Košarkaš koji se prije gotovo četiri desetljeća pobunio protiv instrumentalizacije sportaša

Ljubodrag Simonović Duci (rođen 1. 1. 1949.), nekadašnji vrhunski košarkaš Crvene zvezde, reprezentativac bivše Jugoslavije, čovjek koji se prije gotovo četiri desetljeća glasno pobunio protiv instrumentalizacije sportaša i koji se desetljećima znanstvenim djelima bori (i) protiv eksploatacije sportaša, nedavno je napisao tekst o svemirskoj dimenziji čovjeka.

O čemu je tu riječ?

– U tijeku je prelazak čovječanstva iz terestrijalnog u svemirsko življenje. Zahvaljujući znanstvenim spoznajama i tehničkim inovacijama, shvaćanje prirode u suvremenom svijetu proširuje se na svemirsko prostranstvo i nastanak i opstanak čovječanstva sagledava se iz svemirske perspektive.

Što to znači?

– Znači u kontekstu nastanka i evolucije svemira. To više nije odnos prema svemiru koji se zasniva na praznovjerju, religioznim iluzijama i astrološkim hipotezama, već odnos koji se temelji na znanstvenim spoznajama i tehničkim pronalascima. Svemir postaje konkretni, „eksterni” životni prostor za čovjeka i on sebe počinje shvaćati sebe kao konkretno svemirsko biće. To daje novu kvalitetu povijesnom razvoju čovječanstva i shvaćanju prirode, kao i (samo)shvaćanju čovjeka kao emancipiranoga prirodnog svemirskog bića.

Vi desetljećima upozoravate na, kako kažete, velike opasnosti kapitalističke vladavine svijetom.

– U kapitalističkoj viziji budućnosti, zemlja je svedena na sirovinski i energetski izvor, a odnos prema zemlji temelji se na eksploatatorsko – profitabilnom principu. Sve veći nedostatak sirovina i energije doprinosi stvaranju svijesti da život čovjeka na zemlji ima privremeni karakter i da se njegova egzistencijalna perspektiva nalazi u naseljavanju drugih planeta. Zemlja postaje odskočna daska za „osvajanje svemira”, a nebeska tijela sirovinski izvor i kao takva predmet eksploatacije. Svemir postaje prostor kapitalističke ekspanzije i u tom prostoru se vodi borba za ovladavanje sirovinskim izvorima i iz njega, tako nas uvjeravaju, neprestano vreba opasnost u vidu krvoločnih „izvanzemaljaca” koji dobijaju status svemirskih „terorista”, što neminovno uvjetuje i opravdava razvoj sve ubitačnije vojne tehnike. Ona, tehnika, razumije se, bit će upotrebljena za uništavanje „prekobrojnih” i „nepodobnih” na zemlji da bi najmoćnije kapitalističke korporacije ovladale ovozemaljskim izvorima sirovina i energije. Istovremeno, nameće se iluzija da se tehničkim sredstvima može osigurati „vječna” egzistencija čovječanstva u svemiru. U ovom kontekstu pojavljuje se upozorenje jednog od najpoznatijih fizičara današnjice Stephena Hawkinga da će se ljudi najkasnije za 200 godina morati preseliti na neki drugi planet.

Pretpostavimo da će tako i biti…

– Čak i ako se dogodi, što se time rješava? Koji će poredak čovjek uspostaviti na drugim planetima? Po Hawkingu to može biti samo kapitalizam. Koloniziranjem drugih planeta kapitalizam postaje svemirski poredak, a apsolutizirani princip profita postaje vladajući svemirski princip. Hawking ukida čovjeka kao životvorno i slobodarsko biće i svodi prirodu čovjeka na destruktivnu prirodu kapitalizma. On se zalaže za bijeg čovjeka sa Zemlje na druge planete. Međutim, ako su ljudi kao takvi uzrok propasti života na Zemlji i oni kojima uspije da se dokopaju nekog drugog planeta, radit će isto što su radili na zemlji: borit će se za vlast i novac i na taj način uništiti život i na tom planetu.

Po tomu, bijeg na druge planete je besmislen?

