U predvorju Gradske knjižnice Zadar održalo se otvorenje izložbe fotografija i zapisa “Lovit ću zalaske…Izolirani mi, ti i ja i najljepši zalasci sunca” autorice Ivane Kurta iz Zadra.
Nakon uvodne riječi Vesne Benić, organizatora i moderatora izložbe, otvorenje izložbe započelo je s prozno – lirskim crticama, zapisima koji su popratili fotografije zalaska sunca, a koje je autorica izložbe Ivana Kurta zapisivala u Privlaci od ožujka do svibnja 2020. za vrijeme razdoblja izolacije i socijalne distance.
Izoliranost, tišina, distanca od ljudi i vreve gradskog života pokrenuli su u Ivani prikrivenu kreativnost. Svoje talente ispoljila je na način da je ovjekovječila najljepše zalaske sunca i poetske zapise koji su izvirili iz dubine njezine duše:
– Nakon svega; zato lovim zalaske, zato pišem priče, pjesme…ne moraju se svidjeti svima. Naći ću ljude kojima će biti drago da sam ih napisala. Ti ljudi me vole. Htjet će da sam sretna. Htjet će da rastem i činim nešto za sebe. Imam takvu osobu…Voli me, i ja volim njega. Volim pisati, učiti, volim sve lijepe stvari…kao ovaj trenutak kad sunce zalazi. Sreća je u malim stvarima, u trenucima…, napisala je zadarska odgojiteljica.
I pronašla je upravo takve ljude, one koji su razumjeli kreativno stvaralaštvo ove mlade autorice poput Elvire Katić prof. koja je napisala recenziju za njezin književni uradak i fotografa Silvia Panovića koji se u svom govoru osvrnuo na izložbu.
– Mnogi od nas koji se bavimo fotografijom prvi put smo uzeli u ruke fotoaparat kad smo vidjeli zalazak sunca. Ili u sebi ili naglas smo rekli: “E, ovo moram snimiti.” Vjerojatno je to rekla i Ivana. Kod zalazaka sunca je karakteristično to što su svaku večer drugačiji. Onaj kolorit koje sunce stvara sa oblacima je takav i nikad više. Drugu će večer biti drugačiji, istaknuo je PAnović
Ovom izložbom Ivana Kurta nam je pokazala kako nam usamljenost i tišina pomažu da hranimo naše kreativne duše, a te iste kreativne duše u različitim bojama i stilovima obogaćuju naš kulturni život kao što je rekla recezentica Elvira Katić: “I tako, Ivana Kurta toči riječi u stihove i/li prozne zapise, razgovara s Nerudom, meditira otisak papilarnih linija svoje nutrine i gleda u zalazak sunca. A sunce, ta crvena naranča utapa se u svom ogledalu bojeći nebo i more, stvarajući krvavo sumračje, spektakl… I dogodi se suglasje, ljepota, misterij…, dogodi se lijepa riječ, fotografija.”
