Ovih dana se ponovno dignula prašina oko uvoznog namještaja koji zna sadržavati tvari koje su na tržištu EU zabranjene, a kako kod nas podzakonski akti i tehnički propisi nisu usklađeni s europskim, namještaj sa štetnim tvarima nađe svoj put do kupca. Radi se o teškim metalima i formaldehidu koji je kancerogen, a izaziva i zdravstvene probleme poput glavobolje, iritacije očiju, nosa ili grla te umor…
Dakle, nakon sna na novom krevetu koji sadrži formaldehid, čovjek se može probuditi – umoran. I to je još dobro, s obzirom na sve navedeno.
Malo skuplji, puno kvalitetniji
Osim zakonskih preduvjeta, kako ističu domaći proizvođači, razlog što ovakav namještaj kod nas prolazi su i slabe kontrole. S druge strane, domaći proizvođači koji od domaćih sirovina proizvode i kvalitetniji namještaj, zbog jeftine radne snage u zemljama iz kojih se uvozi, gube na konkurentnosti.
Kako kaže Dario Pavić, vlasnik i direktor tvrtke Cro-tex d.o.o. te i sam proizvođač namještaja, domaći namještaj malo je skuplji od uvoznog.
– Razlika u cijeni je mala, a razlika u kvaliteti ogromna. Proizvodnjom i prodajom domaćeg namještaja čuvamo radna mjesta u Hrvatskoj, a kupci imaju bolju uslugu. Prvo zbog kvalitete namještaja, zatim dostava je brža, isporuka u roku, a reklamacija se ispravlja u jamstvenom roku. Teško da će se reklamacija na namještaj uvezen iz Kine ispraviti u roku. Osim toga, domaćom proizvodnjom čuvamo radna mjesta, govori Pavić, dodajući da se pri kupnji uvoznog namještaja zapravo kupuje “mačak u vreći”.
– Na primjer, garnitura se deklarira kao kožna, a zapravo kad se otpakira, vidi se da je kombinirana s umjetnom kožom. Roba dolazi u kontejnerima u brodovima i šleperima, još se uništi u transportu, a ne možeš to ni reklamirati, kaže Pavić.
Kako ističe, problem je u kontroli uvezenog namještaja.
– U Hrvatskoj su za kontrolu namještaja ovlašteni Euroinspekt – drvokontrola d.o.o. i Šumarski fakultet u Zagrebu. Oni izdaju ateste koje plaća ili proizvođač, ako je domaći, ili uvoznik. Svaki atest košta oko pet, šest tisuća kuna, a teško mi je vjerovati da uvoznici koji uvoze toliko komada namještaja plate atest za svaki komad. Ne vidim kako bi im se to isplatilo. Pretpostavljam da pod jedan atest provuku deset različitih komada namještaja. Tako vjerojatno i komadi sa štetnim tvarima prođu u prodaju, govori Pavić, dodajući da se previše vjeruje deklaracijama, a unutra često bude nešto drugo.
Pavić je sa svojom tvrtkom Cro-tex krenuo u proizvodnju stilskog namještaja.
– Sad sam za jednu stilsku fotelju atest platio 6.500 kuna. Testira se izdržljivost i trajnost, otpornost površine i kakvoća materijala i izrade. Za te tri kategorije mogu se dobiti ocjene osnovna, visoka i posebno visoka. Sve ispod toga ne prolazi. Mi smo za tu fotelju dobili sve tri ocjene posebno visoke, a za neki uvezeni namještaj upitno je zadovoljava li uopće osnovni standard, a ipak prođe u prodaju, govori Pavić.
Pavić usko surađuje i s domaćem proizvođačem Tena namještaj d.o.o. iz Slavonskog broda. Vlasnik Tena namještaja, Ivan Kajmić, kaže da se uvezeni namještaj slabo kontrolira, a domaći je stalno pod pozornošću inspekcije.
– Sve moguće deklaracije moramo imati, što i košta, a kod uvezenog namještaja prolazi sve i to na sve moguće načine. I to je jedan od razloga što domaća proizvodnja pati. Osim toga, zbog jeftine radne snage u Kini, Bosni i Hercegovini i Srbiji, iz kojih najčešće uvozimo, ne možemo biti konkurentni. Domaći namještaj je nešto skuplji, ali je kvalitetniji, ističe Kajmić.
Ne kontrolira se ni hrana
Edin Dizdarević, menadžer Interieura Zadar d.o.o., tvrtke koja ima i vlastitu proizvodnju i uvozni namještaj, kaže da svaki novi uvezeni proizvod ide na kontrolu, a povremeno se opet kontrolira.
– Ako je novi proizvod, mora proći atestiranje. Mi to uglavnom radimo na Drvnom institutu pri Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Kad jednom proizvod dobije atest, periodično se opet kontrolira baš da se ne bi nešto promijenilo. Koliko znam, imali su tamo svakakvih slučajeva, da proizvođač nakon atestiranja zamijeni materijal jeftinijim i slično. Što se tiče štetnih tvari, znali smo na to naići kod nekih jeftinijih komada namještaja. To bi se otkrilo već na atestiranju pa takav namještaj ne bi završio u prodaji i više s tim proizvođačima ne bismo radili. Na kontroli se, između ostalog, provjeravaju i kemijska svojstva u namještaju, priča Dizdarević, dodajući da Interieur Zadar radi s renomiranim tvrtkama koje drže do sebe i ne žele dozvoliti takve greške.
