KORNAT – U šutnji dolazimo u Murter. Zora je, uske uličice su prazne, riva pusta. Valovi tuku krme usidrenih barčica, vjetar ustrajno kucka okovanim konopima o jarbole jedrilica. Drugih zvukova nema.
Ukrcavamo se u brodić koji će nas odvesti na otok Kornat. Podmladak dobrovoljnih vatrogasnih društava unosi vodu, sendviče, krampove, drvene letve, sve potrebno za gradnju spomenika ljudskoj tragediji koja je 30. kolovoza 2007. godine, u klancu između brda Meja i Velog Vrha šokirala Hrvatsku.
Pije se prva jutarnja kava, doručkuje, kolege lome i dijele kruh. Mlađi vatrogasci zauzimaju gornju palubu dok se starješine smještaju ispod njih. Netko vadi karte, počinje tiha partija briškule. Ljudi su došli sa svih strana, iz Šibenika, Drniša, Šolte, Tisnog, Vodica, Paga, Zagreba, Vinkovaca, Đakova… Vatrogasci koji vatrogascima podižu spomenik – dvanaest križeva, za dvanaest poginulih mladića iz Tisnog, Vodica i Šibenika. Za Dinu Klarića, Hrvoja Strikomana, Ivicu Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Antu Crvelina, Tomislava Crvelina, Josipa Lučića, Karla Ševerdiju, Marina Kneževića, Antu Juričeva Mikulina i Gabrijela Skočića. Križ od kamena, križ patnje i stradanja, križ megalitskih dimenzija koji će stoljećima stajati u suhom kamenjaru, na mjestu kalvarije i slati poruku o tragediji koja se dogodila na Kornatu.
Dok starija ekipa uglavnom šuti, na gornjoj palubi mladi su glasniji. Razgovaraju o poslu koji ih čeka, puni su htijenja i volje. Pomalo su nestrpljivi, jedva čekaju gradnju. Ne može ih obeshrabriti teško prohodno tlo, visok nagib i škrta zemlja. Razmišljaju kako napraviti posao na koji će zauvijek biti ponosni. Jedino su mladi Tišnjani škrti na riječima. I poslije tri godine preduboke su rane da bi ožiljci mogli zacijeliti. Četiri mladića i jedan muškarac iz Tisnog poginuli su na Velikom Kornatu i kad govore o njima, iz Tišnjana progovara neki dostojanstven inat: «Uvik su Tišnjani prvi gasili di god je tribalo i opet će», dostojanstven razum: «Da je bilo ikakve šanse, spasili bi se» i snažno zajedništvo: «Tih dana, kao da smo svi mi mladi u mistu umrli s njima». Svi oni, prirodno, traže krivca za tragediju na Kornatu, iako im teške riječi više nisu na usnama. Kad govore o svojim poginulima, kad se raspričaju o njima tako zajednički, oni ožive, i više nisu mrtvi ili teško opečeni, nego su samo privremeno odsutni. A onda i taj varljivi osjećaj nade prođe, kao deja vu koji zapeče u trenu i još brže zgasne. «Ušli su u taj helikopter najjači, najbolji među nama. Njih nitko nije mogao zaustaviti. Mi smo stvarno bili ekipa, a glavni igrači su sada mrtvi.»
Na mjestu pogibije
Odmakli smo od Murtera, pojačava tramuntana, pa se ljuljajući približavamo otoku Katina koja razdvaja Kornate od Dugog Otoka. Vatrogasci se presvlače, dijele se radne rukavice, navlače majice s natpisom: «U spomen herojima Kornata». Nakon dva sata plovidbe, oko 8.30 uplovljavamo u uvalu Šipnata. Iznad nje, visoko gore u brdu, ukazuje se pet kamenih križeva koji se vide već s mora. Škrta zemlja, niska trava, prezidi, suhozidi, međe. Sam otok je spomenik ljudskoj upornosti u borbi za preživljavanjem. Iskrcaj je brz jer nema previše vremena. Mjesto na kojem će se graditi jedanaesti, pretposljednji križ, križ za Antu Crvelina, udaljeno je pola sata hoda, na strmini od 40-ak stupnjeva po oštrom i teško prohodnom kamenjaru.
Slijedimo mlade vatrogasce koji se pod punom opremom penju na vrh brdašca. Jedni nose kruh, drugi vodu. Oni stariji već su odmakli s krampovima i šipkama. Na vrhu, gdje je kamen već duboko uronio u suhu zemlju, obrastao travom i niskim raslinjem, nalazimo kolce i mjesto budućeg križa, ocrtano tankim konopom.
