ZADAR – U povodu svetkovine Kristova rođenja i predstojećih božićnih blagdana razgovarali smo sa zadarskim nadbiskupom mons. Ivanom Prenđom koji nam je predstavio poruke vjere u sklopu promišljanja Božjeg dolaska među ljude.
Na koji način se vrijeme Došašća povezuje sa svakodnevnim čovjekovim životom? Na što nas sve potiče Došašće? Koje su njegove poruke? Možete li ih malo šire objasniti?
– Čovjek svim svojim bićem čezne uvijek za nečim boljim. Trajno u sebi misli na budućnost koja to može ostvariti. Čovjek također razmišlja i o samome sebi kako bi sebe najbolje ostvario u životu. Čovjek kao društveno biće čezne i za boljim međuljudskim odnosima: kako živjeti u ljubavi i miru s drugima; kako zajednički ostvarivati svijet solidarnosti; kako se zajednički suočavati s teškoćama i kako dijeliti s drugima dobro koje nosimo u sebi. I to što nosi u sebi, čovjek-vjernik iznosi pred Boga. Budući da se Došašće uvijek doživljava kao očekivanje i ostvarivanje dubljeg odnosa s Bogom u duši i praktičnom životu, mi smo pozvani to nositi ususret Gospodinu koji želi doći u naš život i pomoći da se te sve dobre želje ostvaruju na korist nas samih i svih ljudi oko nas. Ako spomenute vrednote ne bi imale odjeka u našem adventskom nastojanju da dublje živimo svoje zajedništvo s Kristom, onda se naše Došašće može nazvati hodom u prazno.
Tri dimenzije Kristova dolaska
Došašće se pobliže definira kao vrijeme pripreme za svetkovinu Božića. To je i vrijeme kada razmišljamo i o Kristovom konačnom dolasku i susretu s njime u vječnosti. Možete li objasniti ove dvije dimenzije promišljanja božićnog otajstva?
– Zapravo Došašće nas podsjeća ili nosi u sebi tri dimenzije Kristova dolaska k nama. Prva je dimenzija već ostvarena, ona povijesna. Krist se rodio u Betlehemu. Tako je došao u našu povijest i posvetio našu povijest, za vrijeme cara Augusta, u Judeji, u današnjem Izraelu. Tako se prva dimenzija iščekivanja koju su naviještali proroci ispunila. Druga dimenzija, buduća, ali opet vidljiva, “kada dođe suditi žive i mrtve”, na kraju povijesti kako molimo u Vjerovanju. Nju su iščekivali svi dosadašnji naraštaji Crkve Kristove. Nju smo pozvani trajno iščekivati u svome životu jer ne znamo ni dana ni časa “kada će doći Gospodar”; kako nas Isus opominje u Evanđelju. No, sveti oci rane Crkve su isticali Kristov treći dolazak koji se ostvaruje između ona dva, povijesnog i budućega na kraju vremena, to je milosni dolazak ili milosno dolaženje u pripravnu dušu vjernika. Taj otajstveni dolazak je moguć jer je Sin Božji došao među nas u dražesnom liku Djeteta iz Betlehema. Kao čovjek preuzeo je na sebe sve naše grijehe i promašaje i umro za nas smrću na križu. Uskrsnuo je treći dan i tako postao, prema apostolu Pavlu glava Crkve. On je mukom, smrću i uskrsnućem zauvijek u svojoj Crkvi postao izvor života na zemlji, koji vodi u život vječni.
Za Došašće ili Advent se na poseban način vezuju mise zornice na kojima sudjeluju brojni vjernici u župama Zadarske nadbiskupije. Kako su nastale zornice? Koji su duhovni plodovi slavljenja ovih Misa?
– Kršćanin je čovjek koji nastoji prepoznati Božje zahvate u povijesti čovječanstva i u svom vlastitom životu. Zato osluškuje što mu Bog govori u Došašću. Ako pogledate biblijska čitanja četiriju nedjelja Došašća vidjet ćete da su pozivi svetog bogoslužja usmjereni na poziv da čovjek otkrije ljubav Božju i da odgovori na nju. Istina da je Bog uzeo tijelo da bi nas otkupio, govor je najveće Ljubavi koja daje život svoj za svakog čovjeka. Čovjek je time spoznao da nije više sam, da mu nitko ne smije biti tuđinac i stranac već treba graditi povijest kroz zajedničko zalaganje. To je smisao događaja koji ćemo proslaviti o Božiću i na koji se pripravljamo u ovo vrijeme Došašća.
