(26. srpnja 1942. – 26. srpnja 2017.)
Upravo se navršava sedamdeset i peta godina mučeničke smrti don Ivana Manzonija. Taj nesretni događaj zbio se u nedjelju na večer 26. srpnja 1942., a vezan je uz maloiški ustanak. Naime, U Malom Ižu je taj dan izbio ustanak protiv fašističkih talijanskih okupacijskih vlasti. Očekujući odmazdu iški komunisti naredili su seljanima da se pođu skriti na Ravu i Dugi otok. Partizani su Maloižanima rekli da ih na drugoj strani Dugog otoka čeka englesko ratno brodovlje i da će ih ono odvesti na sigurno mjesto. Međutim, kada je mnoštvo izbjeglih Maloižana došlo na drugu stranu Dugog otoka i tamo nije bilo engleske flote, vidjeli su da su prevareni. Žene i djeca su briznuli u plač. Sutradan je došlo oko 600 talijanskih vojnika. Na Dugom otoku i na Ravi uhitili su mnogo Maloižana i odveli su ih u logor na Molatu.
U toj zbunjujućoj i nemirnoj atmosferi bijega s Iža uz obalu Rave plovio je maloiški brod na četiri vesla. Partizani iz tog broda primijetili su u jednom trenutku don Ivana Manzonija koji se po putu vraćao iz Male u Velu Ravu. Čuo je da ga partizani progone zbog tobožnje suradnje s okupatorima (iako za to nitko nikada nije pružio niti jedan dokaz) pa je u Maloj Ravi pokušao potražiti pomoć. Dva nepoznata partizana skočili su iz broda na put i zgrabili su don Ivana. Vezali su ga za jarbol i odveli su ga na Dugi otok. Tako vezanoga na brodu vidjeli su ga neki Ravljani koji su izbjeglim Ižanima i partizanima dopremili vodu u šumovitom predjelu kod Luke na Dugom otoku.
Bilo je i drugih svjedoka te mučne situacije. Među njima bili su moj kum Luka Lukin i njegova supruga Andrijana. Kum Luka bio je u teškom stanju jer je bio ranjen u trbuh kad je došlo do pobune i tučnjave s talijanskim vojnicima na Pikarovoj Steli. Međutim, kada su vidjeli da se nalaze u očajnoj situaciji, nisu htjeli ostati među izbjeglim Maloižanima na Dugom otoku. Njih dvoje uspjeli su se iste večeri prebaciti na Ravu. Prespavali su kod nas, a sutra su se vratili na Iž. Tijekom boravka u našoj kući rekli su nam da su vidjeli don Ivana Manzonija kojega su partizani vezanoga vodili kroz šumu.
Po kazivanju mnogih svjedoka, iste te noći partizani su vukli vezanoga don Ivu Manzonija kroz šumu na najveći vrh Dugog otoka, Velu Stražu. Tukli su ga i bičevali na cijelom putu do tog vrha. Tamo su mu skinuli odjeću, svezali su mu ruke i noge i nastavili su ga mučiti. Onda su mu zapalili vatru na prsima i trbuhu i veselili se kako umire u mukama. Taj zločin komunisti su nastojali prikriti. Štoviše, Talijanima su njihovi suradnici rekli da je don Ivan Manzoni otišao u partizane pa su pripadnici talijanskih fašističkih postrojbi došli na Ravu i odveli njegovu sestru Anicu Manzoni u logor na Molat. Tamo je ostala do pada ltalije u rujnu 1943., zatim je došla na Ravu, a onda se vratila u svoj Dobrinj na otoku Krku i malo poslije toga umrla.
Nikada se nije doznalo tko su bili mučitelji i ubojice don Ivana Manzonija. Oni koji su ga pravednog pogubili već davno su umrli, a rijetki preživjeli sudionici ili svjedoci koji možda nešto više znaju o tom nemilom događaju još uvijek šute. Mnoga su pitanja ostala otvorena: na primjer, jesu li iški partizani imali suradnike među Ravljanima i koji su to Ravljani bili? Je li don Ivan stradao kao kolateralna žrtva u stihijskoj situaciji u kojoj su bili pomiješani strah, srdžba, osvetnički duh…?
Meni je tada bilo samo devet godina, ali to nisam zaboravio. Don Ivan Manzoni bio je plemeniti čovjek i svećenik koji je jako volio svoju prvu župu Ravu. Volio je i svoje župljane i mnogima je pomagao. Svima onima koji su željeli otići ploviti na brodovima trgovačke mornarice pomogao je, preporučujući ih, ukrcati se na brodove prekooceanske plovidbe. Ravljani koji su se uz njegovu pomoć ukrcali na brodove dospjeli su u tuđi svijet prije Drugoga svjetskog rata. Među njima je bio i moj otac Josip Joe Božin. Don lvan Manzoni bio je veliki prijatelj naše obitelji. Moj brat Milivoj bio mu je ministrant.
Brojni su epilozi talijanske fašističke okupacije i maloiškog ustanka kao reakcije na talijanske zločine. Sva mladost Malog Iža je otišla u partizane, a velik dio među njima je poginuo. Mali Iž se zavio u crno i od tih se rana nikada nije posve oporavio. To je bio pretežak udarac maloj otočnoj zajednici. I Rava je mnogo krvarila. Mnoge su Ravljane talijanski fašisti i pripadnici anitkomunističke milicije pogubili na otoku i mnogo je Ravljana poginulo među partizanima. Iž i Rava kao i mnogi drugi hrvatski krajevi u Drugomu svjetskom ratu doživjeli su velike ljudske i materijalne žrtve. One su bile tolike da mnoge nitko nije ni mogao oplakati…
Smatram prikladnim podsjetiti na događaj koji je u svojoj osnovi bio nepotreban, a u provedbi zločinački. To ne umanjuje značaj opravdanoga i logičnog antifašističkog pokreta otpora, ali osvjetljava prirodu nekih sudionika toga pokreta kojima ljudski život druge osobe nije značio ništa. Na zvijezdu pravedne i potrebne borbe protiv fašističke i nacističke okupacije Hrvatske takvi su nabacili neizbrisive mrlje. Kao i u mnogim drugim ratnim situacijama širom svijeta i tijekom čitave ljudske prošlosti, uz mnoge junake koji svjedoče svoje čovjekoljublje i domoljublje, otkrivaju se i pojedinci u kojima se budi zvijer koja nema ni razuma ni empatije za druge, a stoga ni prepreke za najgora djela. Zvijer rata ne birajući gomila žrtve. Stanje je to gore, ako to zvjerstvo postane metoda cijelih sustava kakvi su bili totalitarizmi 20. st.: fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam. Ne ponovili se nikada!
Nakon stravične smrti don Ivana Manzonija Rava nikada više nije dobila župnika koji bi stalno stanovao na otoku. Suvremenom i budućim naraštajima Ravljana ali i svih ljudi dobre volje stradanje don Ivana je motiv za razmišljanje o patnji i mučeništvu, poticaj za proučavanje tajna prošlosti i, svakako, u kršćanskom duhu prigoda za prakticiranje oprosta kao osobitog znaka vjere, nade i ljubavi.