Tronuti, stojimo ukopani na mjestu jezive smrti. Ovdje se trinaest vatrogasaca našlo u zamci, u klancu obraslom grmljem i travom duboko uraslom u škrape, koja razvija temperaturu i do tisuću stupnjeva, na terenu punom šiljaka i oštrog kamenja, po kojem se teško kretati. Bili su na udaru jakog juga pod povoljnim tlakom, u svojevrsnom dimnjaku, i vatra je suknula preko njih onako kako bi ih na Himalaji odozgo zasula lavina. Ništa oni nisu mogli učiniti. Kruška s vodom za gašenje požara ostala je udaljena dva kilometra, u naprtnjačama nije bilo vode, većina kanadera se solidarno brinula o požaru u Grčkoj, a jedan jedini, preletio je mjesto nesreće i proslijedio u Vodice jer je tamo «vatra dospjela do samih kuća» pa su odjednom Kornati bili nevažni. Čime su ti mladi ljudi mogli gasiti vatru? Čime osim vlastitim tijelima? Jest, stigla im je pomoć. Ali sa tri sata zakašnjenja.
I nisu im u pomoć uskočili ni vojnici ni policajci nego Gorska služba spašavanja iz Splita. U međuvremenu ti mladi ljudi su gorjeli u vatri, u kurnatskoj palionici. I preklinjali i molili za pomoć. Kad je Stipe Božić došao oko pet popodne, s 30 metara je vidio kako leže. Neki su se micali, neki nisu. Božić nije imao čime zvati u pomoć, sve veze su crkle, toki-voki nije radio, nije bilo signala za mobitel. Po trojicu su dizali u helikopter. Već je na mjestu bilo šestoro mrtvih. Ostali nastradali izdahnuli su kasnije u bolnici, jedan za drugim. Od tad pa zauvijek vrijeme je stalo za njihove očeve, majke, sestre, braću, bake, djedove, supruge i djevojke. Svi oni, skupa s cijelim Tisnom, Vodicama i Šibenikom, vrijeme će ubuduće računati od kobnog 30. kolovoza 2007.
Križ časti i bola
Po oštrim škrapama i suhom kamenjaru zajedno s vatrogascima penje se i Nikola Bašić, arhitekt po čijem projektu vatrogasci i graditelji, kamen po kamen, podižu križeve u Spomen-parku, na deset hektara škrte zemlje. Križevi su dugi 25 metara u vertikali i 14 metara u horizontali. Visoki 1,2 metra, a široki oko 75 centimetara. Šest križeva je na mjestima gdje su pronađeni stradali vatrogasci, jedan na mjestu gdje je zatečen vatrogasac koji je preminuo izvan mjesta nesreće, ostali su podignuti u nizu, u pravilnoj formaciji, jedan pokraj drugog, za one koji su preminuli u bolnicama. Kamen se ne lomi, nema klesanja, već se onakav, prirodan, vadi iz suhe zemlje i tako se slažu križevi suhozidi. Nema strojeva i vezivnih materijala – samo kubici kamenja kojeg su ručno iskopale, dovaljale i ugradile ljudske ruke. Tako se tragična priča ovjekovječuje na nečemu što ovdje oduvijek postoji – na kamenu.
Tek što su ostavili vodu i hranu podno okolčenog križa, graditelji stvaraju lanac, dok ostali, naoružani šipkama i krampovima, počinju borbu s kamenjem. Mišićavi su to ljudi, navikli na teške terene, odrasli u radu. Jedni nose kamenje po jedan, drugi jedan udvoje, treći tegle kamen na traljama – drvenom nosilu za dvoje. Ostali su se razmilili po kamenjaru, uzimaju komade kamenja, mjere ga, važu, postavljaju u zid ili odbacuju. Graditelji kamenje premještaju kao mačka mačiće, slažu ga u zid, vrte svaku grotu u ruci kao da joj žele ući u bit. Svi kao jedan sudjeluju u poslu i sve se polako pretvara u podvig. Radi se u tišini, svako zna što mu je činiti, pravi mravinjak dobre volje i snažnih emocija. Stoga ne čudi da je dva sata nakon dolaska na Kornat vertikala križa gotova.
