ZADAR – Nemalo nas je ovo ljeto iznenadilo kada smo pročitali da je Arijan Komazec, jedan od najvećih Zadrovih košarkaša uopće, odigrao utakmicu Ljetne lige naše županije, u kojoj je bilo nereda i brojnih prekida te bacanja raznih predmeta na igralište, piše Zadarski list koji u današnjem broju donosi veliki intervju s Komazecom.
Vodstvo lige kaznilo je domaćine za taj rang natjecanja velikim iznosom i dvije utakmice zabrane igranja na domaćem terenu, a Komazec je zabio samo 13 od 66 koševa njegova tima. Ako se netko upita “što mu je to trebalo” opravdanje može naći u ljubavi prema onome što je cijeli voli. Stanje se popravilo na drugoj utakmici, kada je Arijan zabio 33 od 77 koševa i približio se svojim prosječnim učincima, ali to nije bilo dostatno niti za pristojan poraz, a kamoli za prolaz u polufinale njegova Kampo Kaštela.
Ponovo je došao u žižu javnosti nedavno, kada je predstavljen kao osoba koja će raditi jedan iznimno potreban i za KK Zadar koristan rad praćenja i selektiranja najmlađih igrača, dobivši tako mogućnost da možda postane simbolom jednoga drugačijeg Zadra gdje će se početi, želimo to vjerovati, postavljati temelji novoga, košarkaški pametnijega i uspješnijeg kluba.
Tijekom karijere nije volio davati intervjue, a mi smo htjeli vidjeti je li on uistinu osoba koja bi bila dobra za posao skauta, sjećajući se jednoga davnoga razgovora s Mariom Amižićem, koji je otkrivao i vodio svjetske stolnoteniske prvake. Na upit kako je odabirao djecu, rekao je da on njih jednostavno „vidi”, prepoznaje i razaznaje, da se talent razlikuje od ostalih jer se takvi igrači, u odnosu na druge, jednostavno igraju, a “samo ti koji se igraju imaju predispoziciju biti svjetskim prvacima”. Sjetili smo se i pokojnoga Krešimira Ćosića, koji je isto tako imao dar prepoznavanja onih koji mogu biti vrhunski igrači i toga da je kao trener imao hrabrosti po cijenu neuspjeha selektirati iznimno mlade igrače u reprezentaciju iz koje je poslije od 12 odabranih 11 igralo u NBA.
* Nekoliko godina ste bili košarkaški mirni i onda ste se ponudili Zadru da ćete igrati potpuno besplatno i nisu Vas angažirali. Zašto, u čemu je bio problem?
– Vidjeli ste kakvu sam imao karijeru, turbulentnu, od reprezentativne do profesionalne. Napetost koja je trajala. Onda sam došao u Zadar i zatekao Zadar u kojemu je ostalo sve više-manje isto. Jednostavno sam rekao: što se ja imam više dokazivati u Jazinama. Ali u životu ipak postoje neki izazovi. Kada je prošlo neko vrijeme, pojavila mi se ponovo želja za igranjem. Kad strast jednom uđe u tebe, bilo što da igraš, bilo koju igru, tenis, šah, buće, karte, bilo što, kad-tad to se vrati. Dođe pa ti pokuca i pita: Bi li ti malo još odigrao? Kao droga. I Jordanu se dvaput vratilo, to ti uđe u krv. Vidio sam tu Višnjik i mislio sam da bih mogao možda pomoći još jednu godinu. Međutim ta mi se želja nije ispunila. Bilo mi je jako žao, ali sam se s tim pomirio.
* Zašto Vas nisu uzeli? Mediji su prenijeli da biste igrali besplatno?
– Ne besplatno, što to znači besplatno? Profesionalac sam i besplatno ne bih igrao. To je onda demagogija. Besplatno znači 0 kuna, i tako mogu igrati u Ravnicama, ali u profesionalnoj ekipi igrao bih za neki novac. Mediji su to krivo objavili. Igrao bih besplatno u odnosu na ono za što sam igrao nekada. Neki igrači misle da uvijek vrijede istu cijenu. Malo pomalo dolaze mlađi i cijena Vam pada. To besplatno je u navodnicima.
* Jeste li onda i u Kampo Kaštelu bili plaćeni, kakav je tu bio dogovor?
– Dugo sam bio profesionalac, uvijek sam igrao za nešto i volim igrati za nešto. Igrao sam za ribu. Dogovorili smo se da igram za ribu i ja sam igrao za ribu. To mi je bilo cool. Menadžer me pitao bih li igrao za Kampo – ja sam rekao da bih i u šali sam pitao hoće li biti kakva nagrada – i došli smo do te ideje, i to je ispalo sasvim simpatično i dobro.
* Zahvalili ste direktoru kluba Zdenku Mičiću što Vam je omogućen ulazak u ovaj novi Zadrov projekt i dana mogućnost da se ponovo srodite s košarkom, da radite ono što volite te ste rekli da ćete sve svoje znanje, iskustvo i entuzijazam upotrijebiti da Zadru nastavite davati što ste mu davali kroz svoju strast i ljubav prema sportu. Kako napreduje posao i ima li što novo?
