U “sjeni” priličnih kontroverzi što je u gradu izazvala premijera najnovije predstave Hrvatskog narodnog kazališta Zadar – “I to je ljubav”, održana krajem prošlog mjeseca, razgovaramo s jednim od glavnih protagonista drame, mladim zadarskim glumcem Vinkom Radovčićem uoči nove izvedbe drame ovog utorka. Odglumivši maloljetnog homoseksualca, sklonog incestu s vlastitim ocem, Vinko je odlično “parirao”, kako samim “profilom” svog lika, a onda i glumačkom izvedbom, glavnim glumcima komada – Jasni Ančić i Mirku Šataliću te Zlatku Košti.
Rađena po drami nagrađivanog američkog pisca Edwarda Albeea “The goat, or Who is Sylvia”, predstava “I to je ljubav” kazališnoj je publici približila nekoliko, barem kada je zadarska sredina u pitanju, tabuiziranih tema, od već spomenute homoseksualnosti (što zapravo i nije više tako tabu) i incesta do zoofilije. Duboko podijeljenih komentara, posjetitelji zadarskog teatra isti su napuštali uglavnom ili zadovoljni “hrabrošću” produkcijsko-glumačkog tima da pomakne “granicu” za koju stepenicu više i “servira” nam i tematski i izvedbeno zanimljiv komad, ili šokirani viđenim. To što se spolni odnosi između čovjeka i životinja, što je bila okosnica predstave koja, dakako, ima i mnogo dublju poantu od te na prvi pogled uočljive, događaju tek nekih nekoliko kilometara dalje od grada, što se zna i malograđanski prešućuje, kako je to primijetila Jasna Ančić, nije spriječilo neke pojedince da budu “šokirani”. Vinka, kao i njegovu mentoricu Jasnu, to ne zamara, ulogu je prihvatio “objeručke”, sretan što ima priliku zaigrati u komadu jednog od najboljih svjetskih pisaca.
Tko bi odbio tumačiti Warhola ili Michelangela?
U novoj predstavi Hrvatskog narodnog kazališta Zadar “I to je ljubav” glumiš homoseksualca. To i nije baš popularno među glumcima u Hrvatskoj, kako si reagirao kada si dobio ulogu?
– Bio sam jako sretan. Bila mi je velika čast zaigrati s Jasnom, Mirkom i Zlatkom. Igrati u komadu jednog od najboljih svjetskih pisaca koji je dobio Tony award 2002. godine pa i sama činjenica da je riječ o hrvatskoj praizvedbi, prihvatio sam ulogu objeručke. To što je Robert homoseksualac (ili možda čak i nije) meni nije predstavljalo problem, čak naprotiv. Shvaćam ljude koji se boje takvih uloga, treba to znati iznijeti. Ali živimo u 21. stoljeću i ovo mi je pitanje pomalo i smiješno!
Bilo bi dobro da je smiješno, no živimo u homofobnoj državi. Evo nedavno je hrvatski glumac koji glumi u sapunicama, Ivan Herceg, izjavio da nikada ne bi glumio sotonu i homoseksualca, izazvavši svojom izjavom brojne kritike, najprije među LGBTQ udrugama, a onda i dijelu javnosti. Kako to komentiraš?
– Ne poznajem tog čovjeka, nisam nikad čuo za njega pa ne mogu ništa reći. To znači da bi odbio igrati jednog Warhola, Michelangela, Teslu, Da Vincija ili Kaligulu.
Glumac Marin Knežević, pak, koji je svojedobno glumio homoseksualca u jednoj hrvatskoj sapunici, odustao je od glume u istoj jer nije mogao podnijeti zafrkanciju okoline. Kako je tvoja okolina reagirala na tvoju ulogu u predstavi “I to je ljubav” koja, barem kada je zadarska sredina u pitanju, i nije baš uobičajena?
– Sapunice očito gleda jedan određen profil ljudi. U kazalište (barem ja tako mislim) dolaze pametni i načitani ljudi željni dobre drame i prave glume, jedino od takvih ljudi spreman sam čuti kritiku i popričati o komadu. Družim se s ljudima koji imaju široke vidike, grozim se ograničenih.
O homoseksualcima i kozama
Mnogi su šokirani temom predstave, okosnicom radnje koja progovara o “ljubavi” između čovjeka i koze. Što misliš, zašto su se pojedinci šokirali?
