Prvog dana veljače u beogradskoj dvorani Pionir održat će se veliki košarkaški spektakl: odigrat će se revijalna utakmice između košarkaških reprezentacija Jugoslavije i SSSR. Iako ove države već puna dva desetljeća ne postoje, iako su ova imena samo simbolika, ova utakmica biti će simpatično prisjećanje na ona romantična vremena kada su na ovim prostorima hodali divovi i kada se na ovim prostorima igrala najbolja košarka u Europi.
Ovaj zanimljivi košarkaški spektakl odigrati će se povodom All-Star utakmice regionalne studentske lige, koju je inicirao srpski ministar sporta Vanja Udovičić, a podržao ju je i resorni ministar Republike Hrvatske Željko Jovanović kao i ostali odgovorni ljudi u svim bivšim republikama bivše Jugoslavije. Prema najavama, za „plavi” tim trebali bi igrati među ostalima i Dino Rađa, Vlade Divac, Žan Tabak, Predrag Danilović i Aramis Naglić, a s klupe bi ih vodio slavni trenerski duo: Ranko Žeravica i Mirko Novosel. Za „Sovjete” bi trebali igrati Volkov, Tihonenko, Derjugin, a postoje i veliki izgledi da dođe slavni Arvidas Sabonis. Povodom ove utakmice, razgovarali smo s Dinom Rađom.
Možete li nam pobliže objasniti kako je uopće došlo do ideje za organiziranje ove utakmice te koji su razlozi koji su vas osobno motivirali da prihvatite poziv?
“Iskreno, nemam pojma. Niti me je briga. Znam samo da su me zvali i da sam ja to isti čas prihvatio jer jedva čekam vidjet nakon silnih godina neke ljude koji su obilježili moju karijeru, ljude s kojima sam odrastao. S nekima s kojima sam igrao i s nekim protiv kojih sam se borio za sve te puste trofeje. Jedva čekam vidjet i Volkova i Sabonisa, naravno, ako dođu. Stvarno nisam siguran tko će sve doći jer sam se čuo samo s Aramisom, a o svemu ostalome znam koliko i vi, preko medija. No, nije me ni briga. Tko god dođe, dobro dođe. Meni će biti gušt”.
“Plavi” protiv “Zbornaje komande”
Povijest mečeva između Jugoslavije i SSSR-a obilježila je europsku košarku od sredine 60-ih, pa sve do raspada tih dviju država, a i poslije toga. I Rađina generacija je neke svoje velike pobjede i naslove proslavljala baš trijumfima nad najvećim rivalom. Zlato na SP u Argentini 1990. (iako Rađe radi ozljede nije bilo u reprezentaciji Jugoslavije) i ona famozna pobjeda nad ZND u polufinalu OI u Barceloni 1992. kojom je Hrvatskoj osigurano finale s jedinim pravim Dream teamom, ostvareni su baš protiv tih, sovjetskih igrača. No, bilo je i poraza. Bolnih i gorkih. Poput onog na OI u Seulu 1988., poput onog od Litve u polufinalu EP 1995., ali i poput ona dva poraza od Rusije na EP 1993. i SP 1994.
Dok su SSSR u Seulu (bez obzira što smo ih tada dobili u grupi) i Litva imali moćne ekipe, posebno bodu u oči porazi od Rusije. Kako je moguće da smo dva puta u ključnim mečevima gubili od prosječne reprezentacije, što je Rusija s Babkovom i Bazarevičem kao najboljim igračima ipak bila?
“Što se tiče onog polufinala u Seulu, a što da vam kažem? Oni su bili sjajna ekipa. Volkov, Tihonenko, Sabonis, Marčulionis… Ma nisu imali, ne lošeg, nego solidnog igrača. Sve superzvijezde. U finalu smo mi vodili 15 razlike, da bi na kraju izgubili toliko. Koliko se sjećam, prvu utakmicu u grupi, koju smo mi dobili, oni su nas vodili, a mi smo na kraju uvjerljivo slavili. Šteta, jer je to jedino zlato što na kraju ova moja generacija nije osvojila. Pričalo se da smo se mi prepali tih Sovjeta koji su u polufinalu dobili možda najmoćniju studentsku reprezentaciju Amerike ikada (igrali: David Robinson, Mitch Richmond, Dan Majerle i Danny Manning), ali to su gluposti. Uvijek kad bi mi igrali s njima, sitnice bi prevagnule, detalji. Taj put je, eto, sve otišlo na njihovu stranu. Kažem, šteta, ali tada su bili stvarno bolji”.
