Zadarska novinarka i spisateljica na zagrebačkoj adresi Meri Arslani prošle je godine izdala svoj prvi roman “Anđeli će samo zaspati”, naišavši odmah u startu na odličan prijem, kako kod čitatelja, tako i kod struke. Dugogodišnje bavljenje pisanom riječi, prvo na Gradskoj televiziji gdje je “tesala” zanat, a onda i u jednom od najtiražnijih hrvatskih dnevnika gdje je bila dugo i urednica gradske rubrike, očito su Meri dali dobar temelj za ulazak u spisateljske vode. Spomenuto, njen su prvijenac odličnim ocijenili i neki od najeminentnijih hrvatskih pisaca poput Miljenka Jergovića ili, pak, Ante Tomića, što je “vjetar u leđa” koji ne “puše” baš tako učestalo. Meri je svoju zadarsku promociju “odradila” ovo ljeto, priredivši elegantno druženje u Garden baru što smo iskoristili napravivši intervju. U međuvremenu Meri se “okitila” i prestižnom spisateljakom nagradom “Kiklop” za debitanski roman.
– Prvo pa muško! Pa svakako sam dobila jednu zgodnu stvar koja krasi policu u dnevnoj sobi i ima svoju vrijednost. To je trenutno jedina stvar na mojoj polici koju nisam kupila ni platila, a vrijedi najviše od svega što se na polici oko nje nalazi.
Jesi li se iznenadila?
– Iznenadila sam se, naravno. Bila sam iznenađena kada sam čula da sam uopće nominirana za najbolji debitantski roman. No, ne želim sad glumiti pa moram reći da sam se, kada sam čula za nominaciju, ponadala da ću je dobiti. Kada uđete u tako uski izbor, onda se svaki autor ima pravo nadati nagradi, jer kad dogurate među najbolje onda s pravom očekujete da vas i proglase najboljim. Iako moram priznati da sam u konkurenciji imala dva mlada pisca koji jako puno obećavaju, i ne bi bilo nepošteno da je i netko od njih dobio Kiklopa.
Što su ti rekli “odgovorni” za tvog “Kiklopa”, što je presudilo?
– Iskreno, ne znam što je presudilo. Nisam se ni raspitivala i ne znam da li uopće postoje obrazloženja zašto je netko dobio Kiklopa. Članovi žirija daju svoj glas i tako se odlučuje o pobjedniku. Barem mislim da tako ide hahaha! Ono što mene veseli je što je Kiklopa dobio roman koji je na neki način fantasy, a ne sjećam se kad je neki roman koji ima priču o anđelima ili nečem takvom sličnom dobio neku tako jaku književnu nagradu u Hrvatskoj. Drago mi je da je takav žanr dobio jedno takvo priznanje i da se otvara prostor za malo drukčije knjige, odnosno knjige koje se ne bave politikom, ratom, dnevno-političkim događajima, podzemljem – ukratko, romani koji nisu stvarnosna proza.
Što je uopće konkretna “posljedica” osvajanja neke književne nagrade u Hrvatskoj, što se tebi dogodilo, osim čestitki, nakon što si osvojila ovo priznanje za svoj rad?
– Pa za početak, priznanje struke je jako poticajno i ima određenu težinu kod čitatelja i izdavača. Kao nagrađeni pisac lakše je i dalje izdavati knjige, puno više ljudi čuje za vas… Već sam se dogovorila sa svojim izdavačem i za nove knjige, što je za mene, kao mladog pisca jako bitno. Meni osobno se dogodilo baš to da mi se javilo jako puno ljudi koji su tek nakon Kiklopa čuli za knjigu. Tu su naravno i neke poslovne ponude, konkretnije, neki mediji su me tražili kao autora. Dakle, to je nagrada koja donosi i neke poslovne angažmane. Od pisanja knjiga se ne može živjeti, ali vam zato pisanje knjiga omogućuje da dobijete poslove od kojih možete živjeti, što mnogi pisci često zaboravljaju i to mi se često čini nezahvalno. Naravno da bi bilo lijepo kad bi se moglo živjeti od pisanja knjiga, ali ne treba zaboraviti da živimo u zemlji u kojoj malo ljudi može pristojno živjeti od svog rada, pa tako i pisci. Prednost pisaca je ta da na račun svog imena i ugleda kojeg su stvorili mogu dobiti neke pristojno plaćene poslove i na tome treba biti zahvalan. Upravo dok odgovaram na ovo pitanje stigao mi je poziv da kao pisac budem u hrvatskoj delegaciji koja u ožujku gostuje na međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu. To je jako velika čast da na tako uglednom sajmu predstavljate sebe i državu iz koje dolazite. Ono što me posebno veseli u vezi tog sajma je što je to autorski sajam i odlična prilika da budem među velikim svjetskim književnim imenima, piscima koji prodaju milijune knjiga i iza kojih stoji puno romana i rada. Tamo je ujedno i veliki broj stranih izdavača, tako da je taj sajam idealna prilika i za ostvarivanje nekih kontakata koji bi mi mogli puno značiti.
Promocija i na iPadu
Tvoja je knjiga u još jednoj stvari prva, objavila si ju prva u Hrvatskoj u digitalnom obliku?
– Da. U trenutku kada je moja knjiga objavljena o digitalnim knjigama se počelo jako puno kod nas govoriti i zaključila sam da bi bilo zgodno objaviti je i u takvom obliku. To ionako nije bio neki ekstra trošak jer je za digitalnu knjigu jedino bitno da je već prelomljena, što je moja i bila. Obzirom da volim pratiti tehnološke trendove shvatila sam da u Hrvatskoj postoji jedan dobar dio čitateljske publike koja čita e-knjige, a kako nisam imala što izgubiti na prvoj promociji smo je predstavili i na iPadu.
