Profesor s Cambridgea dr. Donal Cooper najzaslužniji je za otkriće procesijskog ophodnog križa iz XIV. stoljeća, koji je 1974. godine ukraden iz sv. Frane, da bi bio pronađen u kolekciji talijanskog muzeja. Ipak, sve je krenulo prije 16 godina od preranu preminulu profesorica s Odjela za povijest umjetnosti Marijane Kovačević. Ona je 2007. godine u Radovima Instituta za povijest umjetnosti objavila članak „Ophodni križ – još jedan anžuvinski ex voto u Zadru?”, prema kojemu ga je Cooper prepoznao u Italiji.
– Marijana je objavila važan znanstveni članak o križu na temelju starih fotgorafija iz 1974. godine, u kojemu je istaknula njegovu umjetničku kvalitetu i povijesnu važnost. Nažalost, umrla je 2015. godine, a da nikada nije vidjela križ koji je tako pomno proučavala s fotografija. Križ sam upoznao prije svega zahvaljujući njezinim radovima, istaknuo je dr. Cooper za Jutarnji list.
Kovačević je križ smjestila upovijesno okruženje i kao naručitelja detektirala kraljicu Elizabetu Kotromanić, ujedno naručiteljicu škrinje sv. Šime.
„Zadarska je umjetnička baština tijekom tisućljetne povijesti grada pretrpjela brojne i raznolike štete. Među najneobičnijima je nestanak jednog od najljepših zlatarskih radova u sveukupnoj našoj srednjovjekovnoj baštini. Riječ je o srebrnom emajliranom ophodnom križu čiji ikonografski program odaje da je izvorno naručen za zadarski Samostan sv. Frane, gdje se čuvao do rujna 1974. godine. Tada je zajedno s njim iz riznice istog samostana doslovno preko noći ukradena i skupina vrijednih kasnogotičkih minijatura i kaleža. Nažalost ni danas, više od tri desetljeća nakon drske krađe, nije utvrđena daljnja sudbina tih umjetnina”, navela je Kovačević.
Križ gotičke siluete visok je 56, a širok 31 cm. Uzdiže se na bakrenom tuljcu za nasađivanje s istaknutom ovećom jabukom ukrašenom koncentričnim nizovima geometrijskih ornamenata. U pravokutnim pločicama na stupu križa prikazani su likovi svetica u punoj visini figura. Iznad Raspeća je sv. Klara, a pod Raspećem, ispod polja u kojem je nekad stajala danas izgubljena pločica, nalazi se lamina s prikazom sv. Elizabete. U pentagonima na krajevima hasti prikazani su u vrhu sv. Mihovil koji probada zmaja, a u dnu poklekli sv. Franjo, na lijevom je peterokutu antene prikaz sv. Ante Padovanskog, a desno sv. Ludovika. Upravo na pločici s prikazom sv. Ludovika vidIjiva je dosad neuočena sićušna figura poklekle donatorice u dugoj i bogato nabranoj haljini s dugom pokrivačom na glavi (ili s dugom raspuštenom kosom).
Jednu od rijetkih fotografija prije krađe napravio je Tošo Dabac
– Premda u srednjovjekovnoj umjetnosti nije uobičajeno da se ženski donatorski likovi pored svetaca prikazuju bez neke vrste pokrivala za glavu, na srebrnoj Škrinji sv. Šimuna u Zadru kraljica Elizabeta Kotromanić, donatorica te škrinje, u jednoj od važnih scena prikazana raspuštene kose. U prikazu smrt bana Stjepana Kotromanića, kraljica oplakuje oca uz njegovu samrtnu postelju, u prisutnosti sv. Šimuna a taj prikaza kraljice poput pučanke nema presedana u srednjovjekovnoj umjetnosti, navodi autorica.
Među brojnim drugim svecima prikazani su sv. Krševan s natpisom S. GRISOGONVS i sv. Stošija s legendom S: ANASTASIA. Vjerojatno su u trima poljima u kojima danas nedostaju emajlirane pločice bili prikazani zadarski zaštitnici sv. Šimun, sv. Zoilo i sv. Donat.
