Nakon što smo se prošli put zabavili lijepim spotovima koje možemo naći na Jubitou, danas nastavljamo s tom zabavom. Biramo dakle trash umjetnost, ali i ekscentrične izvođače koje su uz to i visokokvalitetni, a za koje niste znali ni da postoje, da se malo nasmijemo, ali i da nešto naučimo. Netko će možda primijetiti da trasha ima više iz susjednih zemalja, ali oni navodno imaju više smisla za humor, mada mislim da nisu baš na to ciljali kada su radili ove nazovi pjesme. Krenimo dakle.
LEPI – IZA OBLAKA
Lepi je iz Novog Pazara, zove se Redžep Redžepović. A umjetničko mu ime nije „Redžo“ (što bi bilo za očekivati) vengo kratko i jasno – „Lepi“. Koliko je Lepi lijep prosudite sami po ovom zanimljivom spotu, a mi ga danas gledamo kao upozorenje.
Kakvo upozorenje, pitat ćete se. Vrlo jednostavno. Ako zanemarimo umjetničku vrijednost pjesme koja je pravi cajkaški narodnjak, vrlo je važno obratiti pažnju na njegovo pjevanje. Lepi ima sluha, ima glasa, ali ga koristi onako kako bi se čovjek trebao zabrinuti, ako čuje svoje dijete da tako pjeva. To je više kao neko naricanje stisnuta grla, polunazalno i kao da je bar pola tona u falšu, a to je bit takve „umjetnosti“, a o čemu ja pišem već dvadeset godina. Prije neki dan sam trebao svome djetetu objasniti razliku između kvalitetne narodne glazbe i „novokomponovane“ pa mi je ovaj spot dobro došao za nauk.
Inače „Lepi“ ima zanimljivu životnu priču i po svemu sudeći radi se o kvalitetnom čovjeku, pjesniku, vrlo simpatičnom, ali ovo je nekakav melos koji bi trebao ostati na području Sandžaka i južne Srbije i koji se zbilja ne bi trebao udomaćiti kod nas, a ne samo da se udomaćio, nego… Uostalom, poslušajte.
Malo smo se zafrkavali, a sada ozbiljno i edukativno
DELFINI- ČOBANICE MOJA
Kada danas spominjemo grupu „Dupini“, uvijek je vežemo uz Olivera jer su ga pratili na nastupima. Ali „Dupini“ nisu uvijek bili „Dupini“, već su se nekada zvali „Delfini“ i bili su respektabilna pop grupa 60-ih godina u bivšoj tvorevini. Tu su svirali Peco Petej, Ante Cetinić, Saša Lukić i da sada ne nabrajamo tko sve ne, ali su dolaskom demokracije preostali članovi u strahu pomislili da „Delfini“ zvuči previše srpski pa su promijenili ime u „Dupini“. To vam je bila ona fora da se na pirevima u vječnoj pjesmi „Dok palme njišu grane“ više ne pjeva „a sad je mjesec Maj“, vengo „a sad je mjesec svibanj“, i da ne nabrajam čega su se sve bojali oni koji su konvertirali i sakrivali partijsku knjižicu duboko u podrum, ali je nisu bacali jer tko zna… Ali, pustimo politiku i vratimo se „Delf…., pardon, „Dupinima“ iako su te daleke 1979. g. još bili „Delfini“, bile su Mediteranske igre, svečano otvaranje, u svečanoj loži jedan kojem cijeli Poljud pljeskao… Opet sam zastranio u politiku.Kada danas spominjemo grupu „Dupini“, uvijek je vežemo uz Olivera jer su ga pratili na nastupima. Ali „Dupini“ nisu uvijek bili „Dupini“, već su se nekada zvali „Delfini“ i bili su respektabilna pop grupa 60-ih godina u bivšoj tvorevini. Tu su svirali Peco Petej, Ante Cetinić, Saša Lukić i da sada ne nabrajamo tko sve ne, ali su dolaskom demokracije preostali članovi u strahu pomislili da „Delfini“ zvuči previše srpski pa su promijenili ime u „Dupini“. To vam je bila ona fora da se na pirevima u vječnoj pjesmi „Dok palme njišu grane“ više ne pjeva „a sad je mjesec Maj“, vengo „a sad je mjesec svibanj“, i da ne nabrajam čega su se sve bojali oni koji su konvertirali i sakrivali partijsku knjižicu duboko u podrum, ali je nisu bacali jer tko zna… Ali, pustimo politiku i vratimo se „Delf…., pardon, „Dupinima“ iako su te daleke 1979. g. još bili „Delfini“, bile su Mediteranske igre, svečano otvaranje, u svečanoj loži jedan kojem cijeli Poljud pljeskao… Opet sam zastranio u politiku.
U svakom slučaju, bio je i Splitski festival na kojem su nastupili i „Delfini“ koji tada više nisu imali veze s rock muzikom i izdavali su mahom nezanimljive singlove, ali… ALI! Te godine su nastupili s pjesmom „Čobanice moja“ čiji naslov nije obećavao ništa dobro, a ispalo je da im je to najbolja pjesma u 70-ima. Muziku je napisao Saša Lukić, inače otac poznatijeg Korčulanina „Lukija“, a tekst izvjesni Jakov Džolić za kojeg čak ni ja nisam čuo, ali tko je da je, ovdje je pogodio u sridu jer mu je tekst odličan. Osim što je nevjerojatno dug (pjevač jedva dolazi do daha) pun je pjesničkih slika, narativno jak („ne dolazi onaj kojega čeka / već se pet puta pokosilo sijeno“) i da se ne pravim puno pametan poslušajte sami i uživajte u tome da pjesma sa Splitskog festivala može imati etno elemente, a da nije ljigavo nabrajanje uvriježenih fraza poput masline, stine, karte devere i peškafonda.
KLAUS NOMI – TOTAL ECLIPSE
Iako na prvi pogled ne izgleda previše ozbiljno, njemački pjevač Klaus Sperber poznatiji kao Klaus Nomi bio je ozbiljan umjetnik, kontratenor koji je navodno razvijao šest oktava i koji je preseljenjem u Ameriku postao jedan od važnijih sudionika art scene East Villagea osamdesetih godina, po mnogočemu sličan famoznom „Vitasu“ kojeg smo obradili prije par tjedana. Izdavao je pop albume, pjevao operne arije, glumio u filmovima, a nastupio je i s Davidom Bowiem. Njegovi nastupi sa specijalnim kostimima, elementima pantomime i pod teškim slojevima šminke nisu nikoga ostavljali ravdonušnim u ovom ili onom smislu.
Karijera mu je na žalost kratko trajala jer je već 1983.g., nakon nepunih pet godina, preminuo od posljedica AIDS-a, kao jedna od prvih, iz umjetničkih krugova, poznatijih žrtava te bolesti. Ovdje imamo živu verziju jednog od njegovih najvećih hitova „Total Eclipse“, ali svakako pogledajte i spot za naslovnu pjesmu njegovog drugog albuma „Simple man“, jer je Klaus Nomi bio sve samo ne „jednostavan čovjek“.