– Obično saloni daju veliki popust na gotovinu pa ljudi odmah plate, misleći da su uštedjeli. A onda kad im namještaj dođe neispravan i reklamacija se teško ispravlja, zapravo prođu još gore. Imamo pritužbi najčešće na neisporuku i kašnjenje ili na kraju kad dođe, bude druge boje, nedostaje dio, a žale se i na kvalitetu, kaže Knežević.
Kako ističe, treba pozvati građane na oprez, ali što je još važnije, potaknuti institucije i inspekciju da vrše bolju kontrolu.
– Ne samo da ima štetnih tvari u namještaju, već ima štetnih tvari u hrani koju direktno unosimo u organizam. Nije ništa novo ta slaba kontrola. Na carinu dođu puni šleperi namještaja, teško da se sve to kontrolira. Za kontrolu hrane ni nemamo adekvatne laboratorije. Kontrola je loša, a bolesti sve više, zaključuje Knežević.
Ovih dana se ponovno dignula prašina oko uvoznog namještaja koji zna sadržavati tvari koje su na tržištu EU zabranjene, a kako kod nas podzakonski akti i tehnički propisi nisu usklađeni s europskim, namještaj sa štetnim tvarima nađe svoj put do kupca. Radi se o teškim metalima i formaldehidu koji je kancerogen, a izaziva i zdravstvene probleme poput glavobolje, iritacije očiju, nosa ili grla te umor…
Dakle, nakon sna na novom krevetu koji sadrži formaldehid, čovjek se može probuditi – umoran. I to je još dobro, s obzirom na sve navedeno.
Malo skuplji, puno kvalitetniji
Osim zakonskih preduvjeta, kako ističu domaći proizvođači, razlog što ovakav namještaj kod nas prolazi su i slabe kontrole. S druge strane, domaći proizvođači koji od domaćih sirovina proizvode i kvalitetniji namještaj, zbog jeftine radne snage u zemljama iz kojih se uvozi, gube na konkurentnosti.
Kako kaže Dario Pavić, vlasnik i direktor tvrtke Cro-tex d.o.o. te i sam proizvođač namještaja, domaći namještaj malo je skuplji od uvoznog.
– Razlika u cijeni je mala, a razlika u kvaliteti ogromna. Proizvodnjom i prodajom domaćeg namještaja čuvamo radna mjesta u Hrvatskoj, a kupci imaju bolju uslugu. Prvo zbog kvalitete namještaja, zatim dostava je brža, isporuka u roku, a reklamacija se ispravlja u jamstvenom roku. Teško da će se reklamacija na namještaj uvezen iz Kine ispraviti u roku. Osim toga, domaćom proizvodnjom čuvamo radna mjesta, govori Pavić, dodajući da se pri kupnji uvoznog namještaja zapravo kupuje “mačak u vreći”.
– Na primjer, garnitura se deklarira kao kožna, a zapravo kad se otpakira, vidi se da je kombinirana s umjetnom kožom. Roba dolazi u kontejnerima u brodovima i šleperima, još se uništi u transportu, a ne možeš to ni reklamirati, kaže Pavić.
Kako ističe, problem je u kontroli uvezenog namještaja.
– U Hrvatskoj su za kontrolu namještaja ovlašteni Euroinspekt – drvokontrola d.o.o. i Šumarski fakultet u Zagrebu. Oni izdaju ateste koje plaća ili proizvođač, ako je domaći, ili uvoznik. Svaki atest košta oko pet, šest tisuća kuna, a teško mi je vjerovati da uvoznici koji uvoze toliko komada namještaja plate atest za svaki komad. Ne vidim kako bi im se to isplatilo. Pretpostavljam da pod jedan atest provuku deset različitih komada namještaja. Tako vjerojatno i komadi sa štetnim tvarima prođu u prodaju, govori Pavić, dodajući da se previše vjeruje deklaracijama, a unutra često bude nešto drugo.
Pavić je sa svojom tvrtkom Cro-tex krenuo u proizvodnju stilskog namještaja.
– Sad sam za jednu stilsku fotelju atest platio 6.500 kuna. Testira se izdržljivost i trajnost, otpornost površine i kakvoća materijala i izrade. Za te tri kategorije mogu se dobiti ocjene osnovna, visoka i posebno visoka. Sve ispod toga ne prolazi. Mi smo za tu fotelju dobili sve tri ocjene posebno visoke, a za neki uvezeni namještaj upitno je zadovoljava li uopće osnovni standard, a ipak prođe u prodaju, govori Pavić.
Pavić usko surađuje i s domaćem proizvođačem Tena namještaj d.o.o. iz Slavonskog broda. Vlasnik Tena namještaja, Ivan Kajmić, kaže da se uvezeni namještaj slabo kontrolira, a domaći je stalno pod pozornošću inspekcije.
– Sve moguće deklaracije moramo imati, što i košta, a kod uvezenog namještaja prolazi sve i to na sve moguće načine. I to je jedan od razloga što domaća proizvodnja pati. Osim toga, zbog jeftine radne snage u Kini, Bosni i Hercegovini i Srbiji, iz kojih najčešće uvozimo, ne možemo biti konkurentni. Domaći namještaj je nešto skuplji, ali je kvalitetniji, ističe Kajmić.
Ne kontrolira se ni hrana
Edin Dizdarević, menadžer Interieura Zadar d.o.o., tvrtke koja ima i vlastitu proizvodnju i uvozni namještaj, kaže da svaki novi uvezeni proizvod ide na kontrolu, a povremeno se opet kontrolira.
– Ako je novi proizvod, mora proći atestiranje. Mi to uglavnom radimo na Drvnom institutu pri Šumarskom fakultetu u Zagrebu. Kad jednom proizvod dobije atest, periodično se opet kontrolira baš da se ne bi nešto promijenilo. Koliko znam, imali su tamo svