Krajem 2014. godine iz tiska je izišla najnovija, 111. knjiga, zbirka pjesama Vrt Tomislava Marijana Bilosnića.
Kao i obično, kada je riječ o izdanjima ovog autora, za izdavača se potpisuje zadarska nakladnička kuća 3000 godina Za dar. Riječ je o zbirci s preko sto i sedamdeset stranica, podijeljenoj u šest zasebnih ciklusa: Uvod u vrt, Knjiga o vrtu, Geometrija vrta, Vrt prelazi stvarnost, Vrt sjećanja i Edenski vrt. Dakle, sve pjesme u knjizi s tematikom su vrta, slično konceptu provedenom u zbirkama naslovljenim Tigar, Kuća, Ogledalo, Odisej, i druge, gdje Bilosnić pjesnički iscrpljuje do kraja jednu unaprijed zadanu temu.
U bilješći o knjizi stoji: „Motiv vrta u Bilosnićevu prostoru pjesme komunicira kao mitsko mjesto – od biblijske Knjige postanka, mjesta budističkog opuštanja i meditacije u dalekoistočnim kulturama, do zapadnjačke filozofije umijeća kreacije perivoja do intimističkih zavičajnih đardina i povrtnjaka.
Za Bilosnića je vrt eliadovsko središte u kojem se harmonično susreću nebeske i zemaljske sile, smrt i obnovljen život, čovjek i Bog. Služeći se već arhetipskim motivima iz svjetskih književnosti, religija i kultura, ali i bogatom tradicijom vlastite, nacionalne književnosti i umjetnosti, Bilosnić u svojim pjesmama stvara i oživljuje prostor čovjekove intime, prostor u kojem duša u potpunom smirenju i suživljenju s prirodom crpi sokove energije svjetla, života i obnove, te tako zadire u temeljena pitanja univerzuma. Prašina zemlje, plodne crnice na rukama poljodjelca u Bilosnićevu pjesničkom tekstu prerasta u zrcalnu sliku astralne, svemirske prašine. U središtu svega stoji Apsolut, stoga je meditativno pjesničko putovanje dodira zemlje, cvijeta i ploda, put kojim pjesnik želi doseći žuđeno središte božanskog utočišta.
Transcendentalno traganje za Apsolutom Bilosnić ne sažima slučajno svojim simboličkim jezikom u motiv zemlje – simbol stvaranja, životne žrtve i posljednjega tjelesnog utočišta. Temeljena misao ove Bilosnićeve zbirke sadržana je u tajni ljudske kreacije i kontakta sa zemljom, u ostvarivanju svoga božanskog dijela karaktera, jer zemlja postaje plodna samo onda kada je dodirne ljudska ruka, pa se tako u svakom novom dodiru zemlje i čovjeka obnavlja Božja gesta kada je On u beživotnu glinu udahnuo život, i stvorio čovjeka. Tu se nameće misao kako autor pozivu pjesnika, zemaljskom kreatoru uglazbljene i oslikane misli, determinira i određenu demijuršku poziciju – alkemičara riječi, koji u svom intimnom prostoru vrta kao prostora pisanja, ispisuje ideju o temeljnoj obnovi čovjeka. U svojoj panteističkoj razigranosti i refleksivnoj dubini obnovu čovjeka on očito prepoznaje u povratku prirodi kao onotološkom temelju.”