– Došlo je do ideje da se napravi taj pilot projekt, da netko iz kluba ide po Županiji, da skautira. To je, kako kažu, monitoring i popularizacija košarke u osnovnim i srednjim školama, da se djecu privuče u klub dijeleći im karte i animirajući ih da dođu u Višnjik, da se na neki način uključe. Taj tehnički dio odrađivao bi jedan dečko a ja bih se više bavio strukom. Ravnatelji me upućuju na profesore tjelesnog da vidim ima li koje dijete koje bi se moglo dovesti u KK Zadar. Kao neka filijala sam koja dovodi igrače u centar.
* Kako i na koji način ćete prosuđivati koje dijete ima dara i tko može nešto u košarci napraviti? To podrazumijeva Vaš dar i čini nam se da je to ozbiljna stvar.
– Na stvar se može gledati ozbiljno i tako da imam neki osjećaj za to, neki instinkt. Kada su me izabrali, mislim da me nisu izabrali tek tako. Igrača nije teško prepoznati ako ima talenta, govorio je jedan trener poznat u Europi. To je čovjek koji cota, praktički za mene je to tako. Kad vidim igrača koji je talentiran, meni je to jasno, ja ga vidim.
* Ali ljudi ne vide, pa ni treneri koji takve igrače imaju u momčadi ne vide.
– Mislim da imam taj dar. Mogu se unijeti u situaciju kao da igram s njim – i onda ga osjećam, njegove pokrete. Dat ću Vam jedan primjer. Igrao sam s Gianmarcom Pozzeccom. On je došao iz Livorna koji je ispao iz druge lige u Varese, u prvu ligu. Mi smo iz druge ušli u prvu ligu i trebalo je dovesti pojačanja. Generalni menadžer doveo je igrača koji je ispao u treću ligu da igra s nama – ima li tu ikakve logike? Je li on pojačanje ili nije, postavio sam pitanje? Trenirajući s njim, dopao mi se, skužio sam o čemu se radi. Na prvom putovanju u autobusu sam mu rekao: „Slušaj momak. Ti si odličan igrač i imaš fantastičan dar za košarku. To kako ti dodaješ i kako vodiš loptu, u životu nisam vidio da netko tako radi”. Bio je playmaker. „Ti trebaš raditi samo jednu stvar, raditi na šutu, da šutiraš i pogodiš kad si sam, tako ćeš i otvarati prostor.”
Ja tražim uvijek čovjeka s kojim ću igrati. Igrao sam drugu ligu, ali nisam imao čovjeka koji će mi znati dati loptu. Zašto sam u prvoj ligi zabijao više nego u drugoj? Pa ne zato što sam bio bolji, prva liga je ipak prva liga, tu su puno bolji igrači – njega sam imao, tog čovjeka koji bi mi dodao loptu, da sad odem u wc on bi mi zavrtio loptu i ona bi došla do mene. Kažem mu: „Samo popravi taj šut za tri poena i bit ćeš najbolji talijanski play.” I nakon 10 godina otkrije ga Tanjević, 10 godina od toga! To sam mu rekao 94. a on je prvi puta za talijansku reprezentaciju igrao 2004. U Ateni je s Italijom osvojio kao prvi play srebro i napravio vrhunsku karijeru. A rekao sam i za Giričeka, kada su me pitali što o njemu mislim.
* To smo čitali.
– Rekao sam da će Giriček biti dobar igrač. To ili imaš ili nemaš, ja mogu prepoznati. I on je igrač koji je igrao 6 godina u NBA. Mogu Vam dati još puno primjera, ali su mi se ta dva primjera nekako najdublje usjekla.
* Kako vidite košarkašku budućnost Zadra?
– To je jedno široko pitanje. Budućnost će biti onakva kakvom je napravimo, neće biti ni bolja ni gora. Kako se izborimo za nju. I zavisi koju cijenu za nju platimo da ona bude dobra. Ako ne platimo nikakvu cijenu, takvu ćemo imati i košarku, a ako se za nju budemo borili, imat ćemo bolju situaciju.
* Donirali ste dva puta Medicinskoj školi skupu medicinsku opremu.
– Da, jesam. Pomagati, zašto ne? Uvijek ću pomoći, da je Bog dao da mogu uvijek biti u prilici pomoći, uvijek bih pomogao. Uvijek sam pomagao humanitarne akcije. Mislim da treba biti čovjek, treba biti prijatelj. Toga se pridržavam uvijek i u svakoj prilici.
* Čega se još pridržavate? Koja je ustvari vaša ideja vodilja i životni moto?
– Pridržavam se deset Božjih zapovijedi. Uvijek sam se volio družiti s ljudima od kojih ću nešto naučiti i nešto pametno čuti. Ali nemam baš neku posebnu ideju vodilju, odnosno imam ih više. Kad čujem neku dobru misao, memoriram je i nosim sa sobom.
* Treba li još nešto reći?
– Želim zahvaliti Zdenku Mičiću još jedanput, nikada nije dosta zahvaljivanja. Najveća je stvar kada ti netko da posao, kada ti netko nešto omogući, kada ti pomogne, kada te netko učini boljim – kako Santana pjeva: „Make somebody happy, make somebody strong”. Usreći nekoga, osnaži nekoga. Kada ti netko pomogne, to treba cijeniti. Zato želim zahvaliti Zdenku.
