Uz ribolov su povezani mnogi kaljski običaji i vještine, način prehrane, godišnji i dnevni hod aktivnosti vezan uz prirodne ritmove izmjene godišnjih doba i pojedinih dijelova mjeseca i dana, a posebno se razvila i bogata jezična maritimna baština.
Znanstvene monografije o nacionalnoj baštini, tradiciji, autentičnim vrijednostima i problematici razvoja otoka i mjesta na otocima zadarskog arhipelaga pokazale su da je svaki otok, ali i mjesto prostor za sebe, toliko poseban da može biti razložan predmet višeslojnih istraživanja. Ovih dana takvu je voluminoznu monografiju, s preko 1.000 stranica, dobilo mjesto Kali, a objavili su ju Sveučilište u Zadru, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Općina Kali.
– Koliko god su Kali znanstveno obuhvaćene „uzduž i poprijeko” istraživanjem prirodne baštine, iščitavanjem materijalnih tragova prošlosti, arhivskih dokumenata, proučavanjem kulturnih sastavnica, gospodarskoga razvitka, ne zaobilazeći ni posebnosti otočne svakidašnjice, neke su teme, stjecajem različitih okolnosti, ostale ispod „obzora”, očito čekajući nove tragače za znanstvenim spoznajama koji će izići na teren i u svojim područjima zahvatiti ovom knjigom netaknute dijelove vidokruga. U knjizi su razmotrene mnoge teme iz prirodnoga, humanističkoga, društvenoga, biotehničkoga, tehničkoga, biomedicinskoga i zdravstvenoga te interdisciplinarnoga područja znanosti, istaknuo je u predgovoru urednik monografije prof. dr. sc. Josip Faričić.
Od najmanjeg do najvećeg ugljanskog naselja
Kali se u dokumentima prvi put spominju 1283. godine, a kao samostalno naselje od 1527. godine, kada je zadarski gradski kapetan Zaharija Valaresso dao izraditi prvi poznati popis stanovnika na zadarskim otocima. Samostalna župa Kali su postale 1623. Na brdu Uorjaku (Orjaku) sačuvani su ostatci prapovijesne gradine, trajno nastanjene tijekom željeznoga doba.
Naselje se razvilo na malom poluotoku s dvije uvale – Batalaža i Mu. Relativna oskudnost obradiva tla i skromna poljoprivredna proizvodnja nisu omogućivali intenzivniji demografski rast pa su, prema popisima koji su se u nepravilnim razmacima vodili od 1527. sve do sredine 19. st., Kali bile najmanje ugljansko naselje. Od sredine 19. st. društveno-gospodarski razvitak Kali ubrzao se pa je to naselje sredinom 20. st. postalo brojem stanovnika najveće ugljansko otočno naselje, te uz Pag najveće otočno naselje na zadarskim otocima. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, naselje je imalo 1.638 stanovnika. U zadarskom arhipelagu samo su naselja Vir, Novalja i Pag imala više.
Razvoju Kali, bez sumnje, najviše je pridonio razvitak ribarstva, koje je najvažnija gospodarska djelatnost. Prihodi ostvareni u ribarstvu i marikulturi, u hrvatskim vodama, ali i na svjetskim oceanima na kojima Kaljani uspješno i inovativno sudjeluju u tunolovu, temelj su prosperiteta većine kaljskih obitelji te pokretačka poluga za stanogradnju, razvitak turizma i drugih djelatnosti.
Uz ribolov su povezani mnogi kaljski običaji i vještine, način prehrane, godišnji i dnevni hod aktivnosti vezan uz prirodne ritmove izmjene godišnjih doba i pojedinih dijelova mjeseca i dana, a posebno se razvila i bogata jezična maritimna baština. Suvremeni razvitak Općine Kali temelji se na ribarstvu i s njim povezanom marikulturom, turizmom te poljoprivredom.
Uloga bratovština
Jezgra je naselja Kali između uvale Batalaža i luke Kali (tradicionalne kuće s dvorovima), otkud se ono tijekom stoljeća pomalo, a u posljednjih nekoliko desetljeća ubrzano, širilo uz obalu i spojilo se s Prekom (a preko Preka s Poljanom i Sutomišćicom) u otočnu minikonurbaciju.
