ZADAR – U povodu obilježavanja Međunarodnog mjeseca borbe protiv ovisnosti (15. studenog – 15. prosinca), Upravni odjel za socijalnu skrb i zdravstvo Grada Zadra te Služba za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti Zavoda za javno zdravstvo organizirali su javno predavanje u Maloj multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice.
Predavanje na temu «S kockanjem povezani problemi i poremećaji» održao je dr. sc. Zoran Zoričić, specijalist psihijatar iz Odjela za ovisnost KB «Sestre Milosrdnice» u Zagrebu koji je ujedno i predsjednik Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara.
Izuzetno zanimljivo predavanje ponudilo je neke od ključnih čimbenika stope rasta ovisnika u Hrvatskoj, a posebice kockarske ovisnosti gdje je čak 40 milijuna kuna godišnje uplaćeno samo iz različitih kasina diljem zemlje.
Jedno od polemičnih pitanja postavljeno je na činjenicu da mnogi niti ne znaju što je zapravo «kocka», je li to stil života, socijalni poremećaj, moralno poniranje ili jednostavno bolest? Nadalje, naglasilo se i ulogu sustavnih modela tretmana problema s kockom gdje se pokazalo kako su primarni i sekundarni model, dakle edukacija i što je ranije moguće liječenje najefikasniji u rješavanju stanja, dok tercijalni model kao rehabilitacija čini zapravo samo dodatak na već postojeću analizu koji je lako učiniti kada su ona ostala dva neupitna.
Tijekom predavanja Zoričić je istaknuo kako primarna prevencija treba sadržavati edukaciju, savjetovalište, kratke intervencije, no i edukaciju edukatora, dakle svih onih koji se bave ovisnošću i koji su na neki način specijalizirani u tom području jer se čimbenici svaki dan mijenjaju i ono šo je vrijedilo danas, sutra već može biti upitno. Nadalje, naglasio je kako županijski centri za borbu protiv ovisnosti, odjeli parcijalne hospitalizacije, vikend bolnice, ali i sve potrebnija grupna obiteljska predavanja predstavljaju kamen temeljac u izgradnji onoga što zovemo sekundarnom prevencijom.
Jedino kroz uključivanje obitelji možemo postići efekt da se ovisnici konfrotiraju s realitetom jer je obitelj uvijek ta koja dovodi pacijenta, a zaista su rijetki slučajevi, možda svega 2-3% onih pojedinaca koji će liječenju pristupiti isključivo samoinicijativno bez stvaranja tzv. «mreže podrške».
Dakle, naposljetku valja zaključiti kako je cilj potaknuti motivaciju, utjecati na odgovornost, utjecati na socijalno učenje kako bi i socijalne vještine postale vidljive, a to je za svakog ovisnika ostvarivo samo kroz grupnu psihoterapiju gdje se fenomenom zrcala uvijek može poistovjetiti s onim drugim koji je u jednakoj mjeri u istom stanju u kojem je i on sam.
