Jučer je „svjetlo dana” ugledao VOX Glas Zadra, novi zadarski dnevni list. Povodom toga obavili smo razgovor sa glavnom urednicom lista Marinom Vlakić.
Što će VOX Glas Zadra promijeniti na zadarskoj medijskoj sceni?
Medij donosi puno toga negativnog. Ukoliko ste vidjeli naš prvi broj mogli ste primijetiti da unutra ima čak četiri stranice županije što je isto jedna od posebnosti. Nećemo ići na senzacije i „žutilo”, nego ćemo prije svega pokušati približiti ljude čiji se glas inače ne može čuti. Što manje interneta, a što više takozvanog „malog čovjeka”. Mislim da je sama ideja pokretanja lista koji ima gotovo stopostotni dio Zadra, dakle autorskih tekstova naših novinara već zaista velika posebnost.
Vlasnik Reno Sinovčić dosta je eksponirana i kontroverzna osoba u javnosti. Je li to dodatno opterećenje ili prednost?
U svojoj 25-godišnjoj karijeri imala sam iskustva s više urednika. Smatram Renu Sinovčića najboljim iz razloga što je otvorena osoba za razgovor te se s njim sve mogu najnormalnije dogovoriti. Jednostavan je po prirodi te mi je iz tog razloga s njim užitak raditi.
Danas kažu da mediji teško mogu biti neovisni. Koliko će te vi kao medij moći biti neovisni i objektivni?
Ako pogledate prvi broj shvatiti će te koliko smo ustvari neovisni. U njemu nema puno politike, dakle nastojimo prenijeti informaciju kakva je bez naših pretjeranih komentara, što pokazuje našu uređivačku politiku. Ako ste vidjeli, jedna poznata osoba iz Zadra koja ustvari spada u „male ljude”, Majka Vuka dobila je „palac gore” što već govori kako je uređivačka politika lista usmjerena na „malog čovjeka”, a ne na političare.
Kad pogledate svoj prvi broj, postoji li nešto na čemu bi više voljeli poraditi, što biste eventualno htjeli doraditi? Što Vam je slaba točka?
Prvi broj se radio dva mjeseca. S njim sam jako zadovoljna. S vremenom želim u listu imati što više reportaža, što više ljudi, da se za nas što dalje čuje jer se iz tog razloga i zovemo Glas Zadra.
S obzirom na događanja u posljednje vrijeme, primjerice na ubojstvo Ive Pukanića, koliko su novinari danas sigurni? Odnosno, jeste li Vi ikada bili u situaciji da se bojite nešto napisati?
Moram priznati da jesam. Kada sam živjela u Zagrebu i radila za Slobodni tjednik imala sam situacija u kojima je možda malo koji novinar tada bio, bila sam čuvana, jer smo iznosili priče koje se nekima nisu dopale, čak sam imala svoje tjelohranitelje, znam što je to živjeti u strahu i pod čuvanjem policajaca. Iz tog razloga jako mi teško padaju svi ovi aktualni događaji.
Sada ste urednica jednog dnevnog utjecajnog lista u Zadru. Kako se osjećate u tom pogledu? Da li se osjećate sigurno?
Osjećam se sigurnom jer je ovo ipak Zadar. Iz Zagreba sam “kidnula” nakon dvije godine rada, prijetnji i opasnosti. Zadar je po meni siguran grad i iz tog se razloga ne bojim. Glas Zadra nije list „žutila” već malih ljudi i provjerenih informacija.