– Tako je, jer čovjek ne može pobjeći od svoje „zle” prirode. Ako je čovjek po svojoj prirodi destruktivno biće, nema mjesta u svemiru gdje će stvoriti svoj dom i uspjeti opstati. Čovjek postaje svemirski beskućnik koji je osuđen na vječno lutanje – jer sve uništava. Po vama, svemirska epopeja je jedan od mitova.

– Kada se stvari sagledaju u realnoj društvenoj dimenziji, „svemirska epopeja” postaje jedan od tehnokratskih mitova. Njime se uništava povijesna samosvijest čovjeka, a time emancipatorsko nasljeđe nacionalnih kultura i građanskog društva na kojima se temelji ideja novuma, a to onda znači ideja budućeg humanog svijeta. Slobodarsku maštu zamjenjuje svemirska vizija budućnosti koju proizvodi holivudska filmska mašinerija potpomognuta od vojne industrije. Mitološka projekcija „svemirskih svjetova” postaje sredstvo za obezvređivanje našeg planeta i za obračun s vjerom da je moguće očuvati život na zemlji. Proizvodi se tehnokratski utemeljena kvazireligiozna iluzija da prava povijest čovječanstva počinje u svemiru i njoj odgovarajući vrijednosni izazovi s kojima se obezvijređuje čovjek kao prirodno i humano biće.

Filmska industrija oduvijek je pogodna i za stvaranje i održavanje iluzija.

– Preko holivudske filmske industrije stvara se dojam da su svemirska sazviježđa na dohvat ruke čovječanstvu i da je „osvajanje drugih planeta” njegova neposredna budućnost. Relativiziraju se vrijeme i svemirski prostor i na taj način gubi se predstava o realnom vremenu. Vezivanje neposredne budućnosti čovječanstva za svemirsko prostranstvo jest jedna od najpogubnijih iluzija koju stvara holivudska filmska industrija. Istovremeno, povijesno vrijeme pretvara se u apstraktno vrijeme u kojemu se, u virtualnom svemirskom prostoru, reproducira kapitalistički svijet na „višem” tehničkom nivou.

Vi tvrdite i da znanstvene spoznaje izazivaju strah za opstanak čovječanstva.

– Prodor u svemir doprinio je tome da se čovjek sučeli s beskonačnim prostranstvom na način koji svodi zemlju na svemirsku česticu koja u svakom trenutku može nestati. Zemlja postaje beznačajna u odnosu prema svemirskom prostranstvu koje industrija zabave nudi čovjeku kao virtualni svijet. Znanstvene spoznaje izazivaju strah za opstanak, a ne nude rješenja – jer se rješenja ne nalaze u sferi znanosti, već svakodnevnog života. Asteroidi, kometi, supernove, crne rupe, anti-materija – sve te pojave postaju projekcija straha od uništenja koji (strah) stvara kapitalizam kao destruktivni poredak. Odnosi između ljudi ne zasnivaju se na potrebi čovjeka za čovjekom, što znači na potrebi čovjeka da učini nešto što će doprinijeti boljitku čovječanstva, već su posredovani katastrofičnim scenarijima koji obesmišljavaju svaki angažman koji može otvoriti nove prostore slobode i povećati vjerovatnost ljudskog opstanka. Na taj način kapitalizam sve dramatičnije dovodi u pitanje opstanak čovječanstva. Istovremeno, degeneriranjem čovjeka kao prirodnog i ljudskog bića kapitalizam uništava mogućnost opstanka i razvoja čovjeka kao emancipiranog svemirskog bića koje stvara svoj – humani – svemir. U konačnom, „prodor u svemir” ne stvara boljitak čovječanstvu i ne povećava izvjesnost ljudskog opstanka, već sputava borbu protiv kapitalizma i doprinosi razvoju novih mehanizma dominacije, manipulacije i destrukcije.

U vašim se djelima jasno iščitava tvrdnja da je kapitalizam, zapravo, pojava koja će čovjeka stajati glave.