Zbog toga Došašće je vrijeme našega zalaganja. Živjeti zajedno i ostvarivati ljubav u zajedništvu je zahtjev koji zapravo nema svoga kraja jer ljubav je beskrajna i nikada do kraja dostižna.
Na tu Ljubav čovjek odgovara svojim korakom ususret Gospodinu koji dolazi. To je bdijenje duhovno i molitveno koje čovjek želi uzvratiti Bogu. Iz toga stajališta se rodilo razmišljanje da je najbolji način molitve i bdijenja jutarnja Misa ili Misa zornica. Ona sadrži i druge elemente čovjekove vjernosti Bogu kao što su žrtva i dobrotvornost. Ta sposobnost darivanja Bogu i čovjeku čisti i pripravlja dušu za susret s Bogom. U prijašnjim vremenima Mise zornice su bile uvriježene na sjeveru Hrvatske. U našoj Zadarskoj nadbiskupiji započele su najprije u gradu Zadru, u župi Marijina uznesenja, a zatim su ih svećenici-župnici proširili gotovo po cijeloj Nadbiskupiji. Vjernici govore o lijepim duhovnim iskustvima s tih Misa zornica. U jednu riječ: sudjelovanje u tim Misama je uzdarje malog čovjeka velikom Bogu i zahvalnost za tolike njegove darove u našem životu.
Kao jedna od poruka Došašća je budnost i bdijenje ususret Božiću. Kako se ona ostvaruje?
– Ta budnost je osjećaj odgovornosti pred Božjom riječi. Na prvu nedjelju Došašća, naime, slušamo navještaj Evanđelja koji nam govori o sigurnom završetku ljudske povijesti i Kristovu dolasku da objavi presudu ljudima za dobro, ali i za zlo što su činili. To Evanđelje govori o znakovima koji će najaviti Kristov dolazak. No bitni dio toga navještaja su riječi: “Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan… Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina čovječjega” (Lk 21, 34-36).
Sve počinje od obitelji
U čemu se sve očituje duhovnost Došašća?
– Sastavni dio duhovnosti Došašća je bdijenje u molitvi. Tu se odlučujemo za veću vjernost u molitvama svakidašnjim, u molitvi Časoslova Božjega naroda. Tu odlično mjesto zauzimaju Mise zornice. Ali bdijenje je i čuvanje od grijeha koji se događa u našem životu. Grijeh je uvijek zapreka Bogu da u našoj duši može izvoditi čudesna djela koja nas povezuju s njim. Tko je rob grijeha psovke, krađe, tjelesne požude prema bližnjemu, zavisti i mržnje, nije sposoban odgovoriti Bogu na njegov poziv da bdije nad sobom. S druge strane, Došašće je poziv i na dobra djela koja se posebno sviđaju Bogu. Čovjek koji drugima pomaže, bilo u duhovnim, bilo u tjelesnim potrebama daje doprinos stvaranju novoga čovjeka i novoga društva lišena siromaštva koje ponižava. Odricanje od grijeha, dobra djela i molitva čine čovjeka pravednim pred Bogom. To je istinska duhovnost Došašća.
Na koji se način duhovne vrednote, potrebne danas svijetu ucjepljuju u čovjeka (ljubav, velikodušnost, nesebičnost, darivanje svoga vremena drugome, biti na putu s drugim)?
– Sve počinje od vlastite obitelji. U njoj već kršteno dijete dobiva temelje ljudskosti i temelje svoje vjere odnosno duhovnosti. Crkveno učiteljstvo, posebno papa Ivan Pavao II. govori o obitelji kao školi života i vjere. Od roditelja se primaju prve vrednote koje su u životu temelj svega, kao što su poštenje, iskrenost, pravednost, uslužnost, poslušnost, radišnost. Posebno je važno da se djecu i mlade odgoji za slobodu i odgovornost prema sebi i prema drugima. U temeljne vrednote od velike vrijednosti spada i duhovni odgoj, točnije vjera. Vjera nas usmjeruje na pravi put u našem držanju prema Bogu i čovjeku, ali i prema nama samima. Na području savjesti se oblikuje već u mladim danima osobna, obiteljska i društvena odgovornost svakoga kršćanina.
Kako Crkva može odgovoriti na vrijeme krize koja je nastupila recesijom?
