Kaže se da što su ljudi uspješniji, to su pristupačniji i srdačniji. Tako što se svakako može kazati i za svjetski poznatog talijanskog kreatora naših korijena, tvorca modne kuće Missoni, Ottavija Missonija kojeg smo zajedno sa suprugom Rositom susreli u Trstu uoči otvorenja njegove izložbe u Rijeci. Izložba naslovljena “Majstor boja”, “Il genio del colore”, bit će otvorena 9. listopada u Galerij Kortil tijekom održavanja Dana talijanske kulture u organizaciji Talijanskog konzulata u Rijeci, a prisustvovat će joj i Missoni sa suprugom i njihov sin Luka koji je zaslužan za postav izložbe koja predstavlja presjek njegova stvaralaštva. Simpatični i susretljivi Missoni otkrio nam je dijelić svog viđenja života, onoga što smatra važnim te dio svoje životne filozofije.
Idućeg mjeseca otvarate izložbu u Rijeci. Što vam ona znači?
– Jako sam zadovoljan kako je cijela ova priča oko izložbe organizirana. Svi koji rade na njoj vrlo su dobri u tome što rade. Izložba je koncipirana ne toliko u kulturnom smjeru koliko u društvenom, obiteljskom, pristupačna je, jednostavna, a opet, vjerujem zanimljiva. Presretan sam. Isto tako sam zadovoljan i izložbom koja je održana u Dubrovniku, mom rodnom gradu, što mi jako puno znači. Rođen sam u Dubrovniku, a potom smo išli živjeti u Zadar. Moj brat je završio pučku školu Dante Alighieri, dok je moja mama itekako inzistirala na mojem školovanju koje mi, iskreno, nije baš jako dobro išlo. Dio školovanja završio sam i u Trstu. Završio sam srednju školu premda ne klasičnu gimnaziju jer nisam bio dobar učenik.
Više ste se voljeli baviti sportom?
– Što ćete, bit ću iskren, učenje mi nikada nije išlo. Nikad mi nije bilo drago.
No svejedno volite čitati i uživate u zanimljivim štivima?
– Da, to da. Volim čitati. Uvijek sam to govorio i svojoj djeci, a kasnije i unucima – treba čitati knjige. Za mene je čitanje posebna “avantura”. Čitanje je čarobno, usudio bih se kazati gotovo nešto mitsko zato što je poput prijateljstva – malo košta, a pruža ti puno. Toliko je toga napisano, a danas se knjiga može kupiti recimo za kojih osam, deset eura. Sa samo osam eura možete “otputovati” u neki daleki svijet, u svijet mašte. Primjerice, kupite si neku Volterovu knjigu, provedete večer s njom, dobro se zabavite, naučite nešto novoga, obogatite svoj život i to samo za osam eura. Volim Conrada koji u svojim djelima opisuje more i dogodovštine kao malo tko drugi, potom knjige poezije, filozofije… Kad sam četiri godine proveo u zarobljeništvu u Africi jer sam sudjelovao u bitci El Alameina, s jedne strane je bio Britanski imperij, a s druge zarobljenici. Tijekom tog razdoblja moja najveća razbibriga bilo je čitanje i spavanje. Nije bilo jednostavno biti pod šatorom usred pustinje, u zarobljeništvu. Tratio sam vrijeme čitanjem. Te četiri godine su me naučile kako upoznati ljude. Ljudi su mi postali jasniji. Naime, živjeti s nekim četiri godine u pustinji omogućava vam da ga jako dobro upoznate. Srećom još uvijek imam grupicu prijatelja, nažalost nekih više nema među živima, s kojima komuniciram dan danas. Prijateljstvo je poput religije. Ne želim pretjerivati, ali ono je doista jako važno u životu. Govoreći o životu u kojem nismo uvijek u mogućnosti sve birati, bar imamo taj luksuz da možemo birati prijatelje. To je veliki životni privilegij koji poštujem.
