Nedavno je u Gradskoj loži otvorena izložba fotografija poznatog zadarskog fotografa Zvonka Kucelina. Dio od sto fotografija, koliko je obuhvaćeno izložbom, osim u Gradskoj loži postavljen je i u izložbenom paviljonu Kneževe palače. Fotografije okupljene pod nazivom “Zvonko Kucelin: Fotografije 1981. – 2011.” predstavljaju trideset godina novinske fotografije u Zadru, a izložba je tematski podijeljena na sport, kulturu, događanja i crnu kroniku. Ostaje otvorena do 1. rujna.
Zvonko Kucelin fotografijom se bavi i duže od 30 godina, no ovom izložbom obuhvaćen je samo jedan dio njegova opusa novinske fotografije. Poznavateljima ove umjetnosti poznato je tko je Zvonko, a mnogi su posjećivali njegove samostalne i skupne izložbe više puta. Danas radi kao urednik fotografije u Zadarskom listu za koji otkriva kakav je osjećaj sagledati trideset godina rada i kako vidi fotografiju u Zadru.
Prvi aparat kupio 1975.
Krenimo od nedavno otvorene izložbe u Gradskoj loži “Zvonko Kucelin – Fotografije 1981. – 2011.”. Trideset godina novinske fotografije, vaše fotografije. Kakav je osjećaj osvrnuti se i vidjeti trideset godina rada iza sebe?
– Trideset godina, ne izgleda da je toliko. Čini mi se kao da one prve fotografije koje su tu izložene nisam ja radio, kao da su iz nekog drugog svijeta. Ali tako je to. Fotografijom se bavim i duže, no ovdje se radi o novinskoj fotografiji. Fotografijom se inače bavim negdje od 1975. godine, to su prvi počeci, tad sam otprilike kupio prvi aparat zajedno s prijateljem iz Zagreba, Mirkom Faberom, koji je danas filmski snimatelj.
A što znači? Znači puno napravljenih fotografija, a nadam se još barem dvadeset do trideset godina fotografiranja.
Na fotografijama izloženim u Loži i Kneževoj palači zabilježeni su svi veliki trenuci Zadra u posljednjih trideset godina. Kakav je osjećaj nakon trideset godina okrenuti se i prisjetiti se svih tih događaja?
– Činjenica je da su do negdje 1995. bila samo dva fotografa u Zadru – kolega Karavida koji je radio za Slobodnu Dalmaciju, i ja radeći za Narodni list, i sve što se događalo snimali smo nas dvojica. Uz nas je bila još jedino Hrvatska televizija. Tako je to nekad bilo pa smo eto bili i na svim velikim zadarskim događanjima.
Vinko Srhoj vas je na otvorenju izložbe nazvao nasljednikom Ante Brkana?
– Ja sam njega zaista naslijedio, ali na poslu, a što se fotografija tiče teško je naslijediti braću Brkan. Oni su napravili jedan izuzetan opus, a iako sam i sam sudjelovao na mnogo izložbi i osvojio mnogo nagrada, o mom opusu sudit će vjerojatno netko drugi. Oni su stvarali u jednom vremenu, ja u drugom, kao što mladi danas stvaraju, a svako vrijeme nosi nešto svoje. Evo, Srhoj kaže da sam njihov nasljednik, znači da moja fotografija ima nekih tragova njihove što mi sigurno laska jer braća Brkan su Zadar, pa se nadam da će i Zvonko u neko vrijeme biti Zadar.
Spominjali ste mlade fotografe i njihovo vrijeme. U čemu se razlikuje fotografija nekad i fotografija sad?
– Tehnologija jest drugačija, ali fotografija se ne razlikuje jer uočiti motiv prije sto godina i danas uvijek je isto. Tehnologija je donijela prednosti. Ante Brkan došao bi s jednim rolleiflexom od dvanaest snimaka i napravio bi dvije reportaže s njim, u moje vrijeme bi se potrošila dva filma, to su 72 snimka što je bio ogroman napredak, a danas se radi reportaža s 200 do 300 snimaka. Danas jednu košarkašku utakmicu odradim s 300 snimaka, a prije sam radio košarku na jednom negativu, 36 snimaka. Poslije utakmice se morala odmah donijeti fotografija za dnevnu novinu i nisi imao vremena razvijati drugi negativ.
Nedavno ste sudjelovali na još jednoj izložbi u Zadru i to u organizaciji Zbora fotoreportera Hrvatske čiji ste član. Što jedna takva udruga uopće znači i zašto je potrebna?