Šezdeset dvoje znanstvenika i stručnjaka proniknuli su u mikrosvijet jednoga otočnog naselja čije su ime njegovi stanovnici pronijeli doslovno širom svijeta. U prilogu o kaljskim bratovštinama Grozdana Franov-Živković ističe kako su kao civilne i vjerske udruge imale veliku ulogu u životu stanovništva, pa su i njihove evidencije prepune podataka važnih za istraživanje svakodnevna života pojedinog razdoblja. U svakom je selu postojala glavna bratovština (Vela skula) koja je bila nositelj napredovanja cijelog mjesta, gradnje svih većih infrastrukturnih zahvata, bilo u crkvi ili u mjestu, te svih većih kulturnih, političkih, karitativnih i drugih događanja u njemu. Najstarija kaljska bratovština, sv. Lovre (Lovrinca), Vela skula mjesta Kali, spominje se 1440. godine, kada Draga, udovica Nikole Grisinjana, u oporuci određuje da bude pokopana pokraj crkve sv. Lovre te ostavlja bratovštini sv. Lovre petnaest libara za popravak crkve. Najstarija sačuvana originalna pravila pisana glagoljicom na zadarskom području jesu kapituli kaljske bratovštine Gospe od Luzarija, 1619. godine.
Ista autorica piše i o običajima koji su se dugo zadržali, a potječu iz poganskih vremena, poput onih vezanih uz smrt. Jedan od tih običaja sačuvao se u blagovanju hrane na grobovima ili pri nečijoj smrti. Koledanje je bio običaj u svim ugljanskim mjestima, s kojom je bio povezan i izbor za seoskoga kralja. U nekim su se mjestima prema kralju odnosili s poštovanjem, a izbor za kralja smatrao se velikom čašću za cijelu obitelj. Na Silbi, Velom i Malom Ižu to se baš nije smatralo važnim događajem te je kraljeva uloga bila šaljiva. Dok je u Bibinjama kralj „vladao” samo jedan dan, u Sestrunju je to bilo tjedan dana, na Olibu, Silbi i Malom Ižu dvanaest dana, a u Kalima, isto kao i u Velom Ižu i Malom Ižu, seoski kralj „vladao” je godinu dana. S obzirom na to da je organiziranje gozbe bilo financijski zahtjevno, mnoge su obitelji iz kojih je bio izabran seoski kralj morale posuđivati novac za to, a mnogi su se našli i u novčanim problemima pa je taj običaj vjerojatno, uz ostalo i zbog toga, postupno nestao. U Kalima je zabilježeno da su kraljevi dolazili na rub ekonomske propasti, ali bez obzira na to bili su prisiljeni prihvatiti tu čast.
Kaljani u dva posljednja rata
Vladimir Alavanja i Frane Bojmić pripremili su priloge o Kali u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu. Kad su se vojnici Mussolinijeve Italije, divizija Zara, iskrcali na otok Ugljan i u Kali 1941. godine, odmah su organizirali svoju vlast, izbacili hrvatski jezik iz osnovne škole u Kalima i doveli su talijanske učitelje. Talijanska fašistička vlast angažirala je postrojbe Milizia Volontaria Anti Comunista sastavljene uglavnom od Srba iz Ravnih kotara i Bukovice. Kako su na crvenim kapama imali mrtvačku glavu s bajunetom u ustima, narod ih je često miješao s četničkim jedinicama, a nazivao ih je jednostavno Banda. Kali su dočekale kraj Drugoga svjetskog rata bez 110 svojih mještana koji su poginuli. Trećina je kuća spaljena, trećina je stradala od topništva i zrakoplovstva. Većina brodova, trabakula, gajeta i batela bila je ili uništena ili znatno oštećena, bez ribarskih alata, a time je znatno smanjena osnovna gospodarska djelatnost Kaljana – ribarstvo.
