Dugo je već Kalelarga pojam javnog mijenja na koji se pozivaju zadarski novinari. Ali, kako je Kalelarga sve praznija, a Zadrani sve tiši, preselit ću taj pojam na lokalitet nad kojim je zadarsko javno mnijenje posve zašutjelo. U Fošu. Ne samo zato što je to najljepši predio Zadra, ili zbog toga što su tu povijesno bila vrata od grada, već stoga što je Foša simbol svega što nam se sada događa.
A događa se na mjestu koje se zove Riblji restoran Foša, s jedinstvenom terasom na Mediteranu. Na istom mjestu na kojem je u 16. stoljeću sagrađena morska utvrda; nekad korisna, danas vrijedna, lijepa i zaštićena. No, tih kamenih ostataka više nema. Zaklonila ih staklena kocka i zatvorila metalna konstrukcija s dva krova tende. Tako treba biti, jer vlasnik želi više prostora, arhitekti su ispunili želju na maštovit način, a konzervatori dali blagoslov. Sve legalno i sve po zakonu. Novinari su jedva ukazali na novi izgled Foše, i to jer su građani, tvrde, zabrinuto upozorili. Na zadarskom Gradskom vijeću postavilo se sramežljivo pitanje i obećao nadzor konzervatora, ali – kad sve bude gotovo. I to je to.
Ne čuju se arhitekti, jer oni još u Zadru nisu osnovali svoje društvo. Šute povjesničari umjetnosti, budući da se oni bave znanošću. Zašutjela je Matica Zadrana kojoj su takvi prostori bili misija.Građani su nemoćni, ali konzervatori su odgovorni. No, to je pojam koji je kod nas poznat tek kao zapovjedna odgovornost.
Možda progovore nostalgičari kad se ovog ljeta vrate se na odmor u Zadar i dođu na večeru u Riblji. Ali, gle čuda: Piccaso na kojeg se poziva vlasnik restorana, kada se brani od nerazumijevanja javnosti za modernističku intervenciju u prostor, naslikao je novu vizuru Foše.
Kroz Fošu ionako više ne prolazi dr. Slavko Perović na svojoj bicikleti, a do nje jedva može doći i najveći poznavatelj zadarske baštine akademik Ivo Petriciolli.Ostali će se već naviknuti.