– Svi smo mi Crkva i osjećamo recesiju kao sadašnji problem društva. Odgovorni ljudi u Crkvi sa svojim narodom nose sada to isto breme. Ako mene pitate kako se suočavati s tim problemom i kako ga nadvladati ili barem umanjiti, onda treba reći da ta odgovornost za suočavanje s recesijom treba biti podijeljena onima koji obnašaju vlast u Državi te imaju posebnu odgovornost za javni život, za građane koji su im dali povjerenje. Oni su pozvani mudrim vođenjem gospodarske, financijske i socijalne politike pomoći da se očuvaju radna mjesta u državi; da se siromašnima, a posebno obiteljima s brojnom djecom pomogne i da se teret nošenja recesije razmjerno podijeli na sve slojeve društva. To znači da bogatiji trebaju podnijeti veći teret u recesiji nego siromašni, zaposleni više nego nezaposleni. Crkva, pak, sama dobro zna da mora sa svojim narodom nositi taj teret i pomoći ljudima koliko god više može. U tom smislu Crkva je dala znak svoje solidarnosti odričući se jednog dijela pomoći koju prima od Države. S druge strane, Crkva povećava svoj udio u djelovanju Caritasa koji ovoga trenutka ima ozbiljni zadatak – ublažavati siromaštvo. To mi činimo tako što se nastoji pomoći siromašnima, beskućnicima i nezaposlenima. Socijalni program Caritasa zahtijeva od nas povećanu osjetljivost. Mi to činimo u ovoj situaciji uz cijenu odricanja od novih gradnji ili usporavanja već ranije preuzetih nekih obnova u Nadbiskupiji.
U gradu Zadru su ovih dana pokrenute mnoge humanitarne inicijative. Kako to tumačite?
– To je dobar znak. On govori da vjernici i ljudi grada Zadra i naše Nadbiskupije osjećaju potrebu u svom srcu iskazati dobročinstvo čovjeku u potrebi. Slušali smo dosta proteklih dana o Akciji za Vukovar, o akciji Za tisuću radosti Božića, obje okrenute prema potrebitoj braći. Ljudi su pozitivno reagirali na prodaju stvarčica na štandu Caritasa Zadarske nadbiskupije, na Narodnom trgu u Zadru. Rado kupe i rado darivaju. To znači da se u našoj sredini ozbiljno rađa solidarnost s potrebitima. I to je plod ozračja koji izvire iz kršćanskog shvaćanja poziva da činimo dobro.
Vrijeme vjere i pouzdanja
Moto ovogodišnje Nedjelje Caritasa je “Bog ljubi vesela darivatelja”. Koje su poruke te tvrdnje?
– To je poziv apostola Pavla u poslanici Korinćanima (2Kor 9,7). Želio je reći da čin darivanja ima u sebi, osim radosti potrebitog čovjeka koji dobiva, također i radost zbog darivanja u onome koji je odlučio otvoriti srce potrebitom. To darivanje mnogo više vrijedi kad se rađa iz plemenita srca koje prosuđuje potrebu i čin je čiste bratske ljubavi bez interesa. Kršćanin ne uvjetuje kod svoga darivanja ništa. I to ga čini zadovoljnim, a pred Bogom zaslužnim koji je, kako bilježi evanđelist Matej rekao: “Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!”.
Koja je vaša poruka vjernicima za Božić i božićne blagdane?
– Poslužit ću se mislima jednog teologa koje nam mogu dobro doći i ovoga Božića. Dakle, Božić je vrijeme našega zalaganja. Živjeti zajedništvo i ostvarivati ljubav u zajedništvu je zahtjev koji zapravo nema kraja jer ljubav je beskrajna, nikada posve dostižna.
Božić je vrijeme vjere i pouzdanja naspram tjeskobe i očajanja koje može zahvatiti svakoga čovjeka. Nemamo se čega bojati niti pred čim strepiti. Isplati se živjeti jer život ima svoj smisao u ljubavi koja nas združuje, u ljubavi koja je djelo Božje.
Božić je vrijeme duboke nade ispunjene radošću. U Kristu nam je dan smisao ljudskog postojanja. Ne samo njegovom riječju, nego i njegovim životom i postojanjem. Tome se radujemo, a i nošeni smo sigurnošću da taj smisao možemo ostvarivati i mi živeći u ovome svijetu.
