U ovom pismu neću se baviti pozadinom rušenja zgrade Zaraušek, da li se radi o kojekakvim interesima, pogodovanjima i “pripremanju terena” za danas popularne malverzacije ili samo o genijalnoj viziji razvitka našeg grada po principu “sruši da bi napravio parking”. Nadalje, iako je to dio i moje struke, tema neće biti ni maćehinski odnos zadarskih konzervatora prema graditeljskom nasljeđu ovoga grada i njihovim kriterijima valorizacije na primjerima kojih bi se moglo nabrojiti napretek, pogotovo kad se radi o arhitektonskim ostvarenjima 20. stoljeća.
Ovdje će se govoriti o višedesetljetnom sramotnom odnosu gradskih vlasti prema nezavisnoj kulturnoj sceni i o stanju svijesti o infrastrukturnoj podršci koju bi jedan grad morao osigurati tom društveno-kulturnom “organu” koji bi u svakom gradu morao biti jedan od najvitalnijih. Naime, nezavisna kulturna scena bi trebala biti jedna od glavnih platformi za razvoj kreativne energije, mjesto susreta i razmjenjivanja ideja, konstruktivnih misli i vizija, mjesto formiranja novih društveno-kulturnih, pa ako hoćete i političkih pokreta, te općenito novih pogleda na život u cjelini. Platforma koja će iznjedriti neke nove genijalne umove, ali isto tako i educirati i osposobiti pojedinca za dostojanstven pristup životu u današnje vrijeme globalne dekadencije, otuđenja i svih ostalih negativnih posljedica ljudske bahatosti i pohlepe u kojem grca ovaj svijet.
Međutim, percepcija gradskih vlasti, a nažalost i šire javnosti, je takva da se čitava ta scena etiketira kao gomila pijanaca i narkomana koji unište sve čega se dotaknu i kvare idiličnu sliku tritisućljetnog nam voljenog grada. I što je najgore, djelomično ste u pravu. Ali zapamtite, i vi ste ti koji ste svojim sustavnim zanemarivanjem odgojili nove generacije mladih koji nakon što dobiju porciju pranja mozgova u školskim klupama, bezglavo srljaju u prvi najbliži dućan i opskrbljuju se enormnim količinama tekućih opijata, pripremajući se tako za pohod i haranje zadarskih ulicama. Slika toliko često viđena u posljednje vrijeme. I tako ona u teoriji već isklišeizirana izreka “na mladima svijet ostaje”, pretvorila se u praksi u užasavajuću ” mladima ništa ne preostaje” – osim igle, boce i ulice. Na svu sreću, i u takvim okolnostima dogodi se da se netko ipak uspije oduprijeti većini i formira svoju osobnost i pozitivne životne stavove. Na žalost, takvi primjeri su rijetki.
Počevši od Doma hrvatske mladeži, toliko bolne teme i trakavice koju također neću otvarati, danas smo svjedoci najnovijeg primjera klasičnog zanemarivanja i zatvaranja očiju pred jednim od idealnijih rješenja udomljavanja cjelokupne nezavisne kulturne scene. Zar je stvarno moguće da gradske vlasti ne prepoznaju izuzetan rad i doprinos kulturnom životu u posljednje dvije dekade, umjetničkih organizacija i udruga kao što su Zadar Snova, Teatro Verrdi, Zadarski Plesni Ansambl i ostalih, pa tako i udruge Šigureca u posljednjih nekoliko godina. Zar sav taj uloženi trud i odricanja za dobrobit ostalih i komadić unutrašnje satisfakcije i samoostvarenja, nije zaslužio da se to goruće pitanje egzistencije čitave priče riješi dodjeljivanjem zgrade Zaraušek u svrhu njene revitalizacije i osnutka jedinstvenog kulturnog centra koji bi poslužio kao pozornica kako hrvatskim umjetnicima, tako i onima iz čitave Europe, pa i svijeta. Obrazloženje je da Grad Zadar nema novaca i da se više isplati zgradu srušiti nego uložiti u njenu obnovu. Ako već grad nema novaca, postoje europski fondovi i natječaji koji upravo financiraju takve vrste projekata i daju nepovratna sredstva za infrastrukturu u kojoj će se dalje razvijati kulturna produkcija, to već zna svaka ptica na grani. A na kojoj grani sjede ljudi u Gradskoj upravi, to samo oni znaju.
Za kraj, gledajući kroz prizmu vladajućih, ako ćemo o taktici u izbornoj godini, lukavstvo je iskazano na “vrhunskoj” razini. Jeste li svjesni koliko ste bodova mogli osvojiti dodijeljivanjem zgrade Zaraušek nezavisnoj sceni? Ovo nije poziv na revoluciju, niti nikakav bojkot, samo znam da ću ja na nadolazećim izborima prekrižiti svoj glasački listić uzduž i poprijeko… Kao što to uostalom učinim na svakim izborima. Onog trenutka kad netko zasluži moj glas, sa zadovoljstvom i ponosom ću ispuniti svoju građansku dužnost.
Vedran Miočić-Stošić, dipl. ing. arh.
predsjednik udruge Šigureca