– Vrlo je značajna jer nas zastupa u svim stvarima, i dobrim i lošim. Evo izložba je bila jedan pozitivan događaj, jedna eminentna izložba fotoreportera Hrvatske koja ide diljem zemlje. No, isto tako našem kolegi nedavno se dogodio potpuno nepotreban sukob s policijom i u tom slučaju Zbor odmah reagira slanjem pisma protesta. Imamo veliko olakšanje na poslu samim tim što zajedno nastupamo jer to je takav posao koji ponekad zna biti i neugodan. Mislim da bi se svi profesionalni fotografi trebali učlaniti, ali bez obzira na članstvo udruga reagira na slučajeve u kojima su fotoreporteri ugroženi. Također članstvo donosi i razne popuste, a to osobito dobro dođe kad se kupuje oprema.
U svojih trideset godina jeste li ikad doživjeli nekakav izrazito neugodan incident? Je li vam itko ikad recimo zabranio objavu foografije ili oduzimao fotoaparat?
– Nikad nisam imao baš tako neugodno iskustvo, a fotoaparat bih branio životom tako da mi ga ne bi baš lako oduzeli. Ali, prije jedno četiri do pet godina na jednom privođenju policajci nisu bili toliko obazrivi i došlo je do incidenta. Bio sam na zgradi suda i nisam uspio izmaknuti, uglavnom muškarac kojeg su privodili malo po malo došao je do mene i udario me, no nije mi uspio izbaciti fotoaparat iz ruku jer je imao lisice. Ovih drugih scena uvijek ima u smislu ljudi koji protestiraju ili se ne žele slikati – bilo je tu svega, ali to je dio posla i svakodnevice. Kad izađemo van nikad ne znaš što se može dogoditi, a danas je pogotovo teško. Nekad, kad bi došao novinar i fotoreporter, bilo je kao da se pojavio Bog, novine su prije ljudi gledali kao nešto nadnaravno, danas svi traže nekakva prava, slikali bi se pa ne bi, moraš paziti na javnu površinu i ponavati još niz drugih zakona.
Zadar je grad fotografa
U Zadru djeluje popriličan broj mladih fotografa. Vaš komentar kao iskusnog starijeg kolege?
– Zadar je grad fotografa, a ne košarke, fotografije su zadarska konstanta. Uvijek se pojavljuju oni koji se tek usput bave fotografijom, ali ima i onih koji su izrazito talentirani i oni su sigurno nasljednici, nazovimo to zadarske škole fotografije. Netko od njih će se prestati baviti fotografijom, to je sigurno, no nekolicina tih mladih su zaista izuzetni. Spomenimo samo Filipa Bralu, Juru Miškovića, Sebastiana Govorčina, Sašu Čuku, Andriju Lučića, Željka Mršića, Fabio Šimičev, Luka Gerlanc… Mislim da su oni vrhunski fotoreporteri, i novinske i umjetničke fotografije. Drago mi je da u Zadru ima toliko mladih koji vole fotografiju i koji rade s njom.
Kažete Zadar je grad fotografije, ali cijeni li Zadar svoje fotografe i fotografiju? U posljednje vrijeme u galeriji ZadArta otvoreno je nekoliko fotografskih izložbi, ali one su inače dosta rijetke i marginalne po gradu?
– Fotografija je uvijek bila cijenjena, ali pitanje je tu prostora i novca. Dobro je to što ZadArt radi jer Narodni je muzej prevelika institucija da bi napravila nekome izložbu s petnaest fotografija, ova izložba koju sam ja radio pripremana je godinu i pol dana. Ima tu još nekih manjih prostora u kojima se izlaže, ali pretpostavljam da su najveći problem financije jer svaka izložba košta. No pravi fotografi uvijek nekako isplivaju na površinu.
A što razlikuje fotografa od dobrog fotografa?
– Dobra fotografija se uvijek prepozna. Kao kad trener dođe na košarkaški trening, on baci pogled i vidi ima li čovjek mota ili ne, on odmah vidi hoće li od tog igrača nešto biti. Tako je i kod nas, kad vidiš fotografiju znaš vidi li čovjek ili ne vidi. Primjeti se je li taj fotograf na fotografiji uspio izvući taj jedan bitan detalj. Oni koji su dobri oni isplivaju, uvijek kupuju opremu, ulažu u sebe jer se igraju. Nama su objektivi i aparati igračke. Zadnje novce uvijek sam davao za najnoviji fotoaparat, a i danas mladi kolege neprestano kupuju najnoviju i najbolju opremu. Mada, treba napomenuti kako je Ante Brkan čitav svoj opus napravio s jednim aparatom – ne treba previše tehnike da bi se napravila vrhunska fotografija.
Što je za vas vrhunska fotografija?
– Prije svega trenutak, pa tek onda dokument.
Koliki je vaš opus?
– Imam arhivirano oko 3,500 negativa s po 35 snimaka, to je negdje oko 150 tisuća snimaka samo u negativima. Sama digitalija ima barem 500 000 snimaka. Najteži posao kod ove izložbe bilo je odabrati fotografije, prvi izbor suzio sam na 1,000 fotografija da bi na koncu bilo izloženo ovih sto.