Uzavrelim gradilištem rukovodi Ivica Butković iz udruge «Suhozid» iz Kolana na Pagu. «Pazite jedni na druge, teren je težak, budite oprezni!» urla Butković u megafon jurcajući uzduž rastuće okomice križa. Posla ipak ima za doktora Nikicu Pezelja. Svako malo se iz kamenjara čuje povik: «Doktore, ovamo!» To je netko raskrvavio prst, ili mu je kamen pao na koljeno ili na nogu. Doktor se razletio, jurca po stijenama, čisti i dezinficira rane, previja ranjenike, kao da je u bitki na Neretvi a ne ovdje, u zapjenušanom klupku stotinu ruku koje u neviđenom zajedništvu i entuzijazmu podižu kameni spomenik, ne mareći za ogrebotine i žuljeve. Tonči Rumora iz Povljane, zvani Švabo, najgore je prošao. Slomio je srednji prst, kamen mu smrskao kost. «Dvostruki prijelom», kaže doktor Pezelj službeno.»Za vas je posao gotov, morate u bolnicu.» A Švabi ovo sedmi križ. Prije ovog loma nije ni zanokticu dobio. «Isto ću ja biti na osmom križu», mrmlja Švabo sebi u bradu, nakon što mu je doktor previo ruku i zabranio rad. Nakon pet minuta vidim Švabu kako onom preostalom zdravom rukom skuplja neke kamenčiće s kojima se poravnava vrh križa. Što ti je volja u čovjeka. Da ga amputiraš do ramena, isto bi on vukao tralje, makar ih u zubima nosio.
Pljesak za kraj
Među onima koji su uzeli kramp u ruke bio je i Nikola Cecić-Karozić, načelnik općine Šolta. Ozaren tuče i udara u tu škrtu zemlju kao da je želi kazniti za pogibiju tolike mladosti. «Ovo je naš drugi dolazak», kaže, «Ovaj spomenik je njima u čast, njihovom herojstvu i žrtvi koju su dali. Čast nam je što možemo dati ruku i pomoći da se ovi križevi podignu.» Oko načelnika sva je sila snažnih Šoltana, kopaju rukama, tegle goleme stijene. Nisu od priče, kažu, više su od rada.
Zato je od priče Milivoj Šupraha zvani Milić. Iz Kolana je na Pagu. Milić je vodeći meštar, radio je na svim križevima, kaže da su «on i otac znali u misec dana na Pagu napraviti petsto metara suhozida». Sav se posao odvija po njegovim preciznim uputama. «Gradio sam otkad se sjećam. Princip je ovaj: prvo temelj, po dvoje ljudi stavlja najveće kamenje na temelj, druga dva dalje, jedna strana triba poštivat drugu da je ne pregradi, a obično stariji poravnivaju vrh manjin kamenon.» Milić načas zastane, zaškilji u sunce i reče: «Ja sam čovik koji je ipak proša 60 godina i mislin da je Hrvatska cili svoj vik u križevima, vječito nas ti križevi svuda pratu. Koliko ja to gledam, stalno smo razapeti. Isto ka i Krist.» Nedugo potom, kad je odjurio u gužvu i koloplet ruku, Milić se ozlijedio, prvi put otkako radi na Kornatu. Neki ga momak nehotice opalio stijenom po glavi, rasjekao mu čelo. Dok mu doktor Pezelj čisti ranu, Milić nervozno pocupkuje u mjestu. Vidiš da se jedva čeka vratiti na posao. «Idemo dalje!» gromko viče sa zavojem na znojnom čelu.
Dok Milić dirigira ekipom graditelja, Ivan Šuljić iz Kolana, 60-godišnji umirovljeni šofer, pogledom motri je li sve ravno, nije li tko odlutao s nevidljive linije ocrtane konopom. «Savršeno, ne more bolje, sve je u škvari», kaže. U razgovoru se Šuljić prisjeća slika tjeskobnih dana iz 2007. godine. Najviše ga je potresla slika spaljenih mladića, urezali mu se u pamćenje prizori očaja i lica roditelja, braće i sestara poginulih. «Plakao sam i ja, a što ću. Pogodilo me. Prvi dani su bili najteži, ali morali smo progutati tugu. Vrijeme liječi sve, moramo to tako gledati.» U Šuljiću se, kao i u svim graditeljima, miješaju emocije. Tuga i radost, žalost i ponos. Križevi koje podižu simboli su ljudske patnje koju čovjek mora prihvatiti, inače ništa ne bi imalo smisla. Ni gašenje vatre niti vatrogasna dežurstva, niti škola u kojoj postaješ vatrogasac, niti sve te godine sa vodenim šmrkom u rukama.
Četiri sata nakon dolaska na Kornat, križ časti, tuge, ali i ponosa je gotov. Vatrogasci podižu ruke u zrak, spontano počinju pljeskati. Taj pljesak ruku upućen je njima, ali i njihovim kolegama na nebu.
Sutradan se ista priča ponovila prilikom gradnje posljednjeg, dvanaestog križa. Gradilo ga je 400 ljudi. Tako je u dva mjeseca, tri mjeseca prije predviđenog roka, dovršen spomen-park. U postavljanju križeva na mjestu tragedije sudjelovalo je 2500 graditelja, pristiglih iz svih dijelova Hrvatske, da bi se gradnjom i neopisivim htijenjem i entuzijazmom odužili 12-orici kolega koji su tog tužnog kolovoškog dana izginuli na dužnosti, u najvećoj vatrogasnoj tragediji u hrvatskoj povijesti.
