U Zadru je košarka sve. Dobro ne baš svima, ali postoje ljudi različite životne dobi kojima dan ne može proći bez priče ili razmišljanja o ovome sportu. Jedan od njih je naš mladi sugrađanin, košarkaški trener Luka Bujas kojemu se nakon odlaska iz A1 ligaša Križevaca ‘gubi svai trag’.
– Fizički odmaram od košarke, iako ne mogu zamisliti dan da ili ne razmišljam o njoj ili da se ne čujem sa nekim od kolega trenera i da ne popričamo o aktualnim zbivanjima. Jednostavno imam tu bolest bez koje ne mogu. Košarka je dio mene i ne mogu zamisliti dan bez nje. Ne mogu zamisliti svoj život bez nje i uvijek kad razmišljam o budućnosti vidim se na košarkaškom terenu.
Što nakon odmora?
– Što se tiče mog daljnjeg rada, trenutno imam neke mogućnosti koje su uglavnom vezane za rad u inozemstvu, a hoće li se ostvariti ili ne, pokazat će vrijeme. Velika mi je želja nakon dvije godine rada u Hrvatskoj otići „vanka”, upoznati košarkaški svijet van granica Hrvatske, proširiti svoje obzore. U Hrvatskoj je jako teško živjeti od košarke, uvjeti su loši, a put napretka još lošiji i teži. Tako da su mi misli usmjerene na to da se iskušam u nekoj stranoj zemlji.
Mlad ste čovjek, ali s velikim košarkaškim iskustvom.
– Ne sramim se reći da sam ponosan na dosad ostvareno u svojoj košarkaškoj povijesti. Kao igrač bio sam reprezentativac Hrvatske i imam odigrano jedno Europsko Prvenstvo. Kao sudac sam sudio mušku A-2 ligu i siguran sam da bi napredovao i do A-1 lige, dok sam kao trener sa 26 godina vodio jednu momčad A-1 lige. Mislim da se ne može baš puno ljudi u tim godinama pohvaliti takvim stvarima. Imam vjere u sebe i mislim da ću postići svoje ciljeve, koji nisu maleni, ali ne i nerealni. Sve što sam postigao, postigao sam svojim radom, i to mi je najveća vjera u to da ću i dalje napredovati.
U Križevcima ste dobili veliku priliku i zgrabili ste je čvrsto objema rukama.
– Dvije godine provedene u Križevcima za mene su općenito možda i najbolji period mog života. Upoznao sam puno dobrih ljudi, stekao prekrasna prijateljstva i prvi sam put doživio da je netko uistinu prepoznao moj rad i talent te se ovim putem javno zahvaljujem gospodinu Goranu Deliću što mi je dao priliku da sa samo 26 godina postanem prvoligaški trener. Naravno, kad odeš iz neke sredine uvijek ostane gorak okus, ali to je posao kojim se bavim. Danas jesi, sutra nisi. KK Križevci uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu.
Sjećamo ste kada ste nam jednom zgodom govorili o Borni Kapusti, igraču koji je na tek završenom Europskm juniorskom prvenstvu osvojio brončano odličje. Ipak, nije se naigrao.
– U Križevcima sam prvi put imao šansu sprovesti neke svoje zamisli. Zato mi sad teško pada kad vidim da je Borna Kapusta jako malo igrao u osvajanju brončane juniorske medalje na Prvenstvu Europe. Da se razumijemo, trenera Nazora iznimno cijenim. Imamo jako dobar odnos i odlično smo surađivali dok sam bio u Križevcima, a on u Splitu. Svaki trener ima svoje gledanje na košarku. Da sto trenera vodi jednu te istu ekipu, vjerojatno bi gledali sto različitih slika te momčadi. Emotivno sam vezan za tog momka jer slobodno mogu reći da sam taj koji ga je gurnuo u svijet seniorske košarke i žao mi je da nije dobio pravu priliku u toj momčadi, jer smatram da je mogao. Iza sebe ima dvije seniorske sezone u A-1 ligi gdje nije bio prolaznik već jedan od glavnih igrača Križevaca.
Jeste li zadovoljni europskom broncom?
-Ne smatram da brončana medalje nije uspjeh. Odigrali smo odlično Prvenstvo na kojem smo imali samo taj jedan nesretni poraz. Najbitnije je da iz te generacije izlazi nekolicina potentnih igrača koji mogu nositi igru Hrvatske kroz nekoliko godina. Bender, Žižić, Arapović, Slavica, Mazalin, Božić kojeg sam i sam gledao dvije godine dok sam bio u Križevcima, dečki su koji mogu stasati u ozbiljne igrače. Ako tu dodamo Šarića, Hezonju, Žganeca, Mavru, Junakovića, Brzoju, imamo bazu za budućnost. A to je najbitnije.
Kako vam je kao tako mladom čovjeku bilo prolaziti kroz bespuća hrvatske košarkaške zbiljnosti? Sigurno je bilo kritike i pohvala.
– Moj najveći kritičar, ali i najveća podrška u karijeri je moj otac. Njegov odnos prema poslu i radu mi je vodilja kako se moram ponašati. Sjećam se dok sam igrao. Zabijem 30, pobijedimo, sjednemo u auto dok idemo prema doma, a on kaže: „Bravo sine, ali da si položio onaj ulaz i pogodio onaj šut, zabio bi 35…”. Uvijek nešto, ali nitko mi nije dao takvu podršku kroz karijeru kao on. Sve što ikada postignem u košarci posvetit ću njemu. Uz njega moj put ne bi bio takav kakav je bez još dvije osobe, Zorana Veselinovića vespe i Željka Pribanovića Gage. Vespa me je košarkaški odgojio, bio mi je u najbitnijim godinama života kao drugi otac, dok mi je Gaga prvi dao šansu da samostalno vodim ekipu i koji me je gurnuo u trenerski svijet.
Zadar i Luka Bujas, jučer, danas, sutra…
Nikada nisam primio poziv iz KK Zadra u smislu mog rada u klubu. Ali dobro, možda dođe vrijeme i za to. O trenutnom stanju u klubu ne bih govorio, jer smatram da ima dovoljno kompetentnih ljudi koji brinu o tome. Kao i svakom Zadraninu koji ima veze sa košarkom, naravno da mi je jednog dana cilj biti dio kluba na bilo koji način, ali ne treba žuriti. Klubu i svim djelatnicima koji rade u njemu želim što uspješniju sezonu i nove uspjehe. Drago mi je vidjeti da se broj domaćih igrača i ljudi u struci povećava, jer bez toga nema našeg Zadra.