Višeznačnost romana prvijenca Zagrepčanke Maje Sačer, provokativnog naziva “Napaljena”, nije razvidna na prvu loptu, no prisutna je. Mnogom će čitatelju, pogotovo nakon prvih desetak stranica, roman naime izgledati kao tipično erotsko ostvarenje, u kojemu – baš kao i u većini pornića – prave naracije i nema. Da bi kasnije, kako čitanje odmiče, došlo do zapleta, a ima i elemenata parodije na suvremeni konzumerizam, upakiranih u još uvijek popularni chic-lit pravac. Ima tu, dakle, i pionirke Suzane Rog (iza koje, gle, stoji muškarac), i Bridget Jones, rodonačelnice chic-lita, i sladoleda i čokolade, o tjelesnim tekućinama da ne govorimo. Kostur romana je, kako god okrenuli, erotika, a eksplicitni opisi spontanih orgazama koje doživljava glavna junakinja (kojima erotsko-fantastični roman vrvi) jamče vruće čitanje od prve do zadnje stranice…
S autoricom romana, po formalnoj struci pravnicom, porazgovarali smo o razlozima, povodu, reakcijama konzervativne okoline na njezin roman koji progovara o seksu na jedan drukčiji, hrabriji način s fantazijom kao potpornjem.
‘Napaljena’ je Vaš prvi roman, nakon zbirke kratkih priča. Riječ je o zanimljivom erotsko-fantastičnom ostvarenju, s elementima chic-lita; što ste njime zapravo htjeli reći svijetu?
– Gledala sam nedavno film inspiriran životom Boba Dylana, koji se, izgleda, često opravdavao da zapravo ne šalje nikakvu poruku jer jedna pjesma ili deset neće promijeniti svijet. Mogla bih se nadovezati, pa reći da ni jedna ni pedeset knjiga neće promijeniti svijet, sigurno ne izravno i vidljivo, ali može utjecati na promjenu razmišljanja pojedinca koji je čita, može ga osvijestiti, a to je već puno. Tako sam se i ja osvještavala čitajući i istražujući. U jednom trenutku postanete zasićeni uvijek istim sadržajima, a kao žena osjećate teret konzumerizma i ov og blesavog svijeta puno snažnije, baš zato što je (na Zapadu, doduše, suptilno) usmjeren protiv vas. “Napaljena” je bila želja da se s jedne strane narugam svijetu, njegovim banalnim vrijednostima, naročito kontinuiranom omalovažavanju žena, samo zato jer postoje, a s druge strane žanru chic-lita, osobito njegovom krucijalnom izdanku “Seksu i gradu”, koji je i sam izronio iz takve ženomrzačke kulture, a pretvara se da razumije i cijeni žene (nije slučajno što je seriju pisao muškarac). I doista, što bi bilo koja žena više i mogla poželjeti nego iskriviti kičmu i namučiti koljena u štikletinama, poništiti i sebe ako treba da bi osvojila muškarca, potrošiti teškom mukom zarađen novac na ono što joj ne treba?
Provokativan naslov romana i izazovan ‘cover’ – kad bi se našli na, recimo, kioscima u prodaji – jamačno bi odaslali puno banalniju poruku od onoga što se, u stvari, krije iza korica. Jeste li razmišljali o takvoj višeznačnosti? Je li provok acija hotimična?
– Mogla bih reći da je provokacija moj književni pečat, alat da prenesem poruku jer to i je razlog zašto pišem, da ukažem na stvari koje ne valjaju, a treba govoriti što ne valja i to stalno jer ljudi zaborave, ulijene mozak. Provocirala sam i u prvoj knjizi, zbirci priča “Božji grijesi”, a to sam nastavila i u “Napaljenoj”. Provokacija je korisna da se stvari zatalasaju, a i zabavna je provokatoru/ici, kao što znaju svi koji su bar jednom nekog isprovocirali. Osim toga, ima funkciju da privuče pozornost, što nije lako na prezasićenom tržištu.
Provokacija je zapravo šlag na torti, a torta, odnosno roman može se iščitavati na dvije razine. Prva je ona zabavna, u kojoj mlada žena počinje doživljavati neobjašnjive, nemoguće orgazme bilo kad, bilo gdje. Druga je suptilna, u kojoj želim očitati bukvicu društvu koje ne dozvoljava ženama da stare, nameće im nemoguće standarde ljepote i uspjeha, zapravo ih u najgorem slučaju ne voli, u najboljem želi ograničiti na seksualne objekte, rodilje i kućne pomoćnice.
Ovo možda zvuči pojednostavljeno ili pretjerano, ali ne treba se zavaravati, suštinski se svodi na to. Zašto bi inače maltretirali političarke time kako namještaju šiške dok im ne pada na pamet to raditi političarima? A onda se licemjerno govori da nitko ženama ne brani da se penju na ljestvicama moći. Nitko im doista ne brani, ali ni ne potiče. Koliko bi se muškaraca non-stop htjelo boriti s vjetrenjačama i klipovima koji im se uvijek iznova podmeću?