Križ je privukao pažnju istraživača tek u drugoj polovici 20. stoljeća kada je izložen na izložbi Zlato i srebro Zadra. Petricioli ocjenjuje da je riječ o najvrjednijem od svih zadarskih ophodnih križeva, a zbog srodnih graviranih likova uspoređuje ga s ophodnim križem opatice Pave, kojeg je datirao oko 1370. godine. Najcjelovitiju komparativnu analizu križa donosi N. Jakšić, utvrdivši da srodne prizore raspeća na sjecištu hasti ima još skupina mletačkih ophodnih križeva u europskim riznicama, od kojih svi imaju dijelove od gorskog kristala.
Zbog nedostupnosti zadarskog križa od 1974. godine, kada je otuđen iz franjevačke riznice, a djelomično i zbog slabe dokumentiranosti, iskusnim je istraživačima promaknuo jedan važan ikonografski moment: spomenuti prikaz donatorice uz figuru sv. Ludovika.
– Na okomitoj hasti aversa prikazana je još jedna anžuvinska svetica, sv. Elizabeta Ugarska, Ludovikova tetka, jedna od omiljenih franjevačkih svetica, koju je osim kraljevskog podrijetla krasila i kraljevska udaja. Sjetimo li se da je u sakristiji Samostana sv. Frane godine 1358. sklopljen čuveni Zadarski mir između Mletačke Republike i hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika Velikog Anžuvinca, čiji je nebeski zaštitnik bio upravo sv. Ludovik, primamljivom nam se hipotezom čini da bi donatorica prikazana uz svečeve skute mogla biti Elizabeta Kotromanić, već spomenuta žena anžuvinskoga kralja Ludovika Velikog, navela je Kovačević.
Križ je sasvim sigurno nastao u Zadru, što nedvojbeno potvrđuje brojnost na njemu prikazanih zadarskih zaštitnika. S obzirom da je srebrnu pozlaćenu Škrinju sv. Šimuna načinio u Zadru zlatarski majstor Franjo Antonijev iz Milana po narudžbi Elizabete Kotromanić, on bi trebao biti i autor križa, tim više što je više puta prikazao lik kraljice Elizabete Kotromanić na srebrnoj Škrinji sv. Šimuna.
– Franjo slovi kao prvi donositelj Giottovih inovacija u Zadar, kako to zorno pokazuje i sama srebrna svečeva arka. Stigmatizacija sv. Franje prikazana u dnu aversa križa upravo je giotteskna u svom oblikovanju, a figura sv. Marije Magdalene na reversu križa prikazana je u inačici gdje je potpuno obrasla u kosu, kao na srebrnim škrinjicama-relikvijarima za glave sv. Marcele i sv. Azela u Ninu, koje je E. Hilje pripisao upravo zlataru Franji iz Milana. I likovi sv. Lucije i sv. Stošije s križa impostacijom, draperijama i atributima nalikuju prikazima svetica na ninskim škrinjicama.
Pri identificiranju donatorice na križu kao Elizabete Kotromanić valja imati na umu da je njezin otac, ban Stjepan II. Kotromanić utemeljitelj franjevačke Crkve sv. Nikole u Milima (oko 1340. godine), gdje je prema vlastitoj želji bio i pokopan. Uz banovo veliko zalaganje osnovana je i Bosanska franjevačka pokrajina, što je moglo dodatno osnažiti kraljičinu želju da jednim lijepim i vrijednim zlatarskim radom daruje zadarske franjevce.
– Ophodni križ zadarskih franjevaca među najznačajnijim je umjetninama prosperitetnog anžuvinskog razdoblja zadarske srednjovjekovne povijesti, a više pokazatelja upućuje na to da je nastao nedugo nakon uspostave anžuvinske vlasti u Zadru 1358. godine, te da ga je vjerojatno naručila sama kraljica Elizabeta Kotromanić od Franje Antonijeva iz Milana, našega najznačajnijega gotičkog zlatara. Stoga je gubitak ophodnog križa zadarskih franjevaca višestruko osiromašio naše umjetničko naslijeđe, navela je Kovačević. Nažalost, zbog smrti u dobi od samo 38 godina nije dočekala njegov pronalazak i povratak u Hrvatsku.