U životu ste postigli sve. Veliki uspjeh u poslu, ali i u privatnom životu. Imate suprugu Rositu koja je i vaša poslovna suputnica, troje odrasle djece i unuke…
– To je velika sreća. Od samog početka smo se našli i krenuli zajedničkim putem. Što se tiče posla, organizirali smo se tako što smo si podijelili zadatke. Prije toga imao sam malu tvrtku koju smo vodili ja i moj prijatelj Giorgio Oberwerger. Oboje smo bili predsjednici tvrtke. Postavilo se pitanje tko će raditi!? Kad smo se Rossita i ja oženili, ništa se nije promijenilo. Kad smo dobili priznanje “Cavalliere del lavoro”, kako sam ga ja nazvao, zahvalio sam se na tome, ali sam iskreno priznao da za to nisam samo ja zaslužan, već da je u najvećoj mjeri zaslužna moja supruga Rosita koja je natjerala Missonija da radi, a to nije mala stvar.
Majstor i Margherita
Kakav ste kao djed, jeste li razmazili unuke?
– Ne pretjerano. Mislim da sam djed poput većine djedova. Imam lijep odnos s unucima. Ponekad im dam pokoji savjet poput onog recimo vezanog za čitanje.. Moja najstarija unuka, Margherita, koja se nedavno udala, kad je završila Internacionalnu gimnaziju u Varezeu na kraju godine dobila je priznanje za uspjeh u školi. Rekla mi je kako su nagrađena i dva njena prijatelja na području matematike za koju je rekla – u tome je sve jednostavno – dva plus dva je uvijek četri, ali kad je riječ o zadaćnici iz talijanskog, ne postoji ta striktna, zadana formula. Na dodjeli se slikala i zajedno samnom, a tu je fotografiju iskoristila da bi napravila naslovnicu za jednu svoju knjigu naslovljenu – “Majstor i Margherita”. Sadržaj knjige nema veze, već je važan njezin naslov rekla mi je i naglasila: “Ti si moj učitelj kulture, ali i životne filozofije. Uvijek sam se divila tvojoj smirenosti pri rješavanju životnih problema te stavu da je najvažnije baviti se sobom. Stoga te smatram svojim životnim učiteljem, dragi djede”.
Izložba koju priređujete u Rijeci zove se “Majstor boja” – “Il genio del colore”. To je titula koju ste dobili od slikara Balla, vašeg prijatelja. Kako je započelo to vaše prijateljstvo?
– Volio se odijevati u Missoniju. Kako sam znao za to jer smo imali zajedničke prijatelje, jedne sam mu godine odlučio pokloniti nešto iz naše kolekcije. Posjetili smo ga. Tom prilikom svojim me gostima predstavio s puno poštovanja nazvavši me – maestro. Premda su me i drugi tako nazivali, ali više iz sprdnje… No, on je tom naslovu dao pravu vrijednost. Rekao je: “Znate, ja sam malo nagluh, ali boje jako dobro vidim”. Napisao je predivne rečenice o mom radu. Kako sam mu poklonio pulover, on je meni poklonio dvije svoje slike. A kad su počeli raditi katalog za izložbu, rekao sam im da tekst bude i pomalo ironičan. Ne treba sve shvaćati ozbiljno.
Vi ste na neki način poznati po tome što ne shvaćate sve ozbiljno, odnosno da je to dio vaše životne filozofije.
– Ovisi. Život treba živjeti s pomalo ironičnim stavom. To nije uvijek moguće, ali treba se truditi. Nije jednostavno recimo prebroditi neku tragediju. Nismo svi isti. Nekima ironija paše, drugima ne. Osobno smatram da svijet, život ne treba shvaćati previše ozbiljno. Nisam ja to prvi rekao, već neki filozof. No, hajde to kažite recimo rudarima koji su po cijele dane u tunelima ispod zemlje… Svijet ne shvaćam previše ozbiljno, a to je i stvar karaktera. Nije da život nije ozbiljna stvar, zapravo vrlo je ozbiljan u svojoj biti, ali upravo zbog toga ne treba ga shvaćati ozbiljno, jer ima stvari koje i bole, a malo ironije može pomoći.
Odjeća mora biti funkcionalna
Govoreći o umjetnosti, koga volite od umjetnika?
– To je vrlo bogato područje. U Italiji ima jako puno dobrih umjetnika. Volim Mazaccia, Piera della Francesca i Caravaggia. Ne želim nikoga uvrijediti od umjetnika, ali to su moji favoriti. S Rafaelom, kojeg također volim, prvi put sam se susreo u Zadru, a kad sam posjetio Vatikan posebno sam uživao u njegovim djelima. Svaka epoha ima svoje umjetnike. Instinktivno više vam se sviđa jedan umjetnik od drugog, recimo. To je individualna stvar. Uvijek se pitam i ljude oko sebe, kad komentiramo likovna djela na nekoj izložbi – bih li ja ili taj netko volio imati tu neku sliku kod kuće, da visi na zidu i da je svakodnevno gledam. Ima djela koja ne bih volio da vise na mojim zidovima, niti da mi ih poklone ili daju zabadave. Uvijek se povodim za tim, da ako bih volio tu sliku imati kod kuće, da mi nešto onda i vrijedi jer mi se sviđa. To je moj način ocjenjivanja likovnosti.
Govoreći o kreativnosti, a postigli ste iznimno veliki uspjeh, vaša tvrtka ima neke inovacije u tom pogledu?
– Postigli smo uspjeh, ali ništa posebno.
Vaš je curriculum impresivan.
– No, dobro, da, recimo. Sada je tvrtka u rukama mojih sinova. O modi se uvijek brinula moja supruga Rosita, tako da o modi nemojte samnom razgovarati već s njom. U tvrtki sam samo skrbio o nekim tehničkim stvarima, da tako kažem. Kad je Rosita odlučila malo odmoriti, sav je posao predala u ruke naše kćeri Angele koja je jako vrijedna i dobra u svom poslu. Vrlo je kreativna. Zajedno s braćom i u dogovoru samnom razvili smo liniju za uređenje interijera. Otvorili smo hotele čiji su interijer pomno uredili u našem stilu. Time smo postigli ogroman uspjeh, možda čak i veći negoli u svijetu mode. Recimo u Milanu postoji Tjedan mode i Tjedan namještaja i uređenja interijera na kojem su postigli uspjeh. Kad bih zbrojio ovih šezdesetak godina postojanja tvrtke Missoni, rekao bih da smo za njezin uspjeh u jednake dijelove zaslužni supruga i ja. Uz to, Rosita se uz posao u tvrtki brinula o kući, o troje djece, o četiri psa i o mužu. To nije bilo nimalo lako. Jako držim do žena. Znam kako funkcionira svijet. Da biste postigle uspjeh, put vam je puno teži nego muškarcima. Morate uložiti duplo veći trud negoli muškarci da biste postigli njihov uspjeh. Jednom su me prilikom pitali zašto toliko držim žensku stranu, na što sam odgovorio: Zato što sam imao majku i to jako dobru. S time sam sve rekao.
Za kraj nam otkrijte kakav modni stil preferirate?
– Jednom su me u Americi stavili na listu deset najbolje odjevenih muškaraca.
To doista nije šala. Bili ste na listi 10 najbolje odjevenih muškaraca na svijetu uz Roberta Redforda i princa Charlesa.
– No, dobro, volim se šaliti. No, kako sam sportski tip, volim casual stil. Ne moram se odijevati kao poslovni čovjek, bankar, već si prije mogu priuštiti stil poput umjetnika, ležerniji. Imam potpuno slobodu odabira onoga što ću odjenuti. Naravno, ako je vruće, odjenut ću nešto prikladno za vrući dan, ako pada kiša, nešto što će me od nje zaštiti. Odjeća prvenstveno mora biti funkcionalna. Jednom sam rekao, u svom stilu, a to vrijedi i za žene i za muškarce: – Da bi se loše odijevalo, nije potrebno pratiti modu, ali pomaže.