U Domovinskom ratu Kali su imale veliku ulogu pri osnivanju postrojbe danas poznate kao Otočki bataljun. U travnju 1991. godine na inicijativu Stanka Jurina i Josipa Grzunova ustrojen je odred od 28 dragovoljaca, koji je sredinom lipnja imao 197 pripadnika. Proces je završen 15. kolovoza ustrojavanjem pozadinskog bataljuna Kali. Postrojba u kojoj je izravno sudjelovalo oko 350 mještana Kali bila je nositelj ustrojavanja otočnog bataljuna Sveti Mihovil, poznatijeg kao Otočki bataljun. Zapovjednik te novoustrojene postrojbe Narodne zaštite bio je Kaljanin pok. Gorki Kurtin.
U monografiji na preko 1.000 stranica čitatelji će se moći informirati i o brojnim drugim temama vezane uz Kali – hidrogeologiji, geomorfologiji, flori, župi, glagoljaškom pjevanju, govoru, pjesništvu, folkloru, graditeljstvu, demografiji, ribarstvu, turizmu… Na kraju knjige otisnuti su i sažeci svih radova na engleskom jeziku. Monografija je ovih dana izašla iz tiska, a službeno predstavljanje bit će u Kalima u četvtrak 17. kolovoza.
U Ravnim kotarima imali 500.000 trsova vinove loze
Prema narodnoj predaji, predci današnjih stanovnika Kali došli su iz Ravnih kotara u vremenu mletačko-osmanlijskih ratova. S tom tradicijom Kaljani vežu svoje posjede (ponajviše vinograde) u zadarskom zaleđu, u prostoru od Zadra do Smilčića. Kaljani su u ravnokotarskim vinogradima imali oko 500.000 trsova od kojih su dobivali oko 100 vagona vina u. Međutim, u povijesnim izvorima ne mogu se pronaći konkretne potvrde toj predaji o podrijetlu kaljskog stanovništva. Posjedovanje zemlje na zadarskom kopnu povezano je s time da su tu zemlju zadarskih svjetovnih i crkvenih zemljoposjednika Kaljani obrađivali kao koloni, a zatim su u procesu postupne defeudalizacije, okončane agrarnim reformama između dvaju svjetskih ratova, postali vlasnici zemlje koju su do tada obrađivali.
Dobile ime po – blatu
O imenu mjesta Kali na otoku Ugljanu pisali su dosad i lingvistički amateri, zaljubljenici u kaljsku kulturnu i jezičnu baštinu, i ponajveći autoriteti hrvatske onomastike – Petar Skok i Božidar Finka. Što se same etimologije ojkonima tiče, usporedbom težine znanstvene argumentacije u dosad napisanim (ne uvijek i objavljenim) raznovrsnim pokušajima razotkrivanja istine, čini se da je danas sve potpuno jasno: ojkonim Kali u osnovi ima imenicu slavenskog porijekla – kal u značenju blato.
1850. godine 35 Kaljana stradalo od kolere
Poslije više stoljeća vođenih opisnih matičnih knjiga pisanih na glagoljici, od trećega desetljeća 19. st. u Kalima su se vodile tablične matične knjige krštenih i to na latinici. U maticama se nalazi više zapisa o krštenju djece začete prije braka. Mnoga su od te djece rođena u braku, pa su tako zakonski bila bračna, ali župnik je tražio da se za svako dijete koje je rođeno za manje od sedam mjeseci poslije sklapanja braka prizna očinstvo kao da roditelji uopće nisu u braku.
Od 1825. do 1890. vođene su tri matične knjige umrlih. Djeca su najčešće umirala od crvi ili grloboIje, za koju se u matici vidi da je riječ o nekoj zaraznoj bolesti pri kojoj je grlobolja bila samo simptom. Godine 1883. pojavio se šarlah (škrletin) i tada je umrlo osamnaestero djece.
Najčešće epidemije u 19. stoljeću bile su kolere, brša, dizenterije, tuberkuloze, gripe i upale pluća. Godine 1850. u Kalima je, kao u većini mjesta zadarskog područja, izbila kolera. Te je godine upisano 35 umrlih osoba i svima je bilo zapisano da su umrli od naravne smrti, što je nemoguće jer su osobe različitih godina. Da je riječ o zaraznoj bolesti vidi se i po tome što je u pojedinim kućama umrlo više članova obitelji u kratkom razdoblju.
