ZADAR – Dolaskom svake turističke sezone duž Kalelarge raprostru se razni zabavljači i prodavači suvenira, slika, rukotvorina. Zbog toga nije rijetkost vidjeti prolaznike kako se dive zidićima oko katedrale Sv. Stošije ukrašenim rukotvorinama čipkarica.
Osim ovdje, zadarske su čipkarice, svoje “radno mjesto” pronašle i na tržnici gdje brojne prolaznike pokušavaju privući svojim ručnim radovima, zanimljivim stolnjacima, papučicama, šalicama…. Koliko su zaintrigirale prolaznike pokušali smo doznati od samih čipkarica koje su svoju ljubav prema ovom hobiju odlučile pokazati i nešto zaraditi.
No, kako doznajemo od njih, prolaznicima su njihovi proizvodi zanimljivi, gledaju ih i dive se njihovim unikatima, no rijetko se odlučuju na kupnju.
Gospođe Nediljka i Katica smjestile su se na zadarskoj tržnici gdje su od običnog zidića načinile osebujan izlog koji od tek rijetkog prolaznika ne izmami pogled.
Tako su se prolaznici imali priliku uvjeriti kako su za nastanak ovog pravog, autohtonog suvenira, potrebne spretne ruke, ugodno društvo i ljubav prema ručnom radu.
Kako nam je kazala gospođa Nediljka, sigurna je da su čipkarice turistička atrakcija, jer stranci im se redovito dive, razgaledaju njihove prizvode, fotografiraju, promatraju njihovu izradu, ali ipak ne kupuju.
– Turisti su našim radovima oduševljeni, a koliko nas fotografiraju, sigurna sam da naših slika ima po cijelom svijetu. Ako se i odluče za kupnju, onda se cjenkaju i naravno kupuju samo najjeftinije stvari. Naši ljudi, Zadrani i domaći turisti, su puno bolji kupci, ne cjenkaju se, a i češće kupuju jer znaju što kupuju, više cijene ručni rad, kazala je Nediljka, koja je na svom dijelu zidića izložila rukotvorine zanimljivih oblika, na kojem je osim stolnjaka moguće vidjeti i košarice svih oblika i veličina, te šalice za kavu s tanjurićima i anđele.
Nediljka je iz Zadra i ručnim radom se bavi već 40 godina, a svoje je rukotvorine prodavati počela prije desetak godina i to, kako kaže, iz puke potrebe.
– Sve mi koje svoje radove prodajemo imamo male mirovine i tu smo u nadi za dodatnim prihodom. U takvoj smo situaciji da nam “svaka mala” dobro dođe. Zato sam i ja počela prodavati od kad sam u mirovini, a plesti, heklati i vesti sam naučila davno i to u društvu s prijateljicama, jer mi smo se nekada tako družile, kaže Nediljka, a njezinu je priču potvrdila i gospođa Katica, kazavši kako je evidentno da njihov posao nije niti malo isplativ, ali barem se druže.
– Činjenica je da su se naši stariji ljudi ručnih radova do sad nakupovali ili ih pak sami izradili, a mladi ovo ne cijene što ne čudi jer ionako im ne pristaje uz moderni namještaj. Zato se prodaje jako slabo i to ove godine, čini mi se, lošije nego ikad. Cijene naših radova su od 20 pa do 300 kuna, a prodaju se samo najjeftiniji i to jako rijetko, možda jedan u tjedan dana, kazala je Katica, inače iz Bibinja, naglasivši kako je konac i igle u ruke prvi put uzela sa svojih sedam godina, i to od svoje majke, jer nekada je svaka djevojčica to morala znati.
I ona je potvrdila da je uz sve ovo još uvijek veže samo ljubav, jer prodaja ručnog rada više se ne isplati.
