Sjećate li se priče o teško bolesnoj romskoj djevojčici Luciji koju su prije godinu dana udomili Lili i Ive Lončar iz Poličnika pokraj Zadra? Mala je djevojčica s teškom dijagnozom tumora na mozgu od rođenja živjela na šibenskom deponiju s jedva punoljetnim ocem Dušanom, u trošnoj baraci bez struje i vode, bez novca za hranu i pelene.
Bez predaje
Nitko je nije želio udomiti, sve dok za njezin slučaj nije čula Lili Lončar. Bila je to ljubav na prvi pogled, Lucija je našla novi dom u Poličniku kod obitelji koja je već usvojila dvoje djece i troje udomila.
Ali, prognoze liječnika bile su sve samo ne optimistične: uz tumor i četiri teške operacije, djevojčica se borila s teškim epileptičnim napadajima, jedva je pomicala desnu ruku, a šanse da prohoda bile su gotovo nikakve. Tumor je oštetio centar za ravnotežu. Međutim, Lili se nije predavala i onda se dogodilo čudo. Prije nekoliko dana, baš oko trećeg rođendana, Lucija je napravila prve korake.
– Još ljetos liječnici su nam rekli da dijete s takvom dijagnozom neće moći hodati. Ali ja sam vjerovala u nju, znala sam da ona to može. Nisam imala druge želje osim da ona može hodati; vjerujte, sve bih učinila da vidim njezine korake. Sve nas je iznenadila, ali ja sam znala da je ona veliki borac.
To što je proživjela u svoje tri godine teško je opisati – kaže Lili, koja je svoju djevojčicu svakodnevno vodila na fizikalne terapije u Zadar, provodila tjedne u Krapinskim toplicama i Specijalnoj dječjoj bolnici na Goljaku, odlazila privatnom fizioterapeutu.
– Nije bilo lako – kaže Lili. Ona je na bolovanju, suprug Ive je nezaposlen, naknada koju država daje udomiteljima iznosi jedva 2000 kuna. Bila je to borba iz dana u dan, ali nada da će Lucija prohodati bila je jača od svega.
– Sjećam se dana kad sam je upisala u vrtić. Mi roditelji sjedili smo u krugu i govorili o tome što želimo za svoje dijete. Moja je najveća želja, rekla sam tada, da Luca stane na svoje nogice. Puno smo radile, vježbale, ali sigurna sam da je presudna bila ljubav – kaže žena koja je svoj život posvetila brizi za djevojčicu. Iako je pred njom teška borba, zasigurno i nove operacije jer liječnici nisu uspjeli ukloniti tumor do kraja, Lili i malena ne predaju se.
Napredak je to u koji je još prije godinu dana bilo teško povjerovati. Lucija danas ide u vrtić za djecu s posebnim potrebama “Latica”, a tamo je već dobila nadimak “šefica” jer sve “tete” i kuharice zna po imenu.
Sjećate li se priče o teško bolesnoj romskoj djevojčici Luciji koju su prije godinu dana udomili Lili i Ive Lončar iz Poličnika pokraj Zadra? Mala je djevojčica s teškom dijagnozom tumora na mozgu od rođenja živjela na šibenskom deponiju s jedva punoljetnim ocem Dušanom, u trošnoj baraci bez struje i vode, bez novca za hranu i pelene.
Bez predaje
Nitko je nije želio udomiti, sve dok za njezin slučaj nije čula Lili Lončar. Bila je to ljubav na prvi pogled, Lucija je našla novi dom u Poličniku kod obitelji koja je već usvojila dvoje djece i troje udomila.
Ali, prognoze liječnika bile su sve samo ne optimistične: uz tumor i četiri teške operacije, djevojčica se borila s teškim epileptičnim napadajima, jedva je pomicala desnu ruku, a šanse da prohoda bile su gotovo nikakve. Tumor je oštetio centar za ravnotežu. Međutim, Lili se nije predavala i onda se dogodilo čudo. Prije nekoliko dana, baš oko trećeg rođendana, Lucija je napravila prve korake.
– Još ljetos liječnici su nam rekli da dijete s takvom dijagnozom neće moći hodati. Ali ja sam vjerovala u nju, znala sam da ona to može. Nisam imala druge želje osim da ona može hodati; vjerujte, sve bih učinila da vidim njezine korake. Sve nas je iznenadila, ali ja sam znala da je ona veliki borac.
To što je proživjela u svoje tri godine teško je opisati – kaže Lili, koja je svoju djevojčicu svakodnevno vodila na fizikalne terapije u Zadar, provodila tjedne u Krapinskim toplicama i Specijalnoj dječjoj bolnici na Goljaku, odlazila privatnom fizioterapeutu.
– Nije bilo lako – kaže Lili. Ona je na bolovanju, suprug Ive je nezaposlen, naknada koju država daje udomiteljima iznosi jedva 2000 kuna. Bila je to borba iz dana u dan, ali nada da će Lucija prohodati bila je jača od svega.
– Sjećam se dana kad sam je upisala u vrtić. Mi roditelji sjedili smo u krugu i govorili o tome što želimo za svoje dijete. Moja je najveća želja, rekla sam tada, da Luca stane na svoje nogice. Puno smo radile, vježbale, ali sigurna sam da je presudna bila ljubav – kaže žena koja je svoj život posvetila brizi za djevojčicu. Iako je pred njom teška borba, zasigurno i nove operacije jer liječnici nisu uspjeli ukloniti tumor do kraja, Lili i malena ne predaju se.
Napredak je to u koji je još prije godinu dana bilo teško povjerovati. Lucija danas ide u vrtić za djecu s posebnim potrebama “Latica”, a tamo je već dobila nadimak “šefica” jer sve “tete” i kuharice zna po imenu.
