Zadarska premijera filma “Samo kad se smijem”, održana u kazalištu, bila je posve zadarska. Film redateljica Vanje Juranić sniman je uglavnom u eksterijerima Zadra. Na pisanje i režiranje priče o nasilju nad ženama, redateljicu Juranić potaknula je nepravda jedne sudske presude za obiteljsko nasilje.
U filmu glume zadarske glumice, a uz Tamaru Šoletić i Marušku Arse, uvjerljivu ulogu curice Mare imala je Elodie Paleka. Zahvala na odjavnoj špici upućena i Ivani Zrilić, kojoj to bio zadnji organizacijski posao na mjestu voditeljice Filmskog ureda.
Zadranka Tihana Lazović Trifunović napravila je svoju najbolju ulogu. Nije čudo da je bila uzbuđena na svečanoj premijeri koju su pratili njeni u Gradu, istom gradu koji još ima duboko sjećanje na događaj prikazan u filmskoj priči. Tijekom premijere filma koju je organizirao Centar nezavisne kulture u sklopu kojeg je Kino Zona, objavljeno je kako je Tihana Lazović Trifunović na Festivalu glumca u Vinkovcima dobila nagradu za glavnu žensku ulogu, Slavko Sobin za sporednu, a studentska sekcija proglasila je najboljim film Samo kad se smijem.
Samo oni koji su gledali taj film, znaju zbog čega je taj naslov pogođena filmska replika koja u sebi puno odražava psiho-fizičko stanje premlaćene žene, supruge.
Filmsku priču napisala je sama redateljica kao umjetnički izričaj temi o kojoj svi šute. Nije ni čudo što Vanja Juranić kao i Tihana Lazović neprekidno dobivaju poruke žena koje su se poistovjetile, prošle ili prolaze taj najgori pakao patrijarhata, muškog obrasca maltretiranja u društvu bez zaštite i potpore.
Nju ne možeš dobiti ni od Crkve, jer kako je rekao Filip Radoš u ulozi svećenika s osmijehom licemjerja – brak je zavjet.
Pretežno ženska publika na zadarskoj premijeri bila je duboko dirnuta filmom koji je hrabro osvijestio tabu temu. I većina je ostala slušati razgovor s redateljicom Juranić i zadarskom glumicom koje su u svakom svom izričaju dobile njihovu podršku. Razgovor su vodili Ivica Perinović i Mario Županović nakon do sada najveće filmske premijere za koju se u Zadru tražila karta više.
Film je apsolutno društveno angažiran, za naša prilike revolucionaran ali u sebi nema feminističkih pretenzija koje je redateljici sugerirao filmolog Mario Županović.
