ZADAR – Potaknut reakcijama građana, braniteljskih udruga, izjavama crkvenih predstavnika, na izbor spomenika Pobjedi u Domovinskom ratu, smatrao sam da kao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar kojemu je uže područje interesa upravo suvremena skulptura, pojasnim poziciju struke i moju osobno.
Tako sam u broju Zadarskog lista od 5. studenog objavio tekst «Spomenik pirovoj pobjedi» nadajući se da će on pridonijeti boljem razumijevanju problema izbora spomeničkog rješenja Branka Silađina. No, budući je u međuvremenu javna polemika eskalirala do otvorenog protivljenja udruga i institucija koje nemaju kompetencija u polju umjetničkog, odnosno skreću pozornost od konkretnog oblikovnog problema prema subjektivnim, za struku često nevažnim, priželjkivanjima ovakvog ili onakvog rješenja, smatrao sam potrebitim ponovno reagirati.
Ne ulazeći ovaj put previše u stručnu ekspertizu rada istaknuo bih neke neprimjerenosti ili zablude koje nastaju upravo onda kad se pitanjima umjetničkog oblikovanja bave oni kojima je odnos prema umjetnosti na razini osobnog sviđanja ili nesviđanja što, nerijetko, rađa predrasudama. Naravno, nije za očekivati da neke udruge i institucije donose meritorna mišljenja iz djelokruga onoga čime se one i ne bave, kao što je slučaj s braniteljskim i crkvenim zalaganjima za simbolička a ne estetička rješenja nekog kipa. Jer kad bi se prihvatila rješenja koja priželjkuju braniteljske udruge ili crkve, zadovoljene bi bile tek aspiracije jednog dijela javnog mnijenja. Možemo zamisliti kakav bi bio naš milenijski kulturni pejzaž da su ga oblikovali samo činovnici institucija, a ne oni kojima je to poziv i zvanje. Bismo li danas imali Sikstinsku kapelu da je ostvaren naum pape Hadrijana VI. da zbog golotinje Michelangelovih likova čitavu kapelu sruši.
No krenimo redom. Natječaj za Spomenik pobjedi, što god mislili o njegovim rezultatima, potpuno je regularan. S te strane izbor rješenja arhitekte Branka Silađina legitimna je odluka ocjenjivačkog suda. Legalitet žirija, dakle nije upitan, ali je upitan njegov sastav. Upadljivo strši činjenica da u žiriju nema baš nikoga tko se u smislu uže stručne orijentacije bavi suvremenom skulpturom. Taj je legitimitet, što se tiče izbora praktičara, žiriju davao akademik Ivan Kožarić, dok je izbor njegove zamjene (također je riječ o vrsnom kiparu) Kuzme Kovačića, opredjeljivanje za klasičnog oblikovatelja skulptura. No, nigdje u sastavu žirija nema ni jednog povjesničara umjetnosti, kritičara, sveučilišnog nastavnika kojemu bi područje bavljenja bila moderna i suvremena umjetnost. A takvih u Hrvatskoj, iako nevelik broj, svakako ima. S druge strane, u sastavu ocjenjivačkog suda nemaju što tražiti niti predstavnici bilo kakvih udruga, niti ugledni građani, niti predstavnici gradskih vlasti. Njima je, po dobrom običaju, mjesto u organizacijskom odboru, a ne u tijelu koje odlučuje o kvaliteti natječajnih rješenja.
No ono što traže udruge proizašle iz Domovinskog rata ili predstavnici Crkve još je gora opcija. Deset udruga proizašlih iz Domovinskog rata tako smatra da «predloženo rješenje ne može svjedočiti istinu o obrambenom Domovinskom ratu, prenijeti snagu, dostojanstvo i ponos hrvatskog čovjeka koji je pobijedio neprijatelja». Udruge iz ovog proglasa stvarno traže previše od jedne skulpture za koju bi umjesto ponosa, dostojanstva i istine o ratu (za koje ne bi bilo dovoljno ni brdo knjiga, simpozija i izložbi) bilo dovoljno da je jednostavno – dobra skulptura.
Samim tim ona bi, svjedočeći vlastito dostojanstvo kroz plastički integritet i kvalitetu, podupirala i dostojanstvo teme kojoj je posvećena. Nadalje, od predstavnika braniteljskih udruga čujemo tipičan populistički sofizam «da ako apstrakcija treba predstavljati spomenik pobjedi, onda je i ta pobjeda bila apstraktna». Prvo i prvo, pojam apstrakcije nije vrijednosna kategorija, nego stilsko-morfološka. Prema tome, figuracija, kao opozicija apstrakciji, sama po sebi, ne daje nikakvu konkretnost i uvjerljivost djelu. Srozavanje je to pojma apstrakcije do ulične interpretacije, otprilike onakve kad za nekog tko previše umuje kažemo da filozofira. Uzgred, Silađinovo rješenje nije problematično zato što je «apstraktno», nego zato što je loše, odnosno zato što i nije riječ o skulpturi (što sam pojasnio u prethodnom tekstu).
U osobnoj podršci braniteljima svoje je mišljenje izrekao i msgr. Ivan Prenđa zadarski nadbiskup, zalažući se za poništenje natječaja. Sažimajući svoja razmišljanja u četiri točke nadbiskup Prenđa se je također okliznuo na skliskom terenu davanja značenja jednom spomeniku koji bi, poput debele knjige, opširno ispričao priču o ratu, domovini, vjeri, slobodi, kulturnom identitetu.