Je li to, osim promidžbenog, s obzirom da ti je na toj promociji bio i predsjednik republike Ivo Josipović, imalo i kakvog tržišnog efekta?
– Pa u financijskom smislu baš i ne, ali nisam ni očekivala nekakav boom s tim potezom. Međutim, to je bila dobra ideja jer je knjiga i zbog toga dobila jedan dobar medijski odjek, zainteresirala je puno ljudi pa i predsjednika. Ona se naravno može kupiti preko digitalne knjižare Tookbook na kojoj sada već ima dosta e-knjiga domaćih pisaca. Drago mi je da je cijela ta moja priča potaknula i druge da svoje knjige objave u digitalnom obliku.
Što te potaklo da kreneš u spisateljske vode?
– Više od 15 godina se bavim novinarstvom i pisanje knjige se nekako nadovezalo na moje pisanje u novinama. Prije nekoliko godina me počela “paliti” ideja o pisanju knjige, htjela sam napisati nešto baš svoje, nešto što nije povezano s novinarstvom, odnosno priču koju mi nije nametnuo neki urednik već nešto što baš želim napisati. Lutala sam malo u početku, započinjala pa mi se ne bi svidjelo, ali to je valjda “boljka” svakog pisca početnika. Potaknula me isključivo ljubav i želja za pisanjem.
Je li bilo teško, što je ono najteže s čime si se kao mlada autorica susrela u svom radu na knjizi?
– Najteže mi je bilo držati ritam priče i stalno razvijati zaplete kako bi priča cijelo vrijeme bila živa i zadržala čitatelja da nastavi čitati. Najviše me bilo strah da priča ne ode u neku dosadu, jer i mene kao čitatelja užasno nervira kad se pisci zapletu u beskrajne opise, filozofiranja ili tok svijesti. Te stvari mi uvijek ubiju želju da knjigu pročitam do kraja. A nije bilo lako ni razvijati likove… Čitatelji se uvijek vežu uz likove i na njih treba posebno paziti i posvetiti im posebnu pažnju.
I dalje vjerujem u anđele
Zašto anđeli?
– I mene su iznenadili hahaha! Nisam nikada bila tip osobe koja uopće razmišlja o svijetu sa suprotne strane, barem ne ozbiljno. Ali životne okolnosti vas uvijek usmjere negdje gdje ne očekujete. Ideja o anđelima se rodila jedne noći kada sam proživljavala osobnu i intimnu dramu, u vrijeme kada sam u razmaku od samo dva mjeseca ostala bez roditelja. Obzirom da smo bili jako vezani i imali predivan odnos, anđeli se sigurno nisu dogodili slučajno. Nekako mi se čini da mi je ta priča bila pravi dar s neba od moja dva najvažnija anđela, a sve lijepo što mi je ova knjiga donijela u ovih deset mjeseci od kada je objavljena samo potvrđuje da je to što mislim zaista tako.
Kada smo prošli put razgovarali rekla si mi da vjeruješ u anđele, je li se što promijenilo od tog puta, je li ti koji anđeo “zakucao” na prozor?
– I dalje vjerujem, naročito nakon ovakvog uspjeha. Iako, nisam religiozna, ne vjerujem u anđele u onom religioznom smislu, već više kao u neku vrstu nebeske sile koja stvari drži pod kontrolom, da ne bismo skroz zastranili. Pa možda je i zakucao. Rekla bih da je svaki čitatelj koji mi se javio i pohvalio knjigu, svaka ponuda za posao koju sam dobila, Kiklop, ponuda za odlazak u Leipzig, sve je to i malo sreće, a i malo blagoslova od nekud.
Već dugi niz godina radiš kao novinarka, gdje se više vidiš, kao spisateljica ili novinarka?
– Još neko vrijeme kao jedno i drugo, naprosto iz financijskih razloga. Što više o tome razmišljam sve više se vidim kao spisateljica. Novinarstvo i književnost su strast, ali književnost je i izazov. Voljela bih da se najviše mogu baviti pisanjem knjiga. Dok sam i novinarka i spisateljica, jednome od toga se ne mogu skroz posvetiti, a kako od novinarstva živim pisanje knjige ponekad zapostavljam i žao mi je zbog toga. Nadam se da će se naša književna scena dovoljno razviti da se od knjiga može živjeti.
Kakva je trenutno “sudbina” Anđela, jesi li odradila sve promocije, planiraš li neke nove aktivnosti, inozemstvo?
– Promocije sam odradila, voljela bih da sam imala vremena odraditi malo više promocija, ali neću “kiksati” s novim knjigama. Mislim da se pisci moraju družiti sa svojim čitateljima, moraju im se približiti, razgovarati s njima i najvažnije – moraju ih slušati. Toga će s novim knjigama biti puno više, a nastojim s njima održavati kontakt. To najviše radim preko Facebooka, imam preko dvije tisuće fanova na svojoj stranici i nastojim što češće biti prisutna na stranici. Dala sam roman na prijevod, na engleski i mislim je objaviti na engleskom, ali samo u elektronskom izdanju. To nije skupo, a ako je neki strani izdavač zbog toga primjeti, onda će se novci uloženi u prijevod sigurno isplatiti.
Radiš li na novoj knjizi?
– Da, počela sam raditi na novoj knjizi i to će biti nastavak mog prvijenca. Imam dosta zgodnu ideju za nastavak i mislim da će biti jako intrigantna za čitatelje. Konačna ideja je da od svega toga nastane trilogija. To je dosta veliki zalogaj, ali baš zato što je tako izazovno uvjerena sam da će ispasti jako dobro.