Nakon što smo iz pouzdanih izvora saznali da je sportskom programu HTV-a proračun smanjen sa 120 na 59 milijuna kuna, bilo nam je jasno da će njegov urednik Bruno Kovačević morati smanjiti ponudu sporta na državnoj televiziji.
– Zbog smanjenja proračuna i toga što nam je zakonodavac smanjio marketinški prostor u najgledanijim terminima s devet na šest minuta, morali smo sve staviti na vagu.
Kupujemo zajedno
Pokazalo se da se dalje mora bez nečega što je HTV prenosio od početka.
– Lani smo dobili popust, no sada formulu ne možemo kupiti niti uz popust. Uostalom, mi kao javna televizija primarno moramo pratiti hrvatske sportaše, klubove i reprezentacije. A formula bi nas stajala koliko i pet svjetskih prvenstava i jedno europsko. Riječ je o najvećim natjecanjima u rukometu, skijanju, vaterpolu, plivanju i gimnastici, te u košarci. Još pregovaramo o atletskom SP-u, koji su, primjerice, dvije njemačke televizije, ARD i ZDF, prisiljene podijeliti zbog visine troškova. Zasad je upitan i najskuplji teniski Grand Slam turnir Wimbledon. Nismo od njega odustali, no tražimo način kako ga kupiti. Skuplji je od Roland Garrosa za 25 posto. Najmanje nam je isplativ Australian Open, ne samo zbog skupih satelitskih troškova nego i zbog vremenske razlike koja nam te mečeve donosi u rano jutro kada ih ne možemo marketinški pokriti.
Još uvijek najviše sporta
Kovačević se pohvalio da je HTV još uvijek javna televizija s najviše sporta u svom programu u Europi.
– Pokušavamo dogovoriti takozvano sublicenciranje, da ne bismo izgubili najvažnije sportske događaje. Pokušavamo dogovoriti s drugim televizijama da stvari koje mi ne koristimo, koriste one. Recimo, s Novom TV podijelili smo Ligu prvaka, ona radi utorkom, a mi srijedom. A srijedu smo podijelili s Arenom, pa ona radi ono što mi ne možemo. Ekskluzivnost više ne mogu financijski podnijeti niti BBC, RAI i DSF, nego dijele troškove s drugima.
Kovačević se kao šef sporta susreće i s kadrovskim problemima.
– U posljednje dvije godine iz naše redakcije otišlo je 16 ljudi, od toga osam novinara. Oni koji pokreću nove kanale prvo zavire k nama da vide koga bi mogli uzeti. Kao državna tvrtka ne možemo davati visoke plaće, a tržište je potpuno otvoreno. Ti su ljudi kod nas bili godinama potplaćeni, pa odlaze na druge televizije, poput Vele i Šapita. Svuda u svijetu najplaćeniji su komentatori, jer za jednog dobrog treba 10 godina, a za stvaranje vrhunskog treba 15 godina. Nažalost, mogli bismo ostati i bez Ozmeca, koji mi je rekao da kontaktira sa Sportskom TV.
