– Dva sata. Ni minutu više. Toliko je trajao let od Zadra do Londona. Dva sata je, dakle, potrebno da se iz Zadra dođe na Olimpijske igre. Najveću sportsku manifestaciju ikad. Cijena? I ne baš prevelika. Za nekih 400-tinjak kuna dobili smo povratne karte. Još dodaš osam funti za bus od Stansteda, četvrtoga londonskog aerodroma, do centra grada, nekih 25 funti za tjedan dana svoga mogućeg prijevoza po Londonu. I uživaš. “Da, ali smještaj je skup za poludit…”, reći ćete. I pogriješiti. Hostel smo dobili za 180 kuna dnevno. Inače je i dvostruko jeftiniji, ali je ljeto i bile su Olimpijske igre. Hrana? Samoposluge su čak i jeftinije nego kod nas, a ako se potrudite za pet funti (malo manje od 50 kuna) naići ćete na neki kineski ili tajlandski “all you can eat”. Eto… Otiđite bilo gdje na hrvatsku obalu na odmor i potrošit ćete dvostruko više. Garantiram. Ako se želite hraniti u restoranima u centru grada ili u pubovima, konzumirati litre Guinnessa, istrošit ćete se. Ako ste racionalni, uživat ćete u jednom od najimpozantnijih svjetskih gradova za, ne baš, prevelike novce.
Malo Hrvata
Nije u Londonu bilo mnogo Hrvata. Nekako smo s iščekivanjem čekali dan kada ćemo stupiti u Olimpijski park, gdje ste mogli ući samo s ulaznicom za neku od utakmica ili platiti 20 funti (nešto manje od 200 kuna) da biste se našli u parku, i biti među kockastim navijačima. No kockica nigdje na vidiku. I to je bilo, zaista, malo tužno. Jer kada na jednom mjestu naiđete na pripadnike desetaka nacija, svi s nacionalnim obilježjima, svi ponosni na to što jesu i odakle dolaze, a ne vidite Hrvate kojima je očito nogomet jedini pravi sport, onda se osjetite zaista sjetno.
Nije sve nogomet
Unatoč činjenici da se nismo osjećali kao da smo na nogometnom EURU, iako su nam rukometaši i vaterpolisti radili dar-mar, a u individualnim sportovima smo imali jake karike, činjenica da smo uspjeli prisustvovati Olimpijskim igrama je, doista posebna. Teško je pronaći riječi kojima bih opisao trenutak ulaska u Olimpijski park, kvart nešto veći od zadarskog poluotoka, gdje je smještena većina objekata i dvorana. Na desetke tisuća ljudi, desetke različitih nacija, niz navijačkih obilježja i niti jedan incident. Zvuči nemoguće. I ne baš. Ipak je na Olimpijskim igrama nogomet u drugom planu.
Lobiranje
Uz nekoliko desetaka Hrvata koje smo susretali što u Olimpijskim parku, što na ulicama Londona, na Zadrane u ulozi navijača i nismo susreli. Doduše jedan Zadranin nije propuštao niti jedan događaj gdje su nastupali Hrvati. No njega se ne može definirati kao navijača.
– Ostao sam do kraja Olimpijskih igara. Nakon svog turnira pretvorio sam se u navijača, a i morao sam ostati u Londonu jer sam se kandidirao za ulazak u MOO pa je bilo potrebno i malo lobirati – rekao je legendarni zadarski stolnotenisač Zoran Primorac. Nije uspio ući u u Komisiju sportaša pri Međunarodnom olimpijskom odboru, iako izbor radi žalbi još nije potvrđen. Što se tiče stolnoteniskog turnira Primorac je poražen u drugom kolu od Egipćanina El-Sayeda Lashina sa 3:4. Primorcu su ovo bile sedme Olimpijske igre. A hoće li nastupiti i na osmima…
– Obećavam da će ovo biti i moje zadnje Igre, Rio 2016. bi stvarno bilo previše. No tako sam govorio i nakon Atene… još je prije polaska u London rekao legendarni Zadranin. A hoćemo li ga vidjeti i u Riju… Nikad ne reci nikad…
Ispunjen san
U Londonu se našao još jedan stolnotenisač. Andrej Gaćina možda (još) nije popularan kao Primorac, ali je napravio odličan rezultat. U superjakom olimpijskom turniru stigao je do osmine finala.
– Odličan rezultat. Da mi ga je netko ponudio pred početak turnira, objeručke bih ga prihvatio. Ostaje mi mali žal sad, jer u dvoboju osmine finala loše sam reagirao – rekao je Gaćina, koji je potpuno zadovoljan svim vezanim uz Olimpijske igre.
– Super je bilo biti u Londonu. Mnogo sam se družio s hrvatskim sportašima, posebno rukometašima, rukometašicama i košarkašicama. Cimeri su mi, između ostalih, bili Filip Ude i Zoran Primorac. Dobro je bilo. Kada su počela natjecanja malo se smanjilo sve to druženje, jer je svatko krenuo svojim putem.
Andreju Gaćini su ovo druge Olimpijske igre. Nastupio je i u Pekingu, prije četiri godine, doduše samo u momčadskoj konkurenciji. Ovaj put je Gaćina došao napraviti nešto više.
– Tada mi je sve bilo novo, bio sam pod velikim dojmom. Samo sam gledao okolo, upoznavao se sa svima. Ovaj put je sve bilo drukčije. Sad sam znao po što sam došao i to sam i ostvario.
A imao je i podršku obitelji u Londonu.
– Sa mnom su bili mama, tata, brat i djevojka. Nisu doduše bili sa mnom u olimpijskom selu, ali dolazili su u posjet.
A London je priča za sebe.
– Fantastično. Organizacija na visokom nivou. Smještaj i hrana super. Nema zamjerke. Nisam, doduše imao previše vremena za razgledavanje, samo jedno popodne. Prvi put sam ovdje. Možda se i vratim – dodao je Gaćina, koji je na svjetskoj rang ljestvici napredovao za 22 mjesta u odnosu na ljestvicu prije OI i trenutačno je 36. igrač svijeta.