Predstava "Konstantin v2" najavljena je kao monodrama u režiji Marija Županovića i izvođenju Nikole Vuletića. Monodrama? Hm.
Ukoliko bi postojala potreba strogog definiranja "Konstantina" kao predstave s jednim glumcem, ovakva bi konstatacija nužno vrijedila. Usprkos tome pred gledateljem bi se ipak, kao u kakvoj shemi kvantnog univerzuma, redali Konstantin za Konstantinom; jedan povijesni, uvjetno rečeno "stvarni" bazilej Romeja, razumljivo ksenofobični Paleolog koji je trpio gledajući prodor tuđinskog elementa u njegov grad i um, zatim onaj u njegovom umu stvore vladar Rimskog carstva čijeg se naslijeđa vladari Bizanta nikad nisu odrekli, k tome mnoštvo Konstantina stvorenih u gledateljevom umu koji je imao priliku asocirati na najmanje dva aktualna vanjskopolitička trenutka verbalizirana pojmovima zelenih, turbana, unije, zapadnih kurvi……
Jasno, tu je otjelovitelj Konstantina – glumac, praćen još najmanje dvojicom bazilejevih submogućnosti – u fizičkom prostoru Sv. Donata – vlastitom imaginacijom povijesnog cara, možda i imaginacijom anonimca, ili sebe samog, koji u zatvoru svog uma vjeruje da jest car, i onom na platnu projiciranom bazilejevom osobnosti.
Pokušaj istodobnog praćenja radnje na sceni i radnje na platnu, što u svakom trenutku četrdeset i petominutne predstave ljudskom oku i nije fizički izvedivo, može se ocijeniti bliskim vježbi odvajanja ratnikova uma Castanedinog Don Huana – slušanju različitih glasova na svakom uhu. Kao nagradu za trud preklapanja vidnih polja u praćenju "Konstantina" gledatelj možda dobiva iskustvo manje spoznajno od Carlosa Castanede, ali nimalo manje atraktivno iskustvo istodobnosti dviju predstava koje postojeći u "progresivnom dualizmu" ostavljaju dojam statičnosti prostor-vremenskog kontinuuma i pokretljivosti samog promatrača po zamišljenom pravcu unutar nekog Županović-Vuletić koordinatnog sustava.
