Osam godina. Toliko je prošlo od jednog od najvećih i najluđih zadarskih košarkaških dana. Velike trofeje ne valja uspoređivati, jer svaki je osvojen u posebnim okolnostima, u različitim vremenima, sa drugačijim momčadima, protiv različitih protivnika. No da je osvajanje naslova pobjednika Jadranske lige 5. travnja 2003. u Ljubljani jedan od najvećih u povijesti zadarske košarke, u to nema nikakve sumnje. To su one završnice, koje se pamte cijeli život. Toliko detalja, toliko lijepih uspomena i ono najvažnije – trofej u vitrinama.
Prvi dio sezone Zadar je završio na četvrtom mjestu, s omjerom 14-8, dok je Cibona ostala na 13-9. Imali su Zagrepčani bolju koš razliku, ali su plasman na završni turnir ispustili tri kola prije kraja, kada su kod kuće izgubili od Širokog pa onda i na gostovanju kod Crvene zvezde. Upravo su Beograđani bili Zadrov protivnik u polufinalu. Imali su minimalnu prednost na poluvremenu pa su se na otvaranju treće četvrtine odvojili na +9. A onda prekid. Zvezdini su navijači počeli divljati, jedna je baklja doletila u krilo Tončija Mašine, pomoćnog trenera Zadra i dok je cijela situacija dovedena u red, prošlo je sat i pol vremena.
Zadrani su se vratili, a posljednja akcija spada u red onih, koje će se zauvijek prepričavati. Nakon što je Zvezdin igrač pogodio prvo pa promašio drugo slobodno bacanje, Zadar je bio na -2, 20 sekundi prije kraja. Marko Popović, koji je do tada ubacio 30 poena, uzeo je loptu i sačekao da prođe malo vremena. Šest sekundi prije kraja krenuo je u prodor po lijevoj strani, dodao u kut do Michaela Meeksa, koji je do tada trice šutirao 0-3, ali četvrtu, najvažniju, pobjedničku je zabio. Zvezda nije uspjela pogoditi posljednji očajnički šut preko cijelog terena, a ono što je usljedilo na parketu dvorane Tivoli i po zadarskim ulicama teško je riječima opisati.
Finale protiv moćnog izraelskog Maccabija još je jedna utakmica, koja je zlatnim slovima upisana u zadarsku i hrvatsku sportsku povijest. Imao je Zadar fantastičnog lidera Popovića pa Damira Tvrdića, kapetana Hrvoja Perinčića, Šimu Špralju, Marka Šamanića, Mladena Erjavca, Tonija Dijana i Branimira Longina, koji nije igrao polufinale. Bio je tu i junak prethodnog dana Meeks, te zri zadarska mladića Jkov Vladović, Marko Banić i Ivo Pavić. Sve to pod dirigentskom palicom trenera Danijela Jusupa. Zadar je postao i do danas ostao jedini hrvatski klub s naslovom pobjednika Jadranske lige. Usljedio je povratak kući i opće ludilo u zadarskom stilu od Masleničkog mosta do Narodnog trga.
Polufinale: CRVENA ZVEZDA – ZADAR 77:78
(17:20, 22:17, 22:21, 16:20)
LJUBLJANA – Dvorana Tivoli. Gledatelja: 2500. Suci: Rems (Slovenija), Ankarali (Turska), Pukl (Slovenija).
CRVENA ZVEZDA: Jeretin 13, Dozet 1, Koprivica 18, Tica 8, Bolić 5, Čakić 6, Radović 4, Šilobad 5, Ekezie 7, Bogdanović, Penn 10, Gajić. Trener: Zmago Sagadin.
ZADAR: Tvrdić 9, Vladović 2, Popović 30, Perinčić 3, Šamanić 13, Špralja 8, Erjavec 2, Dijan 4, Banić, Pavić, Meeks 7. Trener: Danijel Jusup.
Finale: ZADAR – MACCABI 91:88
(21:20, 22:20, 19:24, 29:24)
LJUBLJANA – Dvorana Tivoli. Gledatelja: 2500. Suci: Koukoulekidis (Grčka), Ankarali (Turska), Belošević (Srbija).
ZADAR: Tvrdić 21, Vladović, Popović 27, Longin 3, Perinčić 9, Šamanić 14, Špralja 6, Erjavec 2, Dijan 2, Banić, Pavić, Meeks 7. Trener: Danijel Jusup.
MACCABI: Lubin 1, Lewis, Sharp, Vujčić 14, Goree 26, Shelef 15, Burstein, Saffar 11, Bluthenthal, B. Udrih 16, Besok, Halperin 5. Trener: David Blatt.
