Prije tri tjedna na tržištu se pojavio DVD zadarskog pjevača Mladena Grdovića “30 godina s vama”, a izvrsno ide i prodaja njegova posljednjeg albuma “Dobro jutro ti, more”. Početkom sljedeće godine ponovno će na turneju po Australiji, a smiješe mu se i koncerti po Americi i Kanadi. U privatnom životu također mu cvjetaju ruže. Njegova sedmogodišnja kći Sara od prošlog tjedna napokon nosi njegovo prezime. Da su odnosi između majke njegove kćeri Emine Šimurine te voljene supruge Brankice i te kako skladni svjedoči i činjenica da su sve troje zajedno došli na sud i promijenili Sari prezime. Potom su dvije žene njegova života Saru zajedno odvele u školu, a već sljedećeg dana to je učinio i popularni zadarski pjevač. Iako svako malo naslovnice preplave njegove fotografije u veselu raspoloženju, ovaj zabavljač nikad novinarima ništa nije zamjerio. Čudno mu je, kaže, što se budalaštine samo kod njega apostrofiraju, jer i drugi pjevači svašta rade, a s njima su, požalio se, novinari obzirniji i razgovaraju samo o pjesmama. Jeste li vi to mene uzeli u đir, ozbiljno pita i odmah odgovara. Nema veze, neka ste. Svi smo mi jedna obitelj, novinari i estrada jedu isti kruh. Rastuži se kad govori o prijateljima kojih više nema, posebno Vedranu i Tomislavu Ivčiću. Krug ljudi s kojima se druži čine glazbenici kao što je Davor Pekota i sportaši poput Pina Giergie i Bepa Bajla. No Mladen više ne igra s njima mali nogomet jer uskoro ide na operaciju koljena. Nedostaje mu, kaže, sport jer Zadar i jest grad sporta, a on sam okušao se u plivanju, veslanju, trčanju. Manje je poznato da je sa 11 godina bio reprezentativni kormilar te ima čak tridesetak zlatnih medalja s europskih prvenstava. Ove će godine nastupiti na Zadarfestu s, kaže, posebno emotivnom pjesmom “Nikad se ćaća nije vratija”.
Je li vam, nakon 30 godina, dosadila scena? Jeste li umorni od pozornice i svega što taj posao podrazumijeva?
– Mi pjevači ne idemo u mirovinu. Koliko se puta Tereza oprostila od pjevanja pa i dalje pjeva? Bez pjevanja i nastupa sve bi bilo prazno. Jedan od mojih najboljih prijatelja s estrade Mišo Kovač, s kojim se stalno čujem, kaže mi “Mladene, uvijek mi dođe da više ne pjevam, a onda me zovu i opet idem”. Nama je pjevanje kao droga.
Kako to da u karijeri imate samo jednu domoljubnu pjesmu?
– Ne treba ih ni imati sto. S pjesmom “Hrvatska lađa” pobijedio sam na hrvatskom festivalu u Torontu. Napravio sam tu pjesmu, Antun Kikaš je napisao tekst i onda su počele barikade. Neki su se pjevači, istina, šlepali s ratnim pjesmama kako bi sebi dignuli ugled. A gdje su sada? Nema ih. Dakle, to nije bio pravi put.
Činilo se da dižete ruke od svih festivala, a onda, nakon izvrsnog novog albuma – evo vas opet. Vodice, Split, Zadar, pa čak i Čakovec? Je li i to zbog promocije albuma ili ste promijenili mišljenje o festivalima?
– Ne trebam ja nešto posebno promovirati album kad se ionako sjajno prodaje. Zadovoljan sam sa svakim svojim albumom jer ga inače ne bih ni pustio van. Od festivala sam doista htio odustati, jer od moje generacije tamo više nikoga nema. Nema Miše, Gibe, Olivera… nema nikoga.
Kako ste se samo Olivera sjetili? Niste li ga na Splitu i javno prozvali?!
– Imao sam pravo. Zašto to ne bih rekao? Od 50 godina Splitskog festivala, Oliver je barem 30 dobivao nagrade od pokojnog Zdenka Runjića koji mu je i napisao sve pjesme.
Je li vam Oliver to zamjerio?
– Što me briga? Oliver nije bio u pravu. Trebao je doći radi ljudi, sebe… Da je otpjevao ‘Oprosti mi pape’, svi bi plakali. Nisam ja njega napao jer ga ne volim kao pjevača. Baš suprotno. Oliver je po meni jedan od najboljih glazbenika u Hrvatskoj. Bilo bi dovoljno da je došao i rekao ‘dobra večer’.
