Ne napisati filmski scenarij o životnoj priči 28-godišnje Ane Eškinje iz Svetog Filipa i Jakova bila bi prava šteta jer ovogodišnja natjecateljica na Dori odmalena se borila za svoje mjesto uz petoricu braće i dvije sestre. No teško bi itko osim Ane same uspio utjeloviti tu borbenost, duhovitost, simpatičnost i buru energije kojom vas na prvu zavede. – Četvrto sam dijete i nisam mogla nadglasati ostale, pa sam propjevala! Tu crtu vučem od tate jer se on bavio pjevanjem i glumom. Svi imamo sluh za glazbu, a ipak jedino sam se ja odlučila profesionalno baviti time – prisjećajući se djetinjstva, uvela nas je Ana u svoju priču.
Mala vragolanka s deset godina pobijedila je na festivalu u Biogradu pjesmom Maje Blagdan, Santa Maria. Odlučna u namjeri da se pjevanjem ozbiljno bavi sa 16 godina, roditeljima je najavila da se seli u Zadar i da će se sama brinuti o sebi.
– Znali su da me ničim ne mogu zaustaviti i nije uopće bilo rasprave. Pristali su jer znaju kad nešto zacrtam, moram to dobiti – kaže Ana. Nijedan posao nije odbijala, pjevala je i konobarila, a razgovor s jednim od gostiju kafića u kojem je radila omogućit će joj da oplovi svijet.
– Pričam ja tako tome gostu kako mi je jedina želja u životu pjevati, ali nikako da mi krene. On će meni na to da li bih pjevala na japanskom kruzeru. Uvijek im dobro dođe ženski vokal. Ko iz topa sam ispalila, naravno da hoću! – uzbuđeno govori kao da se ta scena odigrala ovaj tjedan, a ne prije devet godina. Nakon što je pozajmila novac za vizu i za avionsku kartu, obavijestila je roditelje o svojem naumu jer joj je trebao njihov potpis na ugovoru.
– Ma kud ćeš ti, Ane moja – reagirala je mama na moj plan, ali znala je, kao i tata, da me ne mogu zaustaviti i potpisali su papire. Prije odlaska prvi put sam vidila da je moj tata, inače karakterom tvrd kao kamen, zaplakao i samo mi je rekao: Sritno, dite moje – sjeća se mlada pjevačica šokova koje je priuštila tati Marku i mami Milki. Sljedeće dvije godine, s malim pauzama, kruzer i more bili su joj dom. Prvih mjesec dana bilo joj je teško na novom teritoriju, ali znala je kako bi povratak doma bio njezin poraz, što si kao vatrena horoskopska lavica nikako nije mogla dopustiti. Uskoro se navikla na tempo i činjenicu da u san utone u New Yorku i probudi se u Acapulcu. – Kako su putnici bili japanski umirovljenici, koji nisu znali baš engleski, morala sam naučiti pjesme na japanskom i još neke osnove kako bih ih znala pozdraviti, pitati što trebaju ili im pomoći da se snađu na brodu – veli Ana sjetivši se tog trena postupaka koji su joj se nekoliko puta dogodili kada se, nakon sedam mjeseci na kruzeru, vratila kući.
– Kad bi me susjedi pozdravljali na ulici, ja bih sklopila ruke i naklonila im se, sasvim nesvjesno sam to radila. Njima je to duhovito i mislili su da se zezam pa su mi uzvraćali pozdrav na isti način – govori Ana prekidajući smijehom svoje pripovijedanje. Na brodu nije odbijala nijedan posao pa je osim pjevanja i konobarila i animirala putnike, jer svaki rad se plaćao dodatno.
– Sve što bih zaradila, potrošila bih čim bismo uplovili u neku luku. Pa biti u New Yorku, a ne potrošiti novac je nemoguće. Ne možeš tamo štedjeti jer tko zna kad ću sljedeći put vidjeti New York i hoću li uopće – iskrena je.
Priznaje kako sa 19 godina nije razmišljala o štednji. Vrteći po rukama slike s Aljaske, iz Islanda, Bahama, Egipta, Malte, prisjeća se neobičnih susreta i događaja. – U Dubaiju sam s curama s broda krenula u šoping. Nešto smo brbljale u jednoj trgovini i obrati se nama trgovac s pitanjem da li smo iz Hrvatske. Odgovorim potvrdno, na što on uzvikuje: Oh, super! Ja sam prijatelj Davora Šukera, imam njegov broj. Odmah je izvadio mobitel i u imeniku pokazao njegov broj. Pristojno smo ga pozdravile, a on je za nama vikao: Šuker, Šuker is my friend! – opisuje naša sugovornica.
Najljepši zalaz sunca doživjela je u Islandu. Trajao je 15 minuta. Trnci su joj proželi tijelo kada je kapetan zaustavio brod iznad mjesta gdje se potopio Titanik, a najsmješniji su joj bili Japanci koji su tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu održanog u njihovoj zemlji gradom šetali u našim kockastim dresovima.
Srce u peti
– Nigdje se nisam osjećala u opasnosti. Jedino je jedna situacija u Amsterdamu izazavala nelagodu. U jednoj uličici mene i kolegice zaskočio je crnac pitanjem jeste li za malo seksa… Nije pokušavao nasrnuti na nas ili nešto slično, ali pobjegle smo brzinom munje – sjetila se Ana neugodnog susreta. Nigdje nije kupovala suvenire, samo razglednice koje su joj služile kao orijentacija koje su lokacije u gradu najzanimljivije.
– Kad bismo pristali u nekoj luci, uvijek bih najprije kupila razglednice. Znala sam da su na njima najzanimljivije znamenitosti i ulice – objašnjava. Japanci nemaju običaj ostavljati napojnice, smatraju to čak uvredljivim, no davali su darove Ani – zbog njezina šarma.
– Nisu mi davali novac, ali uvijek bi ostavili nekakav poklon, pa sam od jednog putnika dobila predivan šal koji je kupio u muzeju u Londonu – sjetno kaže. Ipak je istinita uzrečica da je doma najljepše, napomenula je odmahnuvši rukom. – Srce mi je bilo u peti svaki put kad bih sletjela i čula naš jezik. Neprocjenjivo!