Ljetni solsticij je vrijeme zrelosti u životu čovjeka

Danas u 19 sati i 16 minuta, prema astronomskom kalendaru, počinje ljeto. Današnji je dan stoga od najranijih vremena jedan od posebnih dana u godini, poznat i po nazivima ljetni solsticij, ljetni suncostaj ili dugodnevnica. Poput ostalih početaka godišnjih doba te još četiri datuma u godini u kojima dotično godišnje doba dostiže svoju zrelost i ljetni je solsticij od pamtivjeka bio obilježavan na poseban način u gotovo svim kulturama širom svijeta, a ostavio je traga i na mnoge vidove umjetničkog stvaralaštva te filozofskih promišljanja odnosa Zemlje i Sunca, čovjeka i svemira.
U poganskim tradicijama

Prema poganskim tradicijama koje su kroz posljednjih stotinu godina ponovno oživljene, ovo je vrijeme kada je Sunce u naponu svoje snage. Apolon pravi mjesto Dionizu, Oziris Setu, Baal Motu, Hrastov kralj Svetom kralju, sir Gaawain Zelenom vitezu, a Mračnog Boga mijenja Bog Svjetlosti. Slavi se svetkovina vatre u kojoj je Rogati Bog na vrhuncu svoje snage kao Kralj ljeta okrunjen ružama. Božica Ljubavi i Smrti spremna je za sjedinjenje s Bogom. Točan datum ovog festivala varira ovisno o položaju Sunca koji se razlikuje od godine do godine pa se može odigrati od 20. do 23. lipnja. Ovaj festival druidi su nazivali Alban Hefin, Kelti i vještice ga nazivaju Litha, Azteki Festival Sunca, a u kršćanskoj tradiciji se 24. lipnja slavi dan Svetog Ivana Krstitelja. Ovo je vrijeme Rogatog Boga, Kralja Hrasta, Boga Sunca, Baldura, Marsa, Nergala.

Boginja se prikazuje kao ljetna mlada, koja korespondira s tradicijskim likovima Aine od Knockaine, Kupale, Majke Prirode, Afrodite, Erycine, božice-nimfa ljeta Astarte, Božica ljubavi i smrti i Veste, za koju se pale vatre koju su u antičkom Rimu čuvale svećenice – Vestalke..

Vikanska Litha je svetkovina obilja, plodnosti, raznolikosti, ljepote prirode. Navodi se da je to vrijeme za moćne čarolije i muške rituale, obraćanje duhovima prirode, a sve te rituale najbolje je raditi u sumrak. Slavi se uz vatre, pjesme i gozbe, cijele noći gore svijeće i procesije hodaju s upaljenim bakljama. Ljudi se kite krunama od cvijeća i plešu oko vatre. Oltari se ukrašavaju cvijećem i svijećama, a svetkovina se najčešće održava u poljima. Omiljeni napitak je medovina, a prave se i kolači od meda ili kukuruzni kruh s medom i maslacem. Kako je magično oružje vatre štap, rabe se svi falični instrumenti, palice, athame i biljke poput ruža, vriska i hmelja. Osobito je hmelj simbol ove svetkovine, pogotovo u srednjoj i sjevernoj Europi. Pruska posluga imala je običaj brati hmelj na ovaj dan i vješati po jednu biljku za svakog člana obitelji uz vjerovanje da kome biljka ne procvjeta, taj će uskoro oboljeti i umrijeti. Biljka bi se vezala u snopić i stavljala u jasle kamo će za vrijeme žetve biti stavljene žitarice te bi predstavljao boginju Kupolu kojoj su se seljaci molili za dobru žetvu. Keltski druidi i Skandinavci skupljali su, pak, u ovo doba cvjetove imele. Bijeli cvjetovi bazge također su simbol Božice i koriste se, zajedno s crvenom kaduljom, u ovoj svetkovine.
Svetkovina vatre

Vatre koje se pale u ovo doba godine predstavljaju nebesku vatru. Koriste se svijeće svijetlih i pastelnih boja, žute i zlatne. Vatre se pale za zdravlje, plodnost, ljubav, kao žrtva i za duhovno pročišćenje, što je stara tradicija u mnogim krajevima Europe. Vatre se obično pale na povišenim mjestima i lože hrastovinom. Vjerovalo se da bi te vatre trebale otjerati zmaja koji uzrokuje bolesti, a pepeo iz tih vatri rabio se u čarolijama za plodnost. U Engleskoj je postojala tradicija da se ove vatre koriste za blagoslov jabuka. U gotovo svim običajima vezanima uz ovaj datum postoji običaj skakanja preko vatre. U nekim krajevima Njemačke mladi ljudi skaču preko vatre da bi lan narastao tako visoko koliko mogu skočiti, dok se drugdje skok preko vatre vezuje uz rast žitarica ili plodnost kako ljudi, tako i domaćih životinja.

U starih Germana palila su se vatrena kola koja se zatim guralo prema moru ili vodi, simbolizirajući putanju Sunca. U nekim dijelovima Francuske ljudi dok skaču kroz vatru drže u rukama grančice lješnjakova drveta. Te se grančice zatim vješaju na vrata staja. U Češkoj je običaj u ovo doba brati divlji timijan za čarolije plodnosti. Biljka koja je također povezana s ovim običajima je i koromač koji se koristio za tjeranje zlih duhova. Sačuvano je i vjerovanje kako sjeme paprati u ovo vrijeme ima magična svojstva te ga se bere tako da se ispod stabljika prostire bijelo platno na koje se istrese sjeme. Također se sjemenke ne smije dodirnuti rukom i na taj način ubrane sjemenke mogu učiniti čovjeka nevidljivim i dati mu sposobnost razumijevanja govora životinja.

U Češkoj postoji vjerovanje da će čovjek koji se popne na planinu noseći u ruci procvjetalu paprat pronaći blago skriveno u zemlji koje će mu se ukazati obasjano plavičastom svjetlošću. U Švedskoj se imela stavlja na strop kuće ili u staju da bi se oduzela snaga trolovima.
Obredno ubojstvo kralja

Drvo koje se koristi za svetkovinu Šveđani zovu maj stanger, i sastoji se od ravnih grana, često u obliku čovjeka, s rukama i nogama, a kite ga djevojke, lišćem, cvijećem, komadićima odjeće i ljuskama od jaja. Na vrhu drveta izvjesi se velika zastava. U Češkoj se najčešće koristi drvo bora ili jele i kiti se cvijećem, vjenčićima i crvenim vrpcama. Kad se zapali krijes, momci i djevojke se tim vjenčićima nabacuju kroz vatru i zatim triput skaču kroz krijes držeći se za ruke.

Često se kraj ovih svetkovina obilježavao ubojstvom Kralja kojemu se tijekom svetkovine odaju počasti, ali koji završava proboden kopljem, što predstavlja kraj njegove vladavine. Kraljeva smrt osigurava plodnost usjeva i preživljavanje naselja. Ovaj običaj ostao je najduže sačuvan i najtemeljitije opisan u starome Rimu gdje bi obred uključivao drevni običaj dopuštanja odbjeglom robu da se bori s kraljem-svećenikom i eventualno preuzme njegov naslov, ako prije toga uspije odlomiti granu s osobitog zlatnog drveta. Studijom ovog običaja kojemu su se već u kasnoj Republiki izgubili pravi izvori, Sir James George Frazer je u “Zlatnoj grani” izvršio kompletnu antropološko-filozofsku analizu ustvrdivši njene različite vidove u mnogim kulturama širom svijeta i zajedničke korjene mnogih religija koje na prvi pogled izgledaju odvojene ili čak suprotstavljene.

Jedan od najpoznatijih odraza običaja vezanih za ljetni Suncostaj u umjetnosti je “San Ivanjske noći”, Williama Shakespeara, napisan između 1590. i 1596. godine, a vjeruje se da je djelo napisano za kraljičinu proslavu blagdana Sv. Ivana Krstitelja, odražavajući u sebi mnoga vjerovanja renesansnih čarobnjaka i njihove težnje za čistoćom Antike.

Astrološki gledano današnji datum predstavlja ulazak Sunca u znak raka bez obzira što se znaci i zviježđa danas više ne poklapaju (nisu se poklapali ni u staroegipatsko doba) te je vrhunac položaja Sunca ujedno i čas od kojeg počinje njegovo opadanje. Odatle i proizlazi ta priča o muževnoj energiji, jer i čovjek kad dosegne vrhunac svog razvoja počinje neumitno starjeti. Da i Sunce, kao i čovjek u zreloj dobi, može “isijavati” najviše svoje snage, pokazuje naredni znak lava i njemu pripisana svetkovina Lamasa koja se obilježava u kolovozu.