Profesor s Cambridgea dr. Donal Cooper najzaslužniji je za otkriće procesijskog ophodnog križa iz XIV. stoljeća, koji je 1974. godine ukraden iz sv. Frane, da bi bio pronađen u kolekciji talijanskog muzeja. Ipak, sve je krenulo prije 16 godina od preranu preminulu profesorica s Odjela za povijest umjetnosti Marijane Kovačević. Ona je 2007. godine u Radovima Instituta za povijest umjetnosti objavila članak „Ophodni križ – još jedan anžuvinski ex voto u Zadru?”, prema kojemu ga je Cooper prepoznao u Italiji.
– Marijana je objavila važan znanstveni članak o križu na temelju starih fotgorafija iz 1974. godine, u kojemu je istaknula njegovu umjetničku kvalitetu i povijesnu važnost. Nažalost, umrla je 2015. godine, a da nikada nije vidjela križ koji je tako pomno proučavala s fotografija. Križ sam upoznao prije svega zahvaljujući njezinim radovima, istaknuo je dr. Cooper za Jutarnji list.
Kovačević je križ smjestila upovijesno okruženje i kao naručitelja detektirala kraljicu Elizabetu Kotromanić, ujedno naručiteljicu škrinje sv. Šime.
„Zadarska je umjetnička baština tijekom tisućljetne povijesti grada pretrpjela brojne i raznolike štete. Među najneobičnijima je nestanak jednog od najljepših zlatarskih radova u sveukupnoj našoj srednjovjekovnoj baštini. Riječ je o srebrnom emajliranom ophodnom križu čiji ikonografski program odaje da je izvorno naručen za zadarski Samostan sv. Frane, gdje se čuvao do rujna 1974. godine. Tada je zajedno s njim iz riznice istog samostana doslovno preko noći ukradena i skupina vrijednih kasnogotičkih minijatura i kaleža. Nažalost ni danas, više od tri desetljeća nakon drske krađe, nije utvrđena daljnja sudbina tih umjetnina”, navela je Kovačević.
Križ gotičke siluete visok je 56, a širok 31 cm. Uzdiže se na bakrenom tuljcu za nasađivanje s istaknutom ovećom jabukom ukrašenom koncentričnim nizovima geometrijskih ornamenata. U pravokutnim pločicama na stupu križa prikazani su likovi svetica u punoj visini figura. Iznad Raspeća je sv. Klara, a pod Raspećem, ispod polja u kojem je nekad stajala danas izgubljena pločica, nalazi se lamina s prikazom sv. Elizabete. U pentagonima na krajevima hasti prikazani su u vrhu sv. Mihovil koji probada zmaja, a u dnu poklekli sv. Franjo, na lijevom je peterokutu antene prikaz sv. Ante Padovanskog, a desno sv. Ludovika. Upravo na pločici s prikazom sv. Ludovika vidIjiva je dosad neuočena sićušna figura poklekle donatorice u dugoj i bogato nabranoj haljini s dugom pokrivačom na glavi (ili s dugom raspuštenom kosom).
Jednu od rijetkih fotografija prije krađe napravio je Tošo Dabac
– Premda u srednjovjekovnoj umjetnosti nije uobičajeno da se ženski donatorski likovi pored svetaca prikazuju bez neke vrste pokrivala za glavu, na srebrnoj Škrinji sv. Šimuna u Zadru kraljica Elizabeta Kotromanić, donatorica te škrinje, u jednoj od važnih scena prikazana raspuštene kose. U prikazu smrt bana Stjepana Kotromanića, kraljica oplakuje oca uz njegovu samrtnu postelju, u prisutnosti sv. Šimuna a taj prikaza kraljice poput pučanke nema presedana u srednjovjekovnoj umjetnosti, navodi autorica.
Među brojnim drugim svecima prikazani su sv. Krševan s natpisom S. GRISOGONVS i sv. Stošija s legendom S: ANASTASIA. Vjerojatno su u trima poljima u kojima danas nedostaju emajlirane pločice bili prikazani zadarski zaštitnici sv. Šimun, sv. Zoilo i sv. Donat.
