Gledalo se zajedno. Reprezentacija se uvijek gleda «zajedno». Sada, što se to s kim se gleda s vremenom, godinama i iskustvom mijenja, e to je već neka druga priča. Ali gledalo se zajedno. I čekala se neka lova čak; ono naši prošli, Portugal i Španjolci isto, Bosna tukla turke… Sve kako treba, čekaju se Danska i Švedska. Prekid. "Možda su se potukli…"
"Ma daj Ivcek brate, di će se Danci i Šveđani potuć', frendovi su, biće nevrime…"
Ne sjećam se tko je to rekao, možda čak i ja u nekim trenucima kad bi gledali neku utakmicu pa se zapili. Muška ekipa, krene filozofija, nogomet, komadi i svemir, znate već kako to ide, nema puno zanimljivijih tema. "Mi muškarci smo izmislili nogomet da ne bi morali ići u rat, ono, da ne bi baš ginuli sad, a opet da se tučemo za nešto. I maknemo iz kuće."
Gubiš 3:0, okreneš na 3:3 i svira penal kontra tebe u zadnjoj minuti. Ne možeš ga opravdati, jer je uletio na teren, ali ga definitivno možeš razumjeti. Bila je neka reklama, ne sjećam se čija, išla je nekako: "Lako je navijati za Brazil, zamislite da ste se rodili na Cipru…" Zamislite. A ne možeš kontra srca. Mislim, možeš, ali ne isplati se baš.
Nikada neću zaboraviti prvo, to EP 1996. u Engleskoj. Onu utakmicu protiv Danske. Svega smo se bojali, bili smo novi. Šuker zabije penal za 1:0, izađe pola metra iza korner linije sa Zvonom i Sušec spika. "Kakvo slavlje. Samo da ne dobijemo neki karton…"
Svega smo se bojali. Bili smo novi. I mali. Od tada falili smo samo 2.000-te, falija je Ćiro, ali i to je neka druga priča. Sve smo ostalo odradili. Na svemu velikom smo bili. Činjenica. I nismo prošli grupu od 98-e. I to je činjenica. Pun mi je više neprolaženja grupe. Od onih sam ljudi koji uvijek viruju u druge ljude. Svima sam virova. I Ćiri i Joziću i Bariću i Kranjčaru. Svima sam bezuvjetno virova. Bezuvjetno. Slavenu ne samo da virujem. Slavena i volim. Čovik je.