Narodni muzej u Zadru je, zahvaljujući tzv. diskrecijskom pravu Upravnog vijeća da ne komentira vlastite odluke, propustio priliku da bude više muzej u odnosu na ono koliko je muzej sada, odnosno da prestane biti ispostava protudemokratskih politika.
Protudemokratske politike ne objašnjavaju, ne argumentiraju, ne biraju, one postavljaju, nalažu i, što je osobito tužno, izvršavaju naloge, napisao je Marko Vučetić u svojoj kolumni za autograf.hr
Upravna vijeća, pogotovo kada je riječ o institucijama zaduženima za čuvanje, promoviranje i razvijanje kulture, nisu vijeća koja provode neke stranačke politike, ona su zamišljena da budu u funkciji obrane javnog interesa, a javni interes se sastoji i u tome da nam se javne institucije ne nađu pod stranačkom okupacijom.
Zbog navedenog, zakonska je obveza da se u mnoga upravna vijeća imenuju istaknuti pojedinci, dokazani u struci. Oni znaju ili bi makar trebali znati koja je razlika između diskrecije i destrukcije.
Istina je da na demokratskim izborima biramo one koji će nas, u političkom smislu, predstavljati, odnosno upravljati javnim životom.
Biranjem župana ili gradonačelnika, mi, u stanovitom smislu, biramo poopćenu projekciju nas samih. Župan i gradonačelnik su zapravo samo politička manifestacija našeg ega, oni su naš alter ego koji živi zaborav vlastitog početka – naprosto su zaboravili da su započeli postojati kao poopćena projekcija nekog pojedinca s pravom glasa.
Političare ne biramo zbog onoga što oni u sebi jesu, nego zbog onoga što mi jesmo, ali to nakon izbora, i mi i oni, zaboravljamo – i naš zaborav ima tendenciju poopćavanja.
Oni koje smo izabrali, oni koji su u PR laboratorijima gotovo pretvoreni u naše replike, jer da nisu, nikada ih ne bismo izabrali, redovito nakon izbora, zbog protudemokratskog refleksa, započinju s prividom samostalnog života koji više ne pripada ni njihovom prethodnom, predpolitičkom životu, ali ni našem političkom životu.
No to ne mijenja činjenicu da su svi politički akteri stvoreni prolaskom kroz našu osobnu, individualnu političku bit.
Političari najčešće nikome ne pripadaju, oni su zaboravili vlastitu osobnost, baš kao što su zaboravili da nisu, jer naprosto ne mogu biti, samostalna politička osobnost, odnosno netko tko djeluje iz vlastitih, unutarnjih snaga. Politička osobnost je stvorena od drugih, ona je estetizirana kako bi biračima bila prihvatljiva.
Biti gradonačelnik, župan, ministar, premijer ili predsjednik, znači biti otuđen od vlastitog života kako bi mogao djelovati kao politički proizvod, stvoren od neke zajednice da tom zajednicom politički upravlja, štiteći njezine interese.
Upravna vijeća su nešto sasvim drugo, ona su formirana kako bi neko institucionalizirano područje života, u konkretnom, zadarskom slučaju riječ je o Narodnom muzeju, bilo u funkciji javnosti, odnosno kako bi institucije razvile institucionalno dostojanstvo zbog kojega neće koristiti tzv. diskrecijsko pravo kako bi se njime jednoznačno pokazala servilnost prema nekoj političkoj opciji.
Upravna vijeća tome ne služe, odnosno, kada tome služe, članovi tih upravnih vijeća su lišeni osobnog i profesionalnog dostojanstva, postali su drugorazredna politička stvar – biti stvar političkoj stvari (a to su svi izabrani na političke funkcije ili dužnosti) nesumnjivo izaziva mučninu. Diskrecijsko pravo izaziva mučninu svaki puta kada slijedi iz prethodno destruiranog osobnog dostojanstva.
