Nema bolje hrane za današnje medije od smrti zvijezde s estrade, pogotovo ako su uz nju vezane i neke kontroverze, a vrijeme ide, ljudi umiru i materijala za to je sve više. Sjetimo se samo koliko se i nekritički, čak i nekrofilski rasteže priča o EKV-u, ali ne o njihovoj muzici, nego o tome kako su se pojedinci drogirali i kako je Megi umrla u skloništu za beskućnike.
Bora Đorđević je i do sada bio „zahvalan“ za ovu vrstu „praćenja“ jer je bio dosta rječit, a neko vrijeme i duhovit, tako da ćemo sada morati čitati mnoge stvari izvučene iz naftalina o ovome i onome, a na ovome portalu ćemo se kratko osvrnuti na neke poveznice koje je imao sa Zadrom. Prisjetit ćemo se prvo jednog događaja, nema tome ni 42 godine. Dogodilo se to u prepunim Jazinama krajem zime 82.g.
VELIKA LJUBAV BORE I ZADRANA
Mene su na taj koncert odvukle dvije lijepe djevojke (Ljilja N. i Marija J.), a ja sam otišao jer sam htio vidjeti predgrupu, odličan zadarski band „Atlantski poremećaj“. Ipak, ostao sam fasciniran svirkom, a pogotovo euforičnim prijemom zadarske publike. Mlađi to ne mogu shvatiti, ali to su bila neka druga vremena kada se nije gledalo oklen je rock grupa (za cajke je lako. Tu ne smeta ni nacija ni vjera), a pogotovo se nije moglo pretpostaviti na kakve će političke stranputice nakon nekoliko godina skrenuti vođa te grupe.
Svi su znali sve pjesme iako nije bilo jubitoa, a to i ne čudi kada se uzme u obzir da je te godine njihov album „Mrtva priroda“ prodan u skoro pola milijuna primjeraka. Mene je pak fascinirao prijem kod Zadrana, povici „Boro majstore“ i sl., toliko da sam pomislio – „blago ovome čovjeku koliko ga vole!“ Svi su tih dana govorili o tom događaja, pjevali pjesme, i ja sam mislio da će ta ljubav vječno trajati. Ali… ALI!
Nakon toga Bora je kao glavni tekstopisac sve češće zalazio u politikantstvo, učestali su problemi s pojedinim pjesmama, za današnju retoriku donekle banalnim, pa je stvar neko vrijeme autorskim doprinosom vadio genijalni Bajaga, sve dok nije otišao svojim, sretnijim putem. Nekoliko godina kasnije ponovno su nastupili, ali ovaj put samo okrenuti istočnoj tribini jer je publike bilo osjetno manje, ali tada se i situacija polako počela mijenjati, kako zbog sve slabijih albuma, tako i zbog političkih previranja.
PJESMA KOJA JE SVE UPROPASTILA
Da se razumijemo nešto. Nećemo se uključiti u veliku prepisivačinu koja će zavladati medijima kada su u pitanju njegove političke dubioze, svađe s „onim“ bračnim parom, natezanja s „onim“ radikalnim srpskim političarom čije ime ne želim spominjati, ali došao je rat, rat koji je za nas koji smo ostali ovdje u gradu bio vrlo ozbiljna stvar, a kao što nam je poznato u ratu se u nekim ljudima bude neke čudne strasti.
Uz Đorđevića se tokom godina nakupilo mnogih priča i pričica, a nama su zanimljivije one u kojima se spominje njegovo bauljanje po tzv. Krajini jer nam je to itekako bilo blizu, a i granatice su nam otamo dulje vrijeme padale po glavi. Snimljen je i lijepi spot s tadašnjim kninskim sastavom „Minđušari“, vulgarni odgovor na poetično viđenje rata Jure Stublića u „E moj druže beogradski“, u kojem je i divan stih „E moj druže zagrebački, eto nas kod vas u pljački / Mi ćemo vas opljačkati, a vi ćete svi plakati“.
Kao šlag na tortu imamo i jednu zanimljivu pjesmicu zvanu „Ljetovanje“ u kojoj se valjda bude uspomene na onih 5-6 tisuća Zadrana koji su mu klicali, a koju počinju lirskim stihovima „Idem kada naši nadru, tamo dole prema Zadru“, a spominje se i nekakvo „srpsko more“ ili što već, a da se može još niže pasti (to je nešto ispod „dna dna“) kao nepobitni dokaz na jubitou postoji i pjesma „Ćuti ćuti ujko“ koju nikako nemojte niti pomisliti gledati osim ako niste neki student psihologije, specijalizant psihijatrije ili jednostavno mazohist.
I još bih nekako razumio te „Minđušare“ koji su umjetnički nebitni, u toj složenoj situaciji, valjda radije uzeli gitaru nego pušku. pa čak i naprasno prešli na ekavicu, ali brate, što je previše je previše.
A kada smo kod njih, još mi je gorak okus u ustima otkako sam prije desetak godina prilikom gostovanja Bajage na Višnjiku (sa simpatičnom Jelenom Rozgom) morao čitateljima objašnjavati da on nema nikakve veze s tim Borinim gostovanjem kod Minđušara koji su imali pjesmu „Jednom zauvek armija srpska sve će da vas smrska“, a kako je to završilo to nam je poznato, a poznato je i to da su se po običaju oni koji su huškali na vrijeme povukli, dok je sirotinja bježala na traktorima.
KAKVE VEZE IMAJU B.Đ. I EZRA POUND
I za kraj, ne možemo biti licemjerni i ne priznati da je B. Đ. bio veliki umjetnik, pjevač, pjesnik i skladatelj, čovjek koji je dobro krenuo da bi u jednom dijelu svoga života ipak skrenuo s puta što u povijesti nije nešto novo. Tu se može naći poveznica sa američkim pjesnikom koji se zvao Ezra Pound i za kojeg se i dan danas pokušava naći opravdanje što je izgubio nit sa stvarnošću i pred i za vrijeme II. svjetskog rata radio stvari koje je teško povezati s njegovim umjetničkim djelom, a što je bio slučaj i s pjesnikom Gabrielom D’Annunziom.
I naš veliki Arsen, koji je s njim svojevremeno imao vrlo uspješnu kraću suradnju, je rekao (citiram po sjećanju) – „Što mu to treba? Pa on će jednog dana ući u čitanke.“ Ali, u pojedinom čovjeku ipak ponekad vreba neka težnja za nekim opskurnim populističkim priznanjem koje mu na kraju krajeva donese samo mrlju u životu. Šteta…