Mnogima se svidio prvi dio ove kolumne jer su prepoznali svoje probleme u toj priči, ali nekima baš i nije i to zbog dvije stvari. Zato prvo iđemo na ispriku. Dobio sam par mailova pa se iskreno ispričavam stanovnicima Sokinog briga i Sinjoretova ako su krivo protumačili spominjanje njihovog dijela grada u zadnje dvije kolumne, pogotovo što mi u tim kvartovima žive dragi prijatelji (pozdrav dragoj obitelji St….) i neke bliske djevojke (pozdrav dragoj Danijeli), ali i mnogi drugi obrazovani, kulturni i pristojni ljudi, iako je činjenica je da tamo zbilja nema turista niti ih te destinacije zanimaju.
Drugo, ne treba stvarati neke umjetne podjele i animozitete između dijelova grada jer smo već dovoljno podijeljeni, niti mi tzv. „Poluotočani“ (ne govorim u ime svih, ali se mnogi slažu sa mnom) mislimo da smo bolji od drugih, ali da smo najveće žrtve turizma – jesmo.
Cilj ova dva teksta nije rogoborenje protiv turizma, jer nam je svima poznato koliko turizam znači za naš kraj, već ispravljanje krive predodžbe o tome kako su preostali stanovnici centra privilegirana skupina koja lagodno živi od najma.
TUGA I OČAJ IZNAJMLJIVAČA
Činjenica je kako ima jako puno ljudi koji imaju apartmane, ali je i činjenica da nismo mi stanovnici ti koji zarađuju već oni koji su kupili stanove od bivših poluotočana i sada ih iznajmljuju, dok oni sami u miru žive negdje drugdje. Ima tu i finih i pristojnih ljudi koji su zadovoljni sa svakim prihodom, ali i onih kojima nikada nije dosta i kojima je ovaj kraj sezone tužan jer nisu zaradili predviđenih 12 nego samo bijednih 11 tisuća eura (uzgred rečeno, ja u državnoj službi sa 35 godina staža i nekakvom školom, vrijedno radeći 11 mjeseci u godini težak fizički posao, jedva zaradim približnu cifru). Onda ima i suza a padne i koja ružna riječ. S druge strane, nama koji od tih turista nemamo ništa osim buke, prljavštine, nerviranja i da sada ne jadikujem dalje, ne samo da je potpuno svejedno, već nam je čak i drago što dolaze hladniji dani.
Zanimljivo je, a znam to i iz vlastitog iskustva, koliko iznajmljivača misli da su njihovi gosti važniji od svega drugoga na svijetu, a pogotovo od nas koji tu živimo i nikako im nije jasno kako nas nije briga za to. A ipak, najdraži su mi oni koji za svoje goste čuvaju parking. Stacionira se lola na parkirno mjesto i stoji kao kip taman kada ja dolazim umoran sa posla. Pokušavam se parkirati, a on ni makac. Ja mu zatrubim, a on će meni – „čekam turiste“. „Pa čekaj, sjedni tamo na klupu i čekaj, ja ću ti i piće donijeti“. Ali, on mi već nervozan objasni da on čuva mjesto za njihovo auto i da sada ne pričam dalje što je dalje bilo jer tu bude i elemenata nasilja, ali taj slučaj najbolje opisuje ovo što pišem.
Bude i drugih veselja. Što ćeš… Stare su zgrade u gradu pa pukne i koja cijev pa dođe majstor, a gdje je majstor tu je i bušilica ili štemalica i eto nevolje. Zove apartmandžija, ljut, žile na vratu kao cima od kruzera – „žale mi se turisti na buku“ – viče, zaboravljajući pri tome da je on svojevremeno dva mjeseca renovirao taj apartman i nas maltretirao, ali on je, kaže, renovirao izvan sezone, a to što tu neki žive cijele godine očigledno nije bitno. Ali, nisu svi takvi. Ovi u mojoj zgradi su baš sjuper. Šteta što takvih nema više.
SOCIJALNO ZBLIŽAVANJE STANARA
Znam puno ljudi koji dijele moje mišljenje i kojima je ovo zatišje koje slijedi vrlo ugodno i kojima ne smeta što predstoji sezona mira i tišine, posvemašnje pustoši, da ne kažem neke postapokaliptične atmosfere koja zbilja podsjeća na one filmove u kojima je čovječanstvo pometeno nekom nesrećom i ostale su samo prazne ulice i rijetki preživjeli. Ostat će nam doduše parkirne radosti, ali će postojati bar teoretska mogućnost da se negdje uguramo (znam, znam da ni na Voštarnici ni na Bilom brigu ne cvjetaju ruže, ali sada govorimo o užem centru).
I dalje nam neće htjeti dolaziti majstori i dostavljači, ali opet je nekako lakše, a i moj prijatelj B. koji radi tri smjene u firmi koja nema veze s turizmom, konačno će moći malo i spavati s obzirom da živi u Varošu, a tamo se ljeti slabo spava tj. nikako. Ostat će doduše još nešto turista, ali moram priznati da su ovi jesenski nemalo različiti od onih ljetnih hordi. Ovi su nekako tiši, pristojniji, nenametljivi, evidentno je da se radi o drugoj vrsti, o ljudima koji će otići i u muzej ili u razgledanje sakralnih objekata koji su, budimo realni, najljepše što naš grad nudi.
Osim toga, imamo tu i jednu socijalnu komponentu. Ja npr. živim u gradu preko 50 godina i nikada nisam poznavao više sugrađana nego sada. Zašto? Zato što nas je toliko malo da se već svi znamo i pozdravljamo, a da iskreno kažem, dobri smo i sa ugostiteljima u našoj ulici, bar s onima koji su tu malo dulje. Kao da smo u nekom malom otočkom mjestu gdje svi svakoga znaju. Istina je kako više nemamo gdje kupiti žarulju, kantu jupola ili kacavidu, ali zato imamo patkice, božićne ukrase, a o gumenim slatkišima da i ne govorimo. A što ti više treba u životu?
MJESTO ZA MALE OGLASE
I za kraj, jedan oglas. Prije bih još jednom napomenuo da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali da bismo u duhu katoličke vjere trebali jedni druge razumjeti u našem problemima, kako ne treba biti isključiv ili jalan jer je to grijeh, a većina nas su vjernici koji praštaju.
Dakle, oglas, ali ovo nije zafrkancija nego ozbiljno. „Mijenjam svježe obnovljeni dvoetažni peterosobni stan od 120m2, s tri kupaonice, u vlasništvu obitelji još od gradnje (1969. g.), u najužem centru grada, naravno bez parkirnog mjesta (ali zato ima pet restorana u neposrednoj blizini i dvije žive muzike do duboko u noć cijelog ljeta), za adekvatni stambeni objekt u bilo kojem dijelu grada, a da nije Poluotok (mogu i prigradska naselja, ali i obližnja sela – dapače). Jedini uvjeti su da se možeš parkirati i da susjedi ne puštaju nikakvu muziku, a pogotovo ne onu.“ Hvala.