Križ je privukao pažnju istraživača tek u drugoj polovici 20. stoljeća kada je izložen na izložbi Zlato i srebro Zadra. Petricioli ocjenjuje da je riječ o najvrjednijem od svih zadarskih ophodnih križeva, a zbog srodnih graviranih likova uspoređuje ga s ophodnim križem opatice Pave, kojeg je datirao oko 1370. godine. Najcjelovitiju komparativnu analizu križa donosi N. Jakšić, utvrdivši da srodne prizore raspeća na sjecištu hasti ima još skupina mletačkih ophodnih križeva u europskim riznicama, od kojih svi imaju dijelove od gorskog kristala.
Zbog nedostupnosti zadarskog križa od 1974. godine, kada je otuđen iz franjevačke riznice, a djelomično i zbog slabe dokumentiranosti, iskusnim je istraživačima promaknuo jedan važan ikonografski moment: spomenuti prikaz donatorice uz figuru sv. Ludovika.
– Na okomitoj hasti aversa prikazana je još jedna anžuvinska svetica, sv. Elizabeta Ugarska, Ludovikova tetka, jedna od omiljenih franjevačkih svetica, koju je osim kraljevskog podrijetla krasila i kraljevska udaja. Sjetimo li se da je u sakristiji Samostana sv. Frane godine 1358. sklopljen čuveni Zadarski mir između Mletačke Republike i hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika Velikog Anžuvinca, čiji je nebeski zaštitnik bio upravo sv. Ludovik, primamljivom nam se hipotezom čini da bi donatorica prikazana uz svečeve skute mogla biti Elizabeta Kotromanić, već spomenuta žena anžuvinskoga kralja Ludovika Velikog, navela je Kovačević.
Križ je sasvim sigurno nastao u Zadru, što nedvojbeno potvrđuje brojnost na njemu prikazanih zadarskih zaštitnika. S obzirom da je srebrnu pozlaćenu Škrinju sv. Šimuna načinio u Zadru zlatarski majstor Franjo Antonijev iz Milana po narudžbi Elizabete Kotromanić, on bi trebao biti i autor križa, tim više što je više puta prikazao lik kraljice Elizabete Kotromanić na srebrnoj Škrinji sv. Šimuna.
– Franjo slovi kao prvi donositelj Giottovih inovacija u Zadar, kako to zorno pokazuje i sama srebrna svečeva arka. Stigmatizacija sv. Franje prikazana u dnu aversa križa upravo je giotteskna u svom oblikovanju, a figura sv. Marije Magdalene na reversu križa prikazana je u inačici gdje je potpuno obrasla u kosu, kao na srebrnim škrinjicama-relikvijarima za glave sv. Marcele i sv. Azela u Ninu, koje je E. Hilje pripisao upravo zlataru Franji iz Milana. I likovi sv. Lucije i sv. Stošije s križa impostacijom, draperijama i atributima nalikuju prikazima svetica na ninskim škrinjicama.
Pri identificiranju donatorice na križu kao Elizabete Kotromanić valja imati na umu da je njezin otac, ban Stjepan II. Kotromanić utemeljitelj franjevačke Crkve sv. Nikole u Milima (oko 1340. godine), gdje je prema vlastitoj želji bio i pokopan. Uz banovo veliko zalaganje osnovana je i Bosanska franjevačka pokrajina, što je moglo dodatno osnažiti kraljičinu želju da jednim lijepim i vrijednim zlatarskim radom daruje zadarske franjevce.
– Ophodni križ zadarskih franjevaca među najznačajnijim je umjetninama prosperitetnog anžuvinskog razdoblja zadarske srednjovjekovne povijesti, a više pokazatelja upućuje na to da je nastao nedugo nakon uspostave anžuvinske vlasti u Zadru 1358. godine, te da ga je vjerojatno naručila sama kraljica Elizabeta Kotromanić od Franje Antonijeva iz Milana, našega najznačajnijega gotičkog zlatara. Stoga je gubitak ophodnog križa zadarskih franjevaca višestruko osiromašio naše umjetničko naslijeđe, navela je Kovačević. Nažalost, zbog smrti u dobi od samo 38 godina nije dočekala njegov pronalazak i povratak u Hrvatsku.