– Predstava je pisana kao suvremena grčka tragedija, a koza može biti i metafora. Koza je jednako (a možda i manje) šokantna kao Antigona ili Medeja. Po nekim reakcijama mislim da mnogi uzvanici na premijeri nisu uspjeli shvatiti poantu te priče te su ostali na samoj površini. Bit svega nije u činjenici da je sin homoseksualac, a otac kozojebac. Komad “krije” mnogo više. Nadam se da su barem neki od očeva ili majki nakon premijere popričali sa svojim bližnjima. Udaljeni smo, bojimo se biti iskreni, trčimo za karijerom i obitelj kao institucija, nažalost, osuđena je na propast. Ja se nadam da sam igrajući Roberta barem nekog u publici naveo na razmišljanje. Volio bih da je neki otac nakon predstave razgovarao sa svojim sinom. Možda o životu, možda o seksualnosti ili barem o danu u školi.
Jasna Ančić je nakon premijere izjavila da ne razumije zašto ljudi predstavu proglašavaju šokantnom kada se takve stvari događaju tek nešto dalje od grada u Ravnim kotarima i svi to znaju i prešućuju? Slažeš li se, smatraš li da je riječ o licemjerstvu, o potrebi većine ljudi da se pokažu pristojni, civilizirani, humani, da reagiraju onako kako smatraju da je društveno prihvatljivo, da se “šokiraju” i onda kada se tako zapravo i ne osjećaju?
– Siguran sam da toga ima oko nas. Pogotovo u nekim sredinama zadarskog zaleđa. Jedan čovjek koji je s nama radio na predstavi je rekao da poznaje jednog čovjeka o kojem kruže takve priče. Zezao se da će ga dovesti na predstavu.
Teatar treba “probijati” granice, preispitivati društvo, njegova je svrha zapravo progovarati o temama o kojima se i ne priča puno. Gdje je granica, postoji li uopće granica, što ti misliš, postoje li tabui u teatru?
– Zadarski teatar je, barem po meni, uvijek do sada radio pitke predstave koje se sviđaju većini. Pritom ne mislim ništa loše. Kazalište je tek osnovano i tek je počelo stvarati svoj identitet. Vi kada idete u neko zagrebačko kazalište već točno znate kakav vas tip predstave očekuje u svakom od njih. Svaki od njih ima svoj stil. U Gavellu će na primjer otići neka baka i djed, a u Exit neki mladi urbani par. Jako je teško složiti repertoar za jednu malu sredinu s dva glumca, repertoar za mlade i stare, za konzervativne i liberalne, a još pritom predstavu koja će se svidjeti svima. To i ne treba biti cilj zadarskog kazališta. S kozom smo probili granice, a na društvu je da se preispita i odluči što želi gledati!
Kazalište razbija tabue
Gdje su tvoje granice, postoji li neka crta iza koje ne bi išao, neke teme u koje ne bi bio spreman “ući”, nešto što ne bi bio spreman odglumiti?
– Mislim da ne postoji neka tema koja bi me mogla odbiti. Svaka tema, ako je dobro napisana i razrađena, izazov je. Ne bojim se niti jedne teme, svaki projekt je izazov. Bojim se samo loše napisanih tekstova i uloga.
Bi li skinuo u potpunosti na sceni za potrebe uloge?
– Razgovarao bih s redateljem. Morao bi mi navesti bar tri dobra razloga za to. Kad radim na projektu, pod broj jedan, uvijek postavim sam sebi pitanje: tko je taj netko drugi i koji je njegov cilj? Kakvu ću poruku poslati gledatelju? Ne bih to napravio u nedostatku nečijih ideja. Najlakše je na sceni skinuti odjeću sa sebe, a najteže otvoriti dušu, skinuti masku i biti iskren, te pritom sve to dobro i odglumiti.
Zoofilija kao tema je svakako rijetkost na kazališnoj sceni. Što misliš, koje su još teme neispričane, koji tabui zapostavljeni u teatru danas u Hrvatskoj? Ima li ih uopće?
– Dalibor Matanić se također bavio zoofilijom u svom filmu “Kino Lika”. Tada su se mnoge udruge “digle” na noge oko toga pa to i nije neki novi tabu. O zoofiliji osobno mislim sve najgore i smatram to poremećajem. Volim životinje i držim da one imaju dušu i osjećaje. U našoj predstavi nema nikakvih eksplicitnih scena i sve je prikazano s mjerom, tu nema nikakve vulgarnosti. A kazalište je svakako tu da razbija sve tabue. Sigurno ima nekih novih zanimljivih tema koje će doći na repertoar.
Što bi ti rado vidio na “daskama koje život znače”, što bi ti da imaš priliku režirati postavio na scenu?
– Eto, prije nekoliko dana imao sam premijeru nove predstave, a već sam sutradan počeo raditi na novom komadu sa svojim kolegama Ivanom Begović i Boškom Habušom. Dugo vremena želim raditi Krležinog “Adama i Evu” i, evo, napokon mi se to i ostvarilo. Moja mentorica, Jasna Ančić, odlučila me nagraditi pa ću u sklopu naše kazališne radionice prvi put režirati komad. Radi se o Krležinoj drami s vječnom temom o muško-ženskim odnosima.