ZADAR– Kakva je bila predstava? Odlična! Je li vam bilo dosadno? Nije, baš je bilo zanimljivo. A mračno? Da je bilo više svijetla, ne bi bilo mračno. Tako su duhovito i iskreno odgovarali zadarski srednjoškolci (učenici 1. razreda MIOC- te gimnazije J. Baraković), očito zadovoljni sinoćnjom premijerom Thérèse Raquin, koju je kao prvu ovosezonsku premijeru izabrao, dramatizirao, režirao i glumio u njoj Vinko Radovčić.
Mladi zadarski kazalištarac uspio je s glumicom „zadarskog ansambla” Žanom Bumber u kazalište dovesti na stotine učenika koji su gledali predstave napravljene po hrvatskim klasicima posljednjih nekoliko godina.
I djelo Émilea Zole prema kojem je, zadarskim snagama, napravljena hrvatska praizvedba Therese Raquin, spada u lektiru, a s izvedbom je gotovo u potpunosti bila zadovoljna Tanja Kamber, gimnazijska profesorica hrvatskoj jezika.
Nije bilo lako prenijeti roman na scenu, ali da je to uspješno izvedeno, jučer je bila gotovo jednoglasna premijerna publika.
To što su neki postavljali pitanje čemu jedno djelo 19. stoljeća igrati u 21. stoljeću, odgovor je vrlo jasan: onda, kao i danas čovjeku se teško suočiti s vlastitom prirodom. Ili kako glasi rečenica iz scenskog dijaloga: nitko od nas ne osjeća vlastiti smrad!
Bilo je i onih gledatelja kojima je ovakva predstava neprimjerena u vremenu koje je ionako mračno. Najstroži su bili sugrađani koji misle da je sve to na razini truda, iz kojeg se zadarske kazališne produkcije ne mogu izdići. Ipak, najveći dio pretplatničke publike bio je ugodno iznenađen u odnosu na očekivanja.
Višemjesečni trud i kreativnost ekipe koja je radila na ovoj predstavi nagrađen je dugim i iskrenim pljeskom. Atmosfera nakon premijere u predvorju zadarskog kazališta bila je više nego dobra i pozitivna, a to je ipak dokaz da je Therese Raquin trebalo oživjeti kao naturalistički prikaz zločina i kazne nošenih ljudskim strastima. Bez obzira na vrijeme u kojem živimo, to je biblijska vrijednost s kojom se čovjek mora suočiti. Zadarska Therese Raquin, po zamisli Vinka radovčića, stavila je taj odnos u kavez iz kojeg ljudska priroda ne može pobjeći.
Žana Bumber, Vinko Radovčić, Jasna Ančić, Zlatko Košta, Dragan Radonja Mimi i Ivan Vukelić kao gostujući glumac, solidno su odigrali svoje uloge. Vrlo je individualna percepcija publike tko je bio bolji, a tko lošiji ili uvijek isti.
Ali je svakako Jasna Ančić u invalidskim kolicima pokazala svojim licem, bez riječi, svoju glumačku uvjerljivost, koliko god je ona osobno i sama dovodila u pitanje smisla postavljanja ove predstave na scenu HNK Zadar.
