Potajno sam se nadao da će ovaj tekst što kasnije biti objavljen, ali nažalost, danas je ugledao svjetlo dana. Zadar je prvi put poražen u dvorani Krešimira Ćosića, i to od talijanskog Benettona.
Međutim, budimo realni. Ako smatramo da smo izgubili od velikog Benettona, onda smo u zabludi. Benetton je trenutno petoplasirana momčad sve lošije talijanske lige sa omjerom od devet pobjeda i osam poraza. Uz sve to, ima samo jednu pobjedu u gostima, a u posljednjem kolu uvjerljivo je na domaćem parketu poražen od euroligaša Montepaschija, kojeg je Cibona nadigrala u Draženovom domu prije samo nekoliko dana.
To je trenutno naša realnost, možda ne igračka, ali u mnogim drugim stvarima da. Za jedan klub, koji se bori za vrh regionalne NLB lige i ulaz u Euroligu krajnje je neozbiljno non-stop raditi preinake u momčadi. Te dolazi ovaj, te dolazi onaj, ovaj valja, onaj ne valja…
Normalno je da i navijači vide stanje stvari, pa i ne čude uvredljivi povici s tribina. Dok se pobjeđuje svi su sretni, zadovoljni jer rezultat je ipak ono što drži vodu. Kad kola krenu nizbrdo, svo nezadovoljstvo, koje se očito dugo skupljalo, iziđe na vidjelo.
Zadar nema igru. Sve se svodi na individualne radnje. I onda, ako prođe odlično, ako ne, Zadar je u problemima. Plan B ne postoji. Napad Zadra možemo opisati ovako: pick-and-roll na pick-and-roll na pick-and-roll, i tako dok ide. A ide isključivo jer u momčadi imamo odlične individualce. Aco Petrović takvu igru godinama preferira, ali čudi da je tako nastavljeno dolaskom Pleslića. Promjene još ne vidim, možda neke u rotaciji, ali u igri ne.
Za ozbiljniji rezultat potrebno je igrati 35, a ne pet minuta, što se jučer i pokazalo. Protiv ozbiljnijih momčadi, ne pomaže pet kontri tijekom susreta niti pritisak publike. Ovaj poraz nije smak svijeta, nije nešto najgore što se moglo dogoditi, ali pokazuje od prije poznate nedostatke koje je rezultat prikrivao.
Ovakvim načinom ne možemo se nadati Euroligi. Ne govorim tu samo o igrama, već o čitavoj situaciji oko kluba. Tko zna? Možda se Zadru posreći i ostvari plasman u Euroligu, gdje će biti samo izletnik. Za postati standardni euroligaš, stvari se moraju mijenjati iz temelja.
Zaključak, mora se znati tko pije, a tko plaća!