Danas u 19 sati i 16 minuta, prema astronomskom kalendaru, počinje ljeto. Današnji je dan stoga od najranijih vremena jedan od posebnih dana u godini, poznat i po nazivima ljetni solsticij, ljetni suncostaj ili dugodnevnica. Poput ostalih početaka godišnjih doba te još četiri datuma u godini u kojima dotično godišnje doba dostiže svoju zrelost i ljetni je solsticij od pamtivjeka bio obilježavan na poseban način u gotovo svim kulturama širom svijeta, a ostavio je traga i na mnoge vidove umjetničkog stvaralaštva te filozofskih promišljanja odnosa Zemlje i Sunca, čovjeka i svemira.
U poganskim tradicijama

Prema poganskim tradicijama koje su kroz posljednjih stotinu godina ponovno oživljene, ovo je vrijeme kada je Sunce u naponu svoje snage. Apolon pravi mjesto Dionizu, Oziris Setu, Baal Motu, Hrastov kralj Svetom kralju, sir Gaawain Zelenom vitezu, a Mračnog Boga mijenja Bog Svjetlosti. Slavi se svetkovina vatre u kojoj je Rogati Bog na vrhuncu svoje snage kao Kralj ljeta okrunjen ružama. Božica Ljubavi i Smrti spremna je za sjedinjenje s Bogom. Točan datum ovog festivala varira ovisno o položaju Sunca koji se razlikuje od godine do godine pa se može odigrati od 20. do 23. lipnja. Ovaj festival druidi su nazivali Alban Hefin, Kelti i vještice ga nazivaju Litha, Azteki Festival Sunca, a u kršćanskoj tradiciji se 24. lipnja slavi dan Svetog Ivana Krstitelja. Ovo je vrijeme Rogatog Boga, Kralja Hrasta, Boga Sunca, Baldura, Marsa, Nergala.

Boginja se prikazuje kao ljetna mlada, koja korespondira s tradicijskim likovima Aine od Knockaine, Kupale, Majke Prirode, Afrodite, Erycine, božice-nimfa ljeta Astarte, Božica ljubavi i smrti i Veste, za koju se pale vatre koju su u antičkom Rimu čuvale svećenice – Vestalke..

Vikanska Litha je svetkovina obilja, plodnosti, raznolikosti, ljepote prirode. Navodi se da je to vrijeme za moćne čarolije i muške rituale, obraćanje duhovima prirode, a sve te rituale najbolje je raditi u sumrak. Slavi se uz vatre, pjesme i gozbe, cijele noći gore svijeće i procesije hodaju s upaljenim bakljama. Ljudi se kite krunama od cvijeća i plešu oko vatre. Oltari se ukrašavaju cvijećem i svijećama, a svetkovina se najčešće održava u poljima. Omiljeni napitak je medovina, a prave se i kolači od meda ili kukuruzni kruh s medom i maslacem. Kako je magično oružje vatre štap, rabe se svi falični instrumenti, palice, athame i biljke poput ruža, vriska i hmelja. Osobito je hmelj simbol ove svetkovine, pogotovo u srednjoj i sjevernoj Europi. Pruska posluga imala je običaj brati hmelj na ovaj dan i vješati po jednu biljku za svakog člana obitelji uz vjerovanje da kome biljka ne procvjeta, taj će uskoro oboljeti i umrijeti. Biljka bi se vezala u snopić i stavljala u jasle kamo će za vrijeme žetve biti stavljene žitarice te bi predstavljao boginju Kupolu kojoj su se seljaci molili za dobru žetvu. Keltski druidi i Skandinavci skupljali su, pak, u ovo doba cvjetove imele. Bijeli cvjetovi bazge također su simbol Božice i koriste se, zajedno s crvenom kaduljom, u ovoj svetkovine.
Svetkovina vatre

Vatre koje se pale u ovo doba godine predstavljaju nebesku vatru. Koriste se svijeće svijetlih i pastelnih boja, žute i zlatne. Vatre se pale za zdravlje, plodnost, ljubav, kao žrtva i za duhovno pročišćenje, što je stara tradicija u mnogim krajevima Europe. Vatre se obično pale na povišenim mjestima i lože hrastovinom. Vjerovalo se da bi te vatre trebale otjerati zmaja koji uzrokuje bolesti, a pepeo iz tih vatri rabio se u čarolijama za plodnost. U Engleskoj je postojala tradicija da se ove vatre koriste za blagoslov jabuka. U gotovo svim običajima vezanima uz ovaj datum postoji običaj skakanja preko vatre. U nekim krajevima Njemačke mladi ljudi skaču preko vatre da bi lan narastao tako visoko koliko mogu skočiti, dok se drugdje skok preko vatre vezuje uz rast žitarica ili plodnost kako ljudi, tako i domaćih životinja.

U starih Germana palila su se vatrena kola koja se zatim guralo prema moru ili vodi, simbolizirajući putanju Sunca. U nekim dijelovima Francuske ljudi dok skaču kroz vatru drže u rukama grančice lješnjakova drveta. Te se grančice zatim vješaju na vrata staja. U Češkoj je običaj u ovo doba brati divlji timijan za čarolije plodnosti. Biljka koja je također povezana s ovim običajima je i koromač koji se koristio za tjeranje zlih duhova. Sačuvano je i vjerovanje kako sjeme paprati u ovo vrijeme ima magična svojstva te ga se bere tako da se ispod stabljika prostire bijelo platno na koje se istrese sjeme. Također se sjemenke ne smije dodirnuti rukom i na taj način ubrane sjemenke mogu učiniti čovjeka nevidljivim i dati mu sposobnost razumijevanja govora životinja.

U Češkoj postoji vjerovanje da će čovjek koji se popne na planinu noseći u ruci procvjetalu paprat pronaći blago skriveno u zemlji koje će mu se ukazati obasjano plavičastom svjetlošću. U Švedskoj se imela stavlja na strop kuće ili u staju da bi se oduzela snaga trolovima.
Obredno ubojstvo kralja

Drvo koje se koristi za svetkovinu Šveđani zovu maj stanger, i sastoji se od ravnih grana, često u obliku čovjeka, s rukama i nogama, a kite ga djevojke, lišćem, cvijećem, komadićima odjeće i ljuskama od jaja. Na vrhu drveta izvjesi se velika zastava. U Češkoj se najčešće koristi drvo bora ili jele i kiti se cvijećem, vjenčićima i crvenim vrpcama. Kad se zapali krijes, momci i djevojke se tim vjenčićima nabacuju kroz vatru i zatim triput skaču kroz krijes držeći se za ruke.

Često se kraj ovih svetkovina obilježavao ubojstvom Kralja kojemu se tijekom svetkovine odaju počasti, ali koji završava proboden kopljem, što predstavlja kraj njegove vladavine. Kraljeva smrt osigurava plodnost usjeva i preživljavanje naselja. Ovaj običaj ostao je najduže sačuvan i najtemeljitije opisan u starome Rimu gdje bi obred uključivao drevni običaj dopuštanja odbjeglom robu da se bori s kraljem-svećenikom i eventualno preuzme njegov naslov, ako prije toga uspije odlomiti granu s osobitog zlatnog drveta. Studijom ovog običaja kojemu su se već u kasnoj Republiki izgubili pravi izvori, Sir James George Frazer je u “Zlatnoj grani” izvršio kompletnu antropološko-filozofsku analizu ustvrdivši njene različite vidove u mnogim kulturama širom svijeta i zajedničke korjene mnogih religija koje na prvi pogled izgledaju odvojene ili čak suprotstavljene.

Jedan od najpoznatijih odraza običaja vezanih za ljetni Suncostaj u umjetnosti je “San Ivanjske noći”, Williama Shakespeara, napisan između 1590. i 1596. godine, a vjeruje se da je djelo napisano za kraljičinu proslavu blagdana Sv. Ivana Krstitelja, odražavajući u sebi mnoga vjerovanja renesansnih čarobnjaka i njihove težnje za čistoćom Antike.

Astrološki gledano današnji datum predstavlja ulazak Sunca u znak raka bez obzira što se znaci i zviježđa danas više ne poklapaju (nisu se poklapali ni u staroegipatsko doba) te je vrhunac položaja Sunca ujedno i čas od kojeg počinje njegovo opadanje. Odatle i proizlazi ta priča o muževnoj energiji, jer i čovjek kad dosegne vrhunac svog razvoja počinje neumitno starjeti. Da i Sunce, kao i čovjek u zreloj dobi, može “isijavati” najviše svoje snage, pokazuje naredni znak lava i njemu pripisana svetkovina Lamasa koja se obilježava u kolovozu.