Pobjeda u Izraelu nije osobito dojmila hrvatske navijače. Jedva četiri tisuće ljudi okupilo se u utorak navečer na tribinama maksimirskog stadiona. To je druga najslabija posjeta u ”hramu hrvatskog nogometa”. Manje ljudi bilo je jedino 17. travnja 2002. u prijateljskom susretu protiv BiH (2:0). Tada se na tribinama skupilo oko 2.000 ljudi.
Šteta, jer igra hrvatske momčadi bila je prožeta lucidnošću i atraktivnim potezima. Mnoštvo su prilika stvorili domaći nogometaši. Već u 7. minuti Mandžukić je nakon proigravanja s Eduardom bio u prilici. Norveški je vratar međutim obranio. Nekoliko minuta kasnije Vukojević je pogodio gredu.
Ali, nogomet je vrlo prevrtljiva igra. Umjesto hrvatskog vodstva pogodak su postigli gosti, u jednom od rijetkih izleta pred Pletikosinim vratima. Norvežanin marokanskih korijena Mohammad Abdellaoue nadvisio je u skoku hrvatske stopere i goste uveo u vodstvo.
Neočekivana prednost Norveške (akceptirajući zbivanja na terenu) nije međutim poremetilo napadački način igre hrvatske momčadi. I nadalje je iskrilo u gostujućem kaznenom prostoru. Hrvatska se vratila na početak tek u 35. minuti. Nakon Srninog ”slobodnjaka” Mandžukić je lopti promijenio smjer i prevario gostujućeg vratara.
Drugo je poluvrijeme započelo ovacijama Niki Kranjčaru. Atraktivno je ”povaljao” na travu dvojicu protivničkih igrača i pored vratara Jarsteina loptu gurnuo u mrežu. Unatoč rezultatskom deficitu norveška momčad dugo nije izlazila iz obrambene čahure. Hrvatska je bila nadomak trećem pogotku u 69. minuti kada je Mandžukićevu loptu s gol-linije izbacio Pedersen. Svejedno, tonus igre hrvatske momčadi značajno je splasnuo.
Osim po dojmljivoj igri tijekom prvih sat vremena pobjedu protiv Norveške pamtit ćemo i po (uspjelom) debitantskom nastupu Ive Iličevića.