– Da su razmjeri kapitalističkog destruktivnog ludila bezgranični, pokazuje i to što kapitalisti nastoje pretvoriti svemirski prostor u vojni poligon odakle je moguće uništiti život na zemlji. Razvoj kapitalizma kao totalitarnog poretka destrukcije doveo je do toga da najveća opasnost opstanku čovječanstva i našeg planeta ne prijeti od nebrojenih svemirskih tijela i kataklizmi, već od kapitalizma! U esencijalnoj i egzistencijalnoj projekciji budućnosti, razvoj proizvodnih snaga treba biti usmjeren na humaniziranje svijeta i oplemenjivanje prirode, odnosno na povećavanje izvjesnosti opstanka čovječanstva.

Što u tom kontekstu treba značiti prodor čovjeka u svemir?

– Taj prodor treba biti usmjeren na razvoj tehničkih sredstava kojima može biti spriječena eventualna opasnost po zemlju koja dolazi iz svemira, kao što je udar nekog svemirskog tijela, ili pretjerano zračenje… Prodor u svemir treba prdonijeti ni povećavanju izvjesnosti opstanka čovječanstva i njegovom ujedinjavanju radi rješavanja osnovnih egzistencijalnih i esencijalnih pitanja. U tom smislu, najvažnija neposredna posljedica prodora u svemir treba biti stvaranje humanog svijeta.

Razmatrate i pitanje postoje li u svemiru bića slična čovjeku.

– Problem je u tome što se stvari sagledavaju u kvantitativnim relacijama i u dimenziji datosti koja ima statični karakter. To znači na tehnički i time apstraktni način. Čitava problematika nalazi se, zapravo, izvan ravni kvantitativnog sravnjivanja i teorije vjerojatnosti. Nema ničega u svemiru što je slično, pogotovo ne nečega što se može poistovjetiti s ljudskim svijetom. Ljudski svijet je u kvalitativnom smislu bitno različit od svemira koji ga okružuje. On je nemjerljiv s mogućim svemirskim životnim oblicima. Suština ljudskog svijeta je njegova povijesnost što znači da on neprestano doživljava kvalitativni preobražaj – postaje ljudskim svijetom, pri čemu čovjek neprestano postaje čovjekom. Kao povijesno i društveno biće čovjek je neponovljivo svemirsko biće i to čini specifičnost i neponovljivost ljudskog svijeta u svemirskim razmjerima.

Ljubodrag Simonović Duci (rođen 1. 1. 1949.), nekadašnji vrhunski košarkaš Crvene zvezde, reprezentativac bivše Jugoslavije, čovjek koji se prije gotovo četiri desetljeća glasno pobunio protiv instrumentalizacije sportaša i koji se desetljećima znanstvenim djelima bori (i) protiv eksploatacije sportaša, nedavno je napisao tekst o svemirskoj dimenziji čovjeka.

O čemu je tu riječ?

– U tijeku je prelazak čovječanstva iz terestrijalnog u svemirsko življenje. Zahvaljujući znanstvenim spoznajama i tehničkim inovacijama, shvaćanje prirode u suvremenom svijetu proširuje se na svemirsko prostranstvo i nastanak i opstanak čovječanstva sagledava se iz svemirske perspektive.

Što to znači?

– Znači u kontekstu nastanka i evolucije svemira. To više nije odnos prema svemiru koji se zasniva na praznovjerju, religioznim iluzijama i astrološkim hipotezama, već odnos koji se temelji na znanstvenim spoznajama i tehničkim pronalascima. Svemir postaje konkretni, „eksterni” životni prostor za čovjeka i on sebe počinje shvaćati sebe kao konkretno svemirsko biće. To daje novu kvalitetu povijesnom razvoju čovječanstva i shvaćanju prirode, kao i (samo)shvaćanju čovjeka kao emancipiranoga prirodnog svemirskog bića.

Vi desetljećima upozoravate na, kako kažete, velike opasnosti kapitalističke vladavine svijetom.

