PAG – Na spomen Paga većini ljudi asocijacija je paška čipka. Poznata u cijelom svijetu odavno je dobila status koji zaslužuje, godina 2010. u Pagu je proglašena Godinom paške čipke, a od 19. do 23. lipnja taj grad bit će domaćin i prvog Međunarodnog festivala čipke. Možda je najznačajnije vezano uz ovaj festival to što će prvi put čipkarice dobiti priznanje, žene koje su svoje živote podredile dugom sjedenju nad kušinom, s iglom i koncem u ruci.
Njima u spomen za vrijeme Festivala postavit će se prvi kip paške čipkarice u gradu Pagu. Čipkarice u paškom fuštanu jedan su od najljepših simbola Paga koji, na žalost, nestaje. No, iako ih je malo, to su vesele žene pune životne radosti i želje da iza sebe ostave ono zbog čega će ih se zauvijek pamtiti.
Jedna od najstarijih paških čipkarica, teta Fani Sabalić, u 83. godini aktivna, zaslužna je za mnoge reportaže i priče o paškoj čipki koje su obišle svijet. Njezine ruke i kušin na kojem se šije čipka krase brojne fotografije. Puno puta je teta Fani odgovarala na pitanja o čipki i njezinu načinu rada, ali rijetko su je pitali o njoj i njezinu životu.
Teta Fani, pod starije dane postali ste medijska ličnost. Raduje li vas to?
– Malo je nas u fuštanu koje još šijemo čipku. Puno se o njoj govori i onda me uvijek zovu. Nije mi teško. Zdravlje me služi, a živim sama pa imam vremena pričati s vama. Čipka je moj život pa je jedino o čemu mogu pričati. Čudno je kad me u ulicu dođe tražiti netko. Odmah mi znamo tko jest, a tko nije domaći, pa moramo pitati tko ste, čiji ste, jer je to jako važno. Uvijek vam je u Pagu prvo pitanje „a čija si ti mala ili mali”.
Fuštančić za bebe
Kada ste prvi put obukli fuštan?
– Smiješno je to. Kad sam imala devet mjeseci, mama mi je obukla fuštan i nikada ništa drugo nisam stavila na sebe. Mi smo kao mali bili obučeni u fuštančić. Takvi su nam povoji bili kad smo bili bebe. Nije to kao danas kada ima svega, pa se bebe oblače kao da su one manekenke. Nemam sliku kad sam bila posve mala. Što smo se mi tad slikali? Nismo imali s čim. Tada su svi nosili fuštan. U bijelom fuštanu sam se i udala, a kada bi netko umro, nosio se crni fuštan.
Poznata ste paška čipkarica. Kada ste počeli šiti čipku?
– Kada sam imala 9 godina, mama me naučila šiti. U školu sam išla do 4. razreda, a poslije me mama poslala na tečaj šivanja čipke da utvrdim znanje. Od tada do danas u mom životu nije prošao ni jedan dan bez igle i kušina. Rano sam ostala sama. Muž mi je umro kada je imao 39 godina, a kćer je otišla na školu u Rijeku, a onda na fakultet u Zagreb. Ja sam se budila u 3 ujutro i šila čipku cijeli dan. Tako sam školovala kćer i kupovala sve što je trebalo.
Kako se tada i kome prodavala paška čipka?
– U dućanima smo sve kupovali od novaca od čipke. Nekad se čipka i mijenjala za robu. Imala je veliku vrijednost uvijek. Bile su 4 žene koje su otkupljivale čipku i prodavale je u svijetu. Kad sam se udala, bila je jedna trgovima koja nam je kupovala konac i kartone, a mi smo im šili i prodavali čipku. Nije to kao danas. Tada se na vratima obraniti nisam mogla od onih kojima je trebala čipka za poklon na vjenčanju, za facoliće (rupčiće) na odijelima i slično. Danas se poklanjaju samo euri. Bilo je i Paškinja koje nisu znale šiti čipku, pa su kupovale od drugih Paškinja. Od toga sam živjela, a imala sam i mirovinu od muža.
Gdje kupujete fuštan?
– Nema ti toga za kupiti nigdje. Mi kupimo materijal i ima jedna žena u Pagu koja zna šivati fuštane. Ona nam šije. Imaju i neke mlade koje znaju, ali neće da rade.
Gdje se tad kupovalo u Pagu u vašoj mladosti?
– Bilo je svega. Sve su to bile male butige. Brašno se kupovalo na vreće. Išli smo u mali dućan kod Škufe. Ne znam kako se zvao. Nije ni imao ime. Imali smo i Borovo za kupit cipele.
Teta Fani, jeste li ikada bili negdje izvan Paga?
– Nikada za cijeli svoj život. E, jesam jednom kao mlada cura bila u Jablancu kada smo nosili kukuruz u mlin. Bilo je to prije 70 godina. Prije nikada cure nisu išle nigdje. Ja sam starinsko dijete, a nisam kao današnje mlade. Briga danas mlade za bilo što, a tada je to bilo drugačije. Mi smo brinuli o drugima. Nije meni susjeda mogla reći nešto da joj napravim, a ja to odbiti. Svih se slušalo. Misliš da smo se mi mladi ljubili na cesti? Nismo smjeli. Momak bi u kuću dolazio pola godine, a da nije curu bušnuo.
Bilo je i prije svakakvih cura, ali sad je toga previše. Kad smo išli na ples, mogli smo ostati do 11 sati. Nekad bi prevarili roditelje i micali sat unazad. Nije bilo struje pa smo plesali u konobama pod lumacama ( petrolejke). Nije se kao sada plesalo na dva, tri mjesta, nego se plesalo svugdje i na trgu i na rivi. Bilo je i puno konoba i u svakoj su bili plesnjaci. Poslije mise u crkvi išle smo šetati po rivi. Tada je i mladića bilo puno više. Bilo nas je 5000 ljudi u staroj gradskoj jezgri, a danas su sve kuće ostale prazne.
Nekada su čipkarice zajedno šile na ulici?
– Da. Bilo nas je puno više, pa bi se pred večer skupilo nas nekoliko i šile bi. Uz šivanje čipke smo pjevale, pričale. Jesam li ja napravile frite, svi su jeli frite. Tako i drugi. Pomagali smo jedni drugima i živjeli svi zajedno. Bilo je veselo u ulicama. Danas su svi otuđeni, zatvoreni u kuće. Nije to zbog rata i to kako pričaju. Tada nismo imali novac, a imali smo sve. Danas je novac ljude pokvario i otuđio. Velika je obijest. Svi se boje nečega. Poprodavalo se puno, došao je turizam i sve je ono ljudsko pošlo k vragu.
Kupaju se muški
Često vam zvoni telefon. Komunikativni ste i družite se puno. Kako to da se niste drugi put udali?
– Udala? Od srama iz kuće nikad više ne bi mogla izaći. Nije to za mene. Ja sam imala muža i kad je on umro, posvetila sam se drugim stvarima. Teško je bez čovjeka, ali preživjela sam. Meni bi drugi brak samo škodio. A družim se ja puno i zbog čipke i imam sestru i od pokojnog muža sestru.
Idete li ikada na kupanje?
– Dijete drago. Nikad ti se ja nisam išla kupati. Djevojke u moje vrijeme nisu se smjele kupati. Samo dečki. U to vrijeme nije bilo terasa u kućama pa smo robu nosili sušiti na stijene na plažu. Mi cure smo znale dok se roba suši potajno ući u more, a onda bi stavile facole na glavu da roditelji ne primijete. Jednom sam poslije bila s mužem na kupanju, a od kada je on umro, nikada. Nisam se ni znala kupat. To je ostalo tako iz mladosti. Mi cure ni bicikle nismo vozile.