki National Archives, College Park, MD, londonski National Archives, budimpeštanski Open Society Archives i beogradski Arhiv Jugoslavije. U ovom posljednjem čuva se građa iz razdoblja prve monarhističke, druge socijalističke Jugoslavije i na koncu, SR Jugoslavije.
– Za proučavanje hrvatske suvremene povijesti taj arhiv je nezaobilazan. Fondovi koji su me posebno zanimali bili su fond Predsedništva SFRJ i fond Saveznog izvršnog veća (SIV). Što se tiče samog sadržaja tih fondova, on je obilan i bilo je potrebno izvršiti selekciju u nekim segmentima. Jednim dijelom ta selekcija je unaprijed bila napravljena budući da je vidljivo da dijelovi građe o nekim pitanjima uvelike nedostaju. To se prvenstveno odnosi na sigurnosna pitanja i djelovanje represivno-obavještajnog aparata tijekom osamdesetih, kaže Kasalo.
Arhiv Jugoslavije pokazao se kao vrlo pristupačna institucija, budući da je moguće fotografirati arhivsku građu te selekciju i obradu dokumenata moguće je izvršiti naknadno.
– Temeljni problem za istraživača u istraživanju povijesnih problema iz razdoblja socijalističke Jugoslavije je dislociranost arhivskog gradiva u Beogradu unutar raznih institucija. To nije predstavljalo problem u izradi moje disertacije, ali u daljnjim istraživanjima svakako bi moglo.