– U kapitalističkoj viziji budućnosti, zemlja je svedena na sirovinski i energetski izvor, a odnos prema zemlji temelji se na eksploatatorsko – profitabilnom principu. Sve veći nedostatak sirovina i energije doprinosi stvaranju svijesti da život čovjeka na zemlji ima privremeni karakter i da se njegova egzistencijalna perspektiva nalazi u naseljavanju drugih planeta. Zemlja postaje odskočna daska za „osvajanje svemira”, a nebeska tijela sirovinski izvor i kao takva predmet eksploatacije. Svemir postaje prostor kapitalističke ekspanzije i u tom prostoru se vodi borba za ovladavanje sirovinskim izvorima i iz njega, tako nas uvjeravaju, neprestano vreba opasnost u vidu krvoločnih „izvanzemaljaca” koji dobijaju status svemirskih „terorista”, što neminovno uvjetuje i opravdava razvoj sve ubitačnije vojne tehnike. Ona, tehnika, razumije se, bit će upotrebljena za uništavanje „prekobrojnih” i „nepodobnih” na zemlji da bi najmoćnije kapitalističke korporacije ovladale ovozemaljskim izvorima sirovina i energije. Istovremeno, nameće se iluzija da se tehničkim sredstvima može osigurati „vječna” egzistencija čovječanstva u svemiru. U ovom kontekstu pojavljuje se upozorenje jednog od najpoznatijih fizičara današnjice Stephena Hawkinga da će se ljudi najkasnije za 200 godina morati preseliti na neki drugi planet.

Pretpostavimo da će tako i biti…

– Čak i ako se dogodi, što se time rješava? Koji će poredak čovjek uspostaviti na drugim planetima? Po Hawkingu to može biti samo kapitalizam. Koloniziranjem drugih planeta kapitalizam postaje svemirski poredak, a apsolutizirani princip profita postaje vladajući svemirski princip. Hawking ukida čovjeka kao životvorno i slobodarsko biće i svodi prirodu čovjeka na destruktivnu prirodu kapitalizma. On se zalaže za bijeg čovjeka sa Zemlje na druge planete. Međutim, ako su ljudi kao takvi uzrok propasti života na Zemlji i oni kojima uspije da se dokopaju nekog drugog planeta, radit će isto što su radili na zemlji: borit će se za vlast i novac i na taj način uništiti život i na tom planetu.

Po tomu, bijeg na druge planete je besmislen?

– Tako je, jer čovjek ne može pobjeći od svoje „zle” prirode. Ako je čovjek po svojoj prirodi destruktivno biće, nema mjesta u svemiru gdje će stvoriti svoj dom i uspjeti opstati. Čovjek postaje svemirski beskućnik koji je osuđen na vječno lutanje – jer sve uništava. Po vama, svemirska epopeja je jedan od mitova.

– Kada se stvari sagledaju u realnoj društvenoj dimenziji, „svemirska epopeja” postaje jedan od tehnokratskih mitova. Njime se uništava povijesna samosvijest čovjeka, a time emancipatorsko nasljeđe nacionalnih kultura i građanskog društva na kojima se temelji ideja novuma, a to onda znači ideja budućeg humanog svijeta. Slobodarsku maštu zamjenjuje svemirska vizija budućnosti koju proizvodi holivudska filmska mašinerija potpomognuta od vojne industrije. Mitološka projekcija „svemirskih svjetova” postaje sredstvo za obezvređivanje našeg planeta i za obračun s vjerom da je moguće očuvati život na zemlji. Proizvodi se tehnokratski utemeljena kvazireligiozna iluzija da prava povijest čovječanstva počinje u svemiru i njoj odgovarajući vrijednosni izazovi s kojima se obezvijređuje čovjek kao prirodno i humano biće.

Filmska industrija oduvijek je pogodna i za stvaranje i održavanje iluzija.

– Preko holivudske filmske industrije stvara se dojam da su svemirska sazviježđa na dohvat ruke čovječanstvu i da je „osvajanje drugih planeta” njegova neposredna budućnost. Relativiziraju se vrijeme i svemirski prostor i na taj način gubi se predstava o realnom vremenu. Vezivanje neposredne budućnosti čovječanstva za svemirsko prostranstvo jest jedna od najpogubnijih iluzija koju stvara holivudska filmska industrija. Istovremeno, povijesno vrijeme pretvara se u apstraktno vrijeme u kojemu se, u virtualnom svemirskom prostoru, reproducira kapitalistički svijet na „višem” tehničkom nivou.

Vi tvrdite i da znanstvene spoznaje izazivaju strah za opstanak čovječanstva.