Na čelu Narodnom muzeja u Zadru se već godinama nalazi Renata Peroš, Zadranima poznata kao osoba koja je 2001. godine izašla na lokalne izbore u Zadru na Nezavisnoj listi Stanislava Antića.
Ona je, prije izbora, misleći na HDZ, Antiću govorila kako ne bi “kod tih lupeža išla ni da je kidaju na komade”. Nakon provedenih izbora, ova politička opcija je dobila povjerenje Zadrana pa je, prema tadašnjem izbornom zakonu, da nije bilo Renate Peroš i njezinih “iskidanih komada”, Stanislav Antić trebao postati gradonačelnik ovoga grada.
No na glasanju o gradonačelniku, Renata Peroš je izdala riječ danu Stanislavu Antiću i glasala je za Božidara Kalmetu.
Poslije je, nesumnjivo zbog tog famoznog diskrecijskog prava tadašnjeg Upravnog vijeća da ne komentira, samo navodno, vlastite odluke, Renata Peroš postala ravnateljicom Narodnog muzeja – razumije se, zato što je stručna, odnosno zato što struku promatra istom diskrecijskom, raskomadanom optikom kao i članovi Upravnog vijeća.
Možda ne postoji uzročno-posljedična veza između činjenice da je Renata Peroš omogućila da Božidar Kalmeta postane gradonačelnik i činjenice da je Renata Peroš postala ravnateljicom Narodnog muzeja.
Možda živimo u svemiru u kojem ne postoji uzročno-posljedična veza, ali, riječima Renate Peroš, razvidno je da postoje neki “iskidani komadi” nečega – ako mene pitate, riječ je o iskidanim, na diskreciju spremnim komadima u upravnim vijećima. Iako mi, priznajem, nije jasna razlika između ovako poimane diskrecije i destrukcije – osobe, struke i institucije.
Na nedavno raspisanom natječaju Renata Peroš se – zbog nekih razloga o kojima su pisali lokalni mediji, a oni su u domeni unutarstranačkih sukoba stranke koja “kida na komade” kako bi, u formi plemenitosti i brige za grad, te komade razbacala po gradskim institucijama – nije prijavila za ravnateljsko mjesto, pa su stručni komadi u Upravnom vijeću, diskrecijskom odlukom, odlučili da neće razmatrati jedinu pristiglu prijavu, onu ugledne sveučilišne profesorice Nataše Lah.
Ne želim njezinu biografiju reducirati na sadržaj kolumne, jer da to želim i mogu činiti, sjedio bih u Upravnom vijeću Narodnog muzeja i diskrecijskim pravom bih diskreditirao najbolje.
Nataša Lah je najbolja, ne zbog toga što se jedina prijavila na natječaj, nego zbog toga što su je diskrecijskim pravom diskreditirali oni koji su odbili natječaj provesti do kraja jer su znali tko se nije prijavio, a trebao je, odnosno znali su da se prijavila najbolja, a, prema pravilima kadroviranja načelom “pokidanih komada”, takvi nemaju što raditi na ravnateljskim pozicijama.
Da je, kojim slučajem, Upravno vijeće Narodnog muzeja u stanju razlikovati diskreciju od destrukcije struke, ne bi diskreditiralo najbolje i danas bi na čelu Narodnog muzeja u Zadru bila Nataša Lah.
Narodni muzej bi bio muzej, a ovako je svjedok tajne povijesti koja prividno ruši uzročno-posljedični slijed između političke izdaje, ravnateljske pozicije i diskrecije koja diskreditira najbolje, a najbolja je Nataša Lah.
Kada i ako jednom u Zadru budemo tražili ravnateljicu Narodnog muzeja, to će zasigurno biti Nataša Lah. Ako nam budu trebali “komadi”, dobit ćemo i njih – za to je zaduženo Upravno vijeće koje diskrecijom diskreditira najbolje kako bi političkim “komadima” vrata institucija bila širom otvorena. Upravo tome služi diskrecija diskreditiranja.