A otkud vi kao Dalmatinac na Čakovečkom festivalu? I to s tamburom?
– Prvi ću put tamo pjevati. Zamolio me Vladimir Kočiš Zec i obećao sam doći. Napisao je lijepu pjesmu na čakavštini, s tamburašima, i kad mi ju je pustio, pristao sam. Volim nastupati s tamburašima, moj glas paše uz sve instrumente. Belcanto je pun topline, a u mom vjerojatno ima nečeg što narod posebno voli.
Što dokazuju i time da im je svaka budalaština koju napravite uvijek simpatična. Publika vas obožava.
– Valjda stoga jer znaju da sam veseljak, šaljivčina, dobar u duši. Svakome ću pomoći i to svi znaju. Možda i zbog te posebne boje moga glasa. Koliko je pjevača na ovome svijetu koji bolje pjevaju od Julija Iglesiasa, a ipak je on jedan jedini? Tako i ja. To je neka žica, osobnost, boja, toplina… nešto zrači i iz mene i iz njega.
Kad ste s pjesmom “Tu je moj dom” bili drugi, cijela se Dalmacija bunila. Jeste li se ikad osjećali prevarenima, iskorištenima od svojih kolega?
– Mnogo puta.
Od koga? Želite imenovati?
– Nisu imena važna. Znao sam da će pjesma doći do publike. Što ti vrijedi da si prvi na festivalu, ako narod ne zavoli tvoju pjesmu? Više sam puta bio drugi nego što imam kose na glavi.
Govorimo samo o poslu?
– Da.
Jeste li ikada zaplakali na pozornici?
– Jesam. Kad sam u Torontu izašao, a sva publika počela prije mene ‘tu je moj dom’. Grlo mi se stisnulo i nisam mogao s njima. Sjetio sam se pokojnog oca… pa ipak pjevao ‘Moj dom u kući kamenoj’, a znam da ga više nema. Njemu je i posvećena ta pjesma.
Jeste li se tukli kao klinac? Arbanasi su poznati kao opasan zadarski kvart.
– Bio sam vragulić, ali nisu Arbanasi toliko opasni koliko ljudi pričaju. Tamo nikad nije bilo tučnjava, jer u tom dijelu žive ljudi privrženi obitelji, crkvi.
Zašto su onda na takvu glasu?
– Ne znam. Mi smo raspjevan kvart, na svijetu nema toliko tenora koliko ih je kod nas.
Kome je posvećena pjesma ‘Neću krivit cili svit’ s vašeg novog albuma?
– Ljudima koji…
Nije li u njoj riječ o ljubavi?
– ‘Dobro jutro ti more, ti imaš duše. Zato želim ti reć o sebi i njoj. Od rođenja je ljubim’… eto, tako ide.
Pa tko je ona?
– Brankica, naravno. Ali s temom ‘neću krivit cili svit’ htio sam reći da zbog svih tih budalaština koje radim ne krivim cijeli svijet.
Zašto ih onda radite?
– To je moja narav, temperament, dalmatinski dišpet.
Priznat ćete da ste Brankici znali svašta napraviti. Kako se iskupite?
– Koji muškarac ne radi svašta? Najgori su oni koje ne vidiš, koji još gore stvari rade skrivečki. Ja se nemam za što iskupljivati. Brankica sve zna.
Ljetos ste zajedno bili na krstarenju. Pravo pomirenje nakon one afere u kojoj vam je prijetio i zatvor?
– Nisam išao, niti idem, ni u kakav zatvor. Nisam kriv. Htio sam otići autom, Branka nije dala ključeve i to je to.
Spominjalo se i obiteljsko nasilje.
– U životu nisam dignuo ruku na ženu. To je sramotno, najgori čin koji se muškarcu može dogoditi. Temperamentni Dalmatinci znaju ženi dati trisku, no meni je i to kukavički. Brankica je imala pravo što mi je uzela ključeve. Nije htjela da se negdje razbijem.
Jeste li imali mira na brodu? Mogli ste se opustiti i ljenčariti na brodskim ležaljkama?