– Prodor u svemir doprinio je tome da se čovjek sučeli s beskonačnim prostranstvom na način koji svodi zemlju na svemirsku česticu koja u svakom trenutku može nestati. Zemlja postaje beznačajna u odnosu prema svemirskom prostranstvu koje industrija zabave nudi čovjeku kao virtualni svijet. Znanstvene spoznaje izazivaju strah za opstanak, a ne nude rješenja – jer se rješenja ne nalaze u sferi znanosti, već svakodnevnog života. Asteroidi, kometi, supernove, crne rupe, anti-materija – sve te pojave postaju projekcija straha od uništenja koji (strah) stvara kapitalizam kao destruktivni poredak. Odnosi između ljudi ne zasnivaju se na potrebi čovjeka za čovjekom, što znači na potrebi čovjeka da učini nešto što će doprinijeti boljitku čovječanstva, već su posredovani katastrofičnim scenarijima koji obesmišljavaju svaki angažman koji može otvoriti nove prostore slobode i povećati vjerovatnost ljudskog opstanka. Na taj način kapitalizam sve dramatičnije dovodi u pitanje opstanak čovječanstva. Istovremeno, degeneriranjem čovjeka kao prirodnog i ljudskog bića kapitalizam uništava mogućnost opstanka i razvoja čovjeka kao emancipiranog svemirskog bića koje stvara svoj – humani – svemir. U konačnom, „prodor u svemir” ne stvara boljitak čovječanstvu i ne povećava izvjesnost ljudskog opstanka, već sputava borbu protiv kapitalizma i doprinosi razvoju novih mehanizma dominacije, manipulacije i destrukcije.

U vašim se djelima jasno iščitava tvrdnja da je kapitalizam, zapravo, pojava koja će čovjeka stajati glave.

– Da su razmjeri kapitalističkog destruktivnog ludila bezgranični, pokazuje i to što kapitalisti nastoje pretvoriti svemirski prostor u vojni poligon odakle je moguće uništiti život na zemlji. Razvoj kapitalizma kao totalitarnog poretka destrukcije doveo je do toga da najveća opasnost opstanku čovječanstva i našeg planeta ne prijeti od nebrojenih svemirskih tijela i kataklizmi, već od kapitalizma! U esencijalnoj i egzistencijalnoj projekciji budućnosti, razvoj proizvodnih snaga treba biti usmjeren na humaniziranje svijeta i oplemenjivanje prirode, odnosno na povećavanje izvjesnosti opstanka čovječanstva.

Što u tom kontekstu treba značiti prodor čovjeka u svemir?

– Taj prodor treba biti usmjeren na razvoj tehničkih sredstava kojima može biti spriječena eventualna opasnost po zemlju koja dolazi iz svemira, kao što je udar nekog svemirskog tijela, ili pretjerano zračenje… Prodor u svemir treba prdonijeti ni povećavanju izvjesnosti opstanka čovječanstva i njegovom ujedinjavanju radi rješavanja osnovnih egzistencijalnih i esencijalnih pitanja. U tom smislu, najvažnija neposredna posljedica prodora u svemir treba biti stvaranje humanog svijeta.

Razmatrate i pitanje postoje li u svemiru bića slična čovjeku.

– Problem je u tome što se stvari sagledavaju u kvantitativnim relacijama i u dimenziji datosti koja ima statični karakter. To znači na tehnički i time apstraktni način. Čitava problematika nalazi se, zapravo, izvan ravni kvantitativnog sravnjivanja i teorije vjerojatnosti. Nema ničega u svemiru što je slično, pogotovo ne nečega što se može poistovjetiti s ljudskim svijetom. Ljudski svijet je u kvalitativnom smislu bitno različit od svemira koji ga okružuje. On je nemjerljiv s mogućim svemirskim životnim oblicima. Suština ljudskog svijeta je njegova povijesnost što znači da on neprestano doživljava kvalitativni preobražaj – postaje ljudskim svijetom, pri čemu čovjek neprestano postaje čovjekom. Kao povijesno i društveno biće čovjek je neponovljivo svemirsko biće i to čini specifičnost i neponovljivost ljudskog svijeta u svemirskim razmjerima.