Jedni je pamte kao odanu suprugu i brižnu majku Adrijanu iz “Ruže vjetrova”, drugi kao neudanu frizerku Loretu u potrazi za ljubavlju života iz “Doline sunca”, ali većina gledatelja domaćih TV novela zadarsku glumicu Tamaru Šoletić pamti kao neuglađenu Lili iz popularne humoristične serije “Zauvijek susjedi”. Zadrani je, naravno, dobro poznaju kao iskusnu glumicu Kazališta lutaka Zadar, no tih 180 epizoda u koži Ljiljane Ferdić do danas će joj, prema vlastitu priznanju, ostati “najdraža glumačka uloga”.
Greza Lili
– Najdraža do danas, a s obzirom na reakciju publike, sigurno i najuspješnija. Lili je potpuno drukčija od mene, glumiti nju bilo mi je na neki način relaksirajuće. Lilinu “grezost” inače ne volim kod žena. S druge strane, jedan dio Lili ipak čuči u meni, dio s kojim sam se susretala kroz glumu. Kroz glumu se relaksiraš od svog života, ali ga istodobno i preispituješ. To je svojevrsna psihodrama ili psihoterapija – kaže Tamara, iza koje je šest godina snimanja i gotovo 500 epizoda triju popularnih telenovela koje su prikazane i više puta reprizirane na trima nacionalnim televizijskim kućama: HTV, NOVA TV i RTL.
Trenutačno nije angažirana na snimanju neke nove serije, ali zato intenzivno radi u Zadru. U matičnoj kući glumi Pinokija u istoimenoj predstavi, u režiji Zorana Mužića, koja će početkom svibnja biti izvedena na SLUK-u u Osijeku, u zadarskom HNK nastupa u predstavi “Kokoš” u režiji Dražena Ferenčine, a kod kolege Gordana Kurtovića s HR Radio Zadra nedavno je gostovala u emisiji Pomorskih večeri čitajući našim pomorcima – poeziju.
Čitanje poezije
– Kurtović je na početku bio malo rezerviran, ali kad su počele stizati reakcije slušatelja, počeo je razmišljati o mogućnosti daljnje suradnje. Poeziju obožavam i kad god imam priliku nastupati u nekom recitalu ili javnom čitanju, to s veseljem učinim. Dakle, imam posla, ali ne na televiziji jer trenutno nemam ponuda – kaže Tamara. – Sve što sam dosad i uspjela napraviti ravno je čudu s obzirom da nisam iz Zagreba i da ne živim u Zagrebu, a k tome sam i glumica lutkarica.
Za mene je to velika nepravda! Svi bi glumci trebali znati ili biti pozvani na casting kada se pripremaju neke televizijske ili filmske produkcije. Imam veliku želju glumiti na filmu, ali kako ako ne znate kada netko nešto priprema. Sve ostaje u zatvorenim krugovima, uglavnom u Zagrebu. Takav sam prigovor uložila preko Udruženja dramskih umjetnika. Istina, svaki redatelj ima svoje zamisli i favorite, ali svejedno je važno znati. S druge strane, na pragu 50-ih mislim da me ljudi iz profesije trebaju poznavati – govori Tamara, koja je poziv na audiciju za ulogu Lili dobila u jednom zagrebačkom kafiću usred ljeta. O iskustvu snimanja sapunica ističe, pak, sve najbolje.
Kredit za sina
– Televizijsko iskustvo donijelo mi je samo dobro. Lošeg nema. Isplatio mi se financijski, mogla sam, primjerice, podići kredit i poslati sina Felixa na studij grafičkog dizajna u Los Angeles, jer stipendiju, kao daroviti student, nije mogao dobiti ni u Gradu ni Županiji. Drugo, mnogo sam toga naučila, upoznala novi medij, nove kolege, stekla nova znanja i samopouzdanje. Naime, neki vrhunski glumci, bez obzira na neupitni talent, nisu se snašli u sapunicama.
Brzina rada i učenje teksta nije kao u kazalištu. I kao lutkarica, mislim da sam ulaskom u svijet sapunica samo dobila. Lošeg nema – govori Tamara, ne skrivajući kako voli kad je ljudi na ulici zaustavljaju i čestitaju zato što ih je nasmijala ili da joj samo kažu “da je u prirodi puno lipša nego na televiziji”. – Njihov smijeh mi je najdraže od svega. Ponosna sam kad mi Zadrani kažu: “Ovo je naša glumica.” Osjećam ponos i uspjeh jer radim ono što me veseli.
Uspjeh u 42. godini
Kad vam se televizijski uspjeh dogodi, kao meni, u 42. godini života, nastaje lom. Prvi sam se put morala seliti iz Zadra, zamrzla sam status u kazalištu, došla u novi medij, među nove ljude, nove kolege… Ali kad se u tim godinama takvo što dogodi, zgrabiš priliku i odradiš najbolje što možeš. Nisam ništa prepustila slučaju. Svaki dan sam bila spremna za rad od 6.30 pa do, koji put, i do 22 sata.
Trebaš imati i vjere i samopouzdanja u to što radiš. A ja sam se držala starog teatarskog pravila: “Ne glumi. Gluma je posao u kojem ne smiješ glumiti. Manje je više.” Tako sam “bila” Lili, tako sam, čini se, pridobila publiku – govori Tamara.
Lutkari su lišeni ega
Glumačke gene Tamara je naslijedila od svoga pokojnog oca Karla Šoletića, koji je pripadao generaciji prvih profesionalnih glumaca zadarskog Kazališta lutaka.
– U početku, kad sam počela snimati, nisam se osjećala ravnopravno s drugim kolegama. Mislila sam da je gluma na televiziji rezervirana za druge. Ali kad je posao krenuo, stvar ide. Lutkari su, naime, drukčiji od drugih glumaca. Lišeni smo ega jer smo u startu pristali biti “iza lutke”. Iz nekoga razloga, lutkari su veća djeca, imaju veću imaginaciju, i zato mi se nije bilo teško prilagoditi – kaže Tamara.
Uloga života
Već šest godina, gotovo svaki dan, ljudi me zaustavljaju na ulici i pitaju: “Hoćete li opet glumiti Lili?” Iskreno, ne znam, voljela bih, ali ne vjerujem da će se to ikad nastaviti premda su bile predviđene četiri sezone. Kako bilo, Lili mi je definitivno promijenila život.”