Poraz od Rusije 20 dana nakon Draženove smrti: “Nije nam bilo do ničega”
Bolni su bili i porazi od Rusije 1993. i 1994…
“Ovaj prvi, u Njemačkoj na EP je bio posebno specifičan, odnosno, to prvenstvo se igralo u za nas specifičnom, užasnom trenutku. Dvadeset dana ranije je poginuo Dražen, a mi moramo igrati, trenirati. Ma nije nam bilo do ničega. Jednostavno nismo mogli. Na stranu Draženove košarkaške kvalitete, ali ne možete normalno igrati kad vrtite u mislima sve što se dogodilo, kad znate da vam prijatelja više nema. Užasno mučan turnir za nas kojeg smo odradili kako smo odradili i zapravo smo jedva čekali da sve to skupa završi.
SP u Kanadi 1994. slična priča. Bilo je tu puno faktora. Mi se zapravo nismo nikad kako treba oporavili od šoka nakon Draženove pogibije. Bez obzira što se sad, kad pogledamo rezultate na papiru 20 godina nakon, čini da smo se mi prošetali do polufinala, nije to bilo baš tako. Recimo utakmica s Australijom, dobili smo ih koliko, 13, 14 razlike. Ali nije to bila laka partija. Dobili smo ju na kraju na mišiće i na iskustvo. Jednostavno, mučili smo se cijeli turnir. A Rusi u polufinalu? Oni su tada postavili odličnu taktiku, dobro se pripremili, a mi smo odigrali najlošiju partiju na cijelom prvenstvu. Sjećam se da smo promašili slobodnih bacanja kao nikad. I napominjem, mi jesmo bili bolji, mi jesmo bili favoriti, no tu Rusiju nikako se ne smije podcjenjivati. Možda ta ekipa nije imala zvijezde, neka zvučna imena kao što su imali ranijih godina, ali sve su to bili prekaljeni igrači koji su prošlu tu slavnu rusku školu. A tko prođe tu školu, te selekcije, čitav taj proces, taj može puno toga”.
Debakl na Igrama u Atlanti je zapravo bio okidač za konačan potop hrvatske košarke. Što se zapravo tamo događalo? Otkud ti pusti porazi, a i dalje smo imali jako dobru ekipu? Pričalo se poslije da je Arijan Komazec sabotirao reprezentaciju. Otkuda takve priče?
“Za Atlantu je najviše kriv zub vremena. Čak ne toliko činjenica da smo mi bili stari, koliko smo bili i fizički i psihički potrošeni, izraubani. Najviše ja, koji sam bio jedan od stupova te ekipe. Mene su koljena uništavala, trudio sam se, ali jednostavno nisam bio spreman. Nisam mogao ni skočiti, a u takvom stanju sam morao i trenirati svaki dan i igrati. Gledajte, sve te godine silnog treniranja, višemjesečnih priprema došle su na naplatu. Mi smo se nekad za Svjetska prvenstva ili olimpijske igre pripremali pet, šest mjeseci. Ne kao danas najviše mjesec dana. Nisi se tada imao vremena odmarati. I tako iz godine u godinu. A što se tiče te priče o Komazecu, to je bilo stvarno odvratno, pederski. Nakon posljednjeg poraza od Brazila svi smo se u svlačionici dogovorili da ćemo svi jednako prihvatiti teret debakla, i onda se na kraju dogodi to sranje. Blago rečeno, to nije bilo fer. Ako je netko morao biti krivac, eto, ja ću sad prihvatiti tu ulogu, jer jednostavno tada nisam bio spreman i jako sam loše odigrao”.
