ZEMUNIK GORNJI – Mi nismo rasisti i protiv Roma nemamo ništa. Ali, smetaju nam nered, provokacije, dim i otrovna kemijska isparavanja. Dva prsta otrovne čađe nam je prekrilo povrće u vrtovima, masline i grožđe. Zapale gume i stare frižidere, pa se rugaju s policijom i vatrogascima kada ovi dođu gasiti.
Od ovog su zaseoka napravili pravi deponij. A da ne govorim da znaju biti i agresivni, prijetiti i prostačiti. Starija susjeda, koja živi sama, zbog straha i konstantnog pritiska od nekih Roma završila je u bolnici potpuno psihički slomljena – kaže 74-godišnja Štefanija Erceg iz Zemunika Gornjeg koja zajedno sa suprugom Markom veći dio godine provede u rodnom Zemuniku, a dva mjeseca odu u Nizozemsku, gdje su zaradili mirovinu, kako bi „dušu odmorili”.
Oni će biti u prvim redovima prosvjeda koji se protiv Roma koji se u nedjelju organizira kraj stare škole u Zemuniku. Cijeli taj zaseok u zemuničkom polju pun je dovučenog otpada iz cijele županije.
– Ova naša kuća i okućnica su kao utvrđena oaza u moru nereda i smeća. Došli su nam prijatelji iz Nizozemske. Oni ne mogu vjerovati u kakvom smo okruženju i koliko smeća se tu dovlači. Čisto nas je sram kad nam netko dođe u goste. Sinoć smo se svi zamalo pogušili od dima. Vrag zna što su palili. A prošli tjedan sam ja i još četvero-petero susjeda dobio otrovanje i povraćalo.
Tko zna kakva otrovna isparavanja su bila u dimu, pa smo se potrovali. Pale štednjake, gume, jorgane, frižidere i svašta drugo – dodaje Marko, a njihova susjeda Pera Salag klima glavom i napominje kako Romi znaju biti agresivni i prema Srbima povratnicima u predjelu Zemunika koji se zove Pucarova varoš te im ne daju ući u vlastite kuće.
Romski psi su navodno podavili i brojnu perad po okolnim zemuničkim zaseocima.
Među Romima priča kreće sa sasvim drugih pozicija. Svi Romi koje smo zatekli u zemuničkom polju ili u ratu porušenim srpskim kućama, a tamo još uvijek ima 10- 15 obitelji, tvrde kako su oni Romi koji su pravili nered pobjegli i napravili problem onima koji pošteno prikupljaju metale i ostali reciklažni otpad.
– Dok je bilo smeća koje smo kupili okolo, bili smo dobri, a sad nas tjeraju. Mi se nismo ovdje naselili, nego privremeno boravimo. Ja sam iz Markovaca kraj Našica i tamo imam kuću. Ovdje sam u svojoj kamp prikolici i nisam zauzeo ničiju kuću. Radim da bi preživjela moja obitelj.
Evo, sa mnom su supruga i trogodišnja kćer. Ovdje je preko ljeta bilo stalno od sto do dvjesto Roma. Nitko nije ovdje cijelu godinu. Svi mi živimo u unutrašnjosti i ovdje samo dolazimo zaraditi nešto preko ljeta. Oni koji imaju djecu za školu već su otišli – kaže 23-godišnji Mirko zvani Vrabac koji je sa suprugom Sanjom pokušavao utovariti olupinu Renaulta 4 na kamion.
Njihova se kćerkica za to vrijeme igrala u blizini sa ostacima nekadašnjeg televizora. Sanja kaže kako ima svakakvih Roma te da su neki zaista palili otpad, ostali dužni nekim ljudima, tu i tamo se svađali s mještanima ili nekome nešto ukrali, ali da ne treba svih trpati u isti koš.
– Oni koji su bili nešto krivi, pobjegli su. Da izvinete, uvijek su je… stranka oni koji pošteno rade. A što vi, gospođo, mislite da je meni drago djecu odgajati po otpadu?! Cijeli dan biti u smeću i smradu? Nije ni meni drago, ali moramo nekako prehraniti naših šest kćeri. Živimo k’o đukci. Dok smo skupili svo smeće i dok je vlastima bilo u interesu da spriječe povratak Srba, nas nitko nije dirao – kaže Jasminka Anić koja prikupljajući željezo odgaja šest kćeri. Prijavili bi oni privremeno boravište dok rade na zadarskom području, ali se nemaju gdje ni kome prijaviti, a policija im piše kazne. Tražili su od Općine da im dozvoli privremeni boravak na općinskom zemljištu, ali nisu uspjeli u tome
U susjednom šatoru je Nevenka iz Karlovca. Ona ima 9 djece te isto toliko unučadi i smatra kako nije pošteno niti ljudski ono što im se događa.
– Znam da ima različitih Roma,ali ima i različitih seljana. Neki ovdje dođu, traže nešto na deponiju za sebe, ako im fali neki dio za popravak kakvog stroja. Nama donesu hrane i ne prave nam probleme. Ne bi ja mogla ovdje dolaziti 13 godina, a dolazimo od 1997. godine kada nam je tadašnji načelnik Mile Fabijan dopustio da ostanemo, da kradem i radim nered – objašnjava Nevenka.
Njezin muž Antun Brajković je bio branitelj i ’93 godine se borio na Maslenici.
– Ostavio sam djecu bez kruha i išao braniti Hrvatsku, a sada ne mogu otpad skupljati?! Nemam penzije, socijalnog niti ikakvih drugih prihoda. Sami se brinemo za sebe. Pa kome smetamo. Evo neka nam daju dozvolu da iskoristimo otpad koji možemo,a mi ćemo angažirati bager i sve ostalo dati ukloniti kad budemo gotovi – dodaje Antun koji tvrdi, kao i Vrabac, da se dogodine neće vraćati tamo gdje nije dobrodošao.
– Mi jesmo Cigani, ali ovo što rade protiv nas s tim prosvjedom su tek ciganska posla – dodaje jedan od okupljenih romskih mladića.