Takav ambiciozni pothvat nije uspio ni Trajanovom rimskom spomeniku niti onom Napoleonovom na pariškom trgu Vendome. Zadarski nadbiskup zamjera nagrađenom rješenju da je «bez ikakva sadržaja i oznake koji bi govorili o Domovini i o pobjedi u domovinskom ratu». Što je pod tim da spomenik nema sadržaja i oznake mislio, teško je reći. Dali bi sve bilo u redu da je na spomeniku grb, da mu se na vrhu vijori zastava, da je u podnožju borac s puškom u jednoj ruci a krunicom u drugoj, a da čelični monolit i dalje stoji kakav je, teško je dokučiti. Bi li na koncu sve to bilo dovoljno da spomenik progovori o domovini i ratu, ili bi bilo još gore jer bismo, unatoč oznakama i amblemima, dobili ambijentalni cirkus kakvih na žalost, sa svim grbovima, križevima, «rašpama i rivolverima», ima u Hrvatskoj i previše.
Nadbiskup, nadalje, zamjera da spomenik «ne održava ni na koji način duh viteške hrabrosti i žrtve» naših branitelja, te da «nisu vidljivi ikakvi elementi hrvatskog kulturnog identiteta i bogate katoličke baštine». Time nadbiskup očigledno pledira za figurativno rješenje, jer bi hrabrost i žrtvu teško mogli naći u nefigurativnoj plastici. Ali upravo su takva rješenja u hrvatskoj spomeničkoj skulpturi posvećenoj Domovinskom ratu najlošija, jer ih se poduzimaju neuki i netalentirani pojedinci ili pak oni «učeni» koji ne mogu savladati zadaću proporcioniranja figurativnog modela. Figuracija ili nefiguracija uopće nisu modeli koji bi nešto rekli o kvaliteti skulpture, nego samo stilemi od kojih će dobar kipar napraviti uspješno, a loš, makar se zakitio svim mogućim simbolima i oznakama, grbovima i strojnicama, neuspješno rješenje.
A što se tiče isticanja «bogate katoličke baštine» nadbiskup je na još sklizavijem terenu jer spomeniku pobjedi pridodaje vjerske simbole kao da je riječ o vjerskome ratu. Na drugoj strani, isticanje simbola samo jedne vjere na spomeniku svenacionalne pobjede, isključivanje je onih koji su u ratu sudjelovali kao vjernici drugih konfesija ili nevjernici koji se nisu svrstavali ni po jednim stijegom osim državnog. No, možda je nadbiskup mislio da bi bogatu katoličku baštinu trebalo aplicirati kao dominantni amblem kulturnog nasljeđa. Sve je to naravno prihvatljivo kad bi takve želje znao ostvariti vrstan kipar, a za samu je skulpturu nevažno je li se u njoj ogleda bogata katolička baština ili površinski reflektira svjetlo i voda, jer je najvažnije da kao skulptura svjedoči vlastiti kreativni integritet.
Da je za uspješnost nekog spomenika potpuno nevažno jesu li na njemu srp i čekić ili križ, jasno je svakom tko se bavi spomeničkom skulpturom, jer je samo uspješan kip mjestom njihove integracije ili dezintegracije. Mnoga rješenja koja su izbjegla izravno apliciranje neprilagodljivih i definiranih simbola kao što su oni državni ili vjerski, pokazala su se uspješnijima za mjeru vlastite oslobođenosti od prodora neumjetničke (državno simbolizacijske i ritualno konfesionalne) uvjetovanosti. Možda nije naodmet ovdje spomenuti da je oblikovanje samog hrvatskog državnog grba neuspješan (nezgrapan) heraldički primjer, što je priznao i njegov tvorac Miroslav Šutej nadajući se da će jednog dana biti u prilici napraviti njegov redizajn.
Jedna od najnakaradnijih skulptura podignutih u novoj hrvatskoj državi imala je sve poželjne simbole: geografski obris Hrvatske i grb, i da nije minirana trebalo bi razmisliti da je se ukloni, ako ne zbog estetskih razloga ono zbog vrijeđanja državnih simbola, odnosno njihova dovođenja u neprimjeren kontekst.
Riječ je, dakako, o velikoj javnoj skulpturi «Hrvatska ptica» Šime Vidulina, podignutoj 1992. kod Limske drage u Istri koja je iste godine na Badnjak srušena eksplozivom. A imala je sve propisane državne atribute, mile i drage i ratniku i svećeniku, da se gorko našalimo s ovim primjerom.
Prema tome predlažem da se Spomenik pobjedi, ako do poništenja natječaja već dođe, prepusti kompetentnoj struci, a nikako raznim interesnim grupama i pojedincima. Udovoljavanje svakome bilo bi udovoljavanje nikome, a kip koji bi bio po mjeri svake zainteresirane strane mogao bi na koncu postati čudovišnim mutantom kojega bismo se svi sramili. Iz uvida u stanje spomeničke produkcije u nas možda bi bilo bolje razmišljati da se nikakav spomenik ni ne podiže, već osnuje primjereni memorijalni centar ili slična ustanova koja bi komemorirala žrtve i objektivizirala stvarne pobjede.