Vi i Vlade Divac, naravno, ako se on pojavi, ste najveće zvijezde ovog događaja. Divac je godinama, još od onoga bacanja hrvatske zastave nakon finala 1990. u Argentini važio za personu non grata u Hrvatskoj, a premda je ESPN-ov dokumentarac „Jednom braća”, u kojem ste i vi sudjelovali, možda i bacio neko novo svijetlo na Divca, on je i dalje tu kod nas poprilično omražena i kontroverzna osoba. Koja je prava istina o Divcu? Što se tada u Argentini zapravo dogodilo te kakav ste vi odnos imali s njim nedugo nakon toga događaja i kakav imate danas?
“Divac tada nije napravio ništa što ne bih napravio i ja. Mi smo tada imali 22 godine. Jebalo se nama za politiku i sve što se događalo u pozadini. Mi smo jedino željeli biti prvaci svijeta.
I da se tada meni približio netko sa srpskom, talijanskom ili bilo kojom drugom zastavom, ja bih napravio istu, potpuno istu stvar kao Vlade. To tada nije bila moja zastava. Mi smo tada igrali za Jugoslaviju, ne za Hrvatsku, ne za Srbiju. I na koncu, svašta se tumačilo i govorilo kod nas. Od toga da je on tu zastavu gazio, da je udario tog čovjeka, da je pljuvao… Ako bolje pogledate snimak, vidjeti ćete da se ništa od svega toga nije dogodilo.
Vlade je jedno veliko dijete. Takav je bio onda, takav je i danas. On mi je prijatelj bio i prijatelj mi je ostao. A mi smo na ovim prostorima prokleti. Umjesto da se ugledamo na generala Antu Gotovinu, da poslušamo njegove riječi, da se okrenemo budućnosti, mi se samo vraćamo u prošlost. Užas”.
Hrvatska reprezentacija se nakon dugih godina na posljednjem EP u Sloveniji vratila tamo gdje joj je i mjesto, među najbolje. Što hrvatskoj košarci fali, što se treba napraviti da taj rezultat ne bude eksces nego pravilo?
“Ne bih o tome, molim vas. Ne pratim hrvatsku košarku godinama i nisam gledao ni jednu utakmicu. Svaki moj komentar koji dam vezano za tu temu, izaziva određene reakcije koje meni ne trebaju. Meni je moj mir najvažniji”.
Vaš klub, KK Split ili nekadašnja Jugoplastika, službeno najbolji europski klub 20. stoljeća, danas praktički više ne postoji. Što mislite o tome?
“Dok se god grad ne uključi u tu priču, pomaka i pomoći nema. Smiješno je da danas grad Split za klub izdvaja godišnje 89 tisuća kuna. Pazite, godišnje! A da bizarnost bude veća to je ista cifra koju je izdvajao i prije desetak godina kad sam ja došao raditi u klub. Tko zna koliko stotina tisuća kuna godišnje iz proračuna Grad Zagreb izdvaja za Cibonu, a nama se daje 89 tisuća kuna. Da se razumijemo, ja ne smatram da bi grad trebao plaćati milijune eura za skupe Amerikance i bacati lovu za nečiju žderačinu i lokačinu, to nikako, ali, nužno je da pomogne oko infrastrukture, oko komunalija, oko osiguranja dvorana za treniranje, nabavke opreme, plaćanja hotela, ne onih od pet zvjezdica, nego od tri, i što je najvažnije, plaćanja kvalitetnih trenera. Bez toga nema ništa. Tek tada, ako se bude kvalitetno radilo i prodavalo za velike pare igrače koje smo sami proizveli, možemo očekivati, kako dobre rezultate, tako skupa s njima i sponzore. Postoje samo dvije opcije za spas kluba. Ta, da grad pomogne i druga, da se pojavi neki veliki sponzor, neki investitor, neka Atlantic grupa koja će u klub ubrizgati zdrav novac. Inače nema tu kruha”, zaključio je Rađa.