– Uvijek mislim, kad nekamo putujem, da idem pjevati pa sam odahnuo kad sam shvatio da sam na odmoru. Obišli smo Jeruzalem, Isusov grob. Na ploči gdje su ga polegle Marija Magdalena i sv. Marija doista se osjeti nešto posebno. Poljubio sam tu ploču, stao sam, kaže Branka pet minuta, a meni se činilo kao da su prošle samo tri sekunde. Kupio sam i prsten koji simbolizira pet Isusovih rana, a na Zidu plača ostavio sam poruku.
Kakvu?
– Neću reći, ali ima veze sa zdravljem.
Zašto ste rekli da vam je žao što ste tako emotivni? Odnosno, zašto biste željeli biti malo pokvareniji?
– Volio bih biti pokvareniji, to je istina, ali ne u smislu da nekoga prevarim ili povrijedim. Samo toliko da mene ne prevare. Uvijek idem od sebe i mislim kakav sam ja, takvi su i drugi. Nisu.
Često su vas varali?
– Imam iskustva, ali ipak me uvijek prevare. Postoje mudri ljudi koji šute i gledaju, a ja nisam među njima.
Svojoj kćeri Sari dobar ste otac. Kako to da nemate još djece?
– Branka i ja smo pokušavali, no nije išlo. Ne odustajemo jer nikad se ne zna. Nadamo se, oboje bismo voljeli imati dijete. No ne volim je puno mučiti s tim umjetnim oplodnjama.
‘Bolje biti pijanica nego bogat varalica’ vaši su stihovi. Jeste li ljutiti na politiku?
– Ljudi me doživljavaju kao pijanicu, a ja nisam pijanica. Nikad u životu nisam pio viski, rakiju, a kad popijem vino, budem veseljak. Nikad si nisam dopustio da padam i slično.
Ni u Vodicama?
– Uhvatili su me kad sam se dizao. Sjedio sam jer imam problema s koljenom i davao autograme djeci. Bilo mi je teško ustati. Uhvatio sam se Indiri za ruku i svašta su mi napisali. Slikali su me i kad sam se popeo na stol, rasparane košulje, ali ne ljutim se. Koliko li sam puta to s prijateljima napravio. Imao sam samo tri godine kad su me dizali na stol da pjevam ‘O sole mio’. I tada sam raskopčavao košulje. Tako strastveno pjevanje kod mene je normalno. Od malih nogu.
Odakle vaša strast prema brzim i skupim autima?
– Otac mi je bio prvi automehaničar u Zadru i imao svoj autoservis. Kad je moj tata vozio auto, nije ga imala ni ondašnja milicija. Morao je voziti miliciju u Starigrad i Karlobag jer nisu imali auto. Od njega i brata naslijedio sam tu ljubav. Mogao sam kupiti stan, no radije sam uzeo porsche.
I slupali ga?
– Da, sad je u starom željezu. No koliko je Schumacher razbio auta? Više od 25. I to ne formula, nego ovakvih kakav sam ja imao. A Schumacher je ipak Schumacher. Sigurno bolje vozi od mene. Sada vozim umjereno, fino, 130 po autocesti. Sada već pet godina imam jaguar i nikad ga neću prodati.
Zašto ste pristali sa Stavrosom snimiti pjesmu “Alkohol”? Nije li to neukusno, kad se i sami pokušavate odviknuti od alkohola?
– Stavros i ja smo prijatelji 30 godina. Pjesma mi je bila fora, mali Mihaljević napravio je zafrkanciju na račun nas obojice. I ne pijem više, no od bevandice nakon obroka ne odustajem. Zašto bih?
Koliko su u tome pomogle terapije. I jesu li one završene?
– Čim sam došao liječniku, upitao me ‘zašto piješ?’. Kad bih znao zašto pijem, ne bih dolazio ovamo, kažem ja njemu, okrenem se i odem. Eto, to su bile moje terapije. U ovom poslu jednostavno moraš piti.
Danas su u modi autobiografije. Razmišljate li o tome?
– Razmišljao sam da pišem o svemu što mi se događalo. Bila bi tu i pokoja zgoda. Na jednoj sam se američkoj turneji posvadio s Tomislavom Ivčićem i tri dana nisam se vratio u hotel. Nitko nije znao gdje sam, pa su organizirali potragu za mnom. Ja sam uzeo sobu u drugom hotelu, lutao po noćnim barovima i baš mi je bilo dobro. Tomislav je zamalo dobio infarkt. Bio mi je kao otac, no on nikad nije tako vikao na mene kao Ivčić kad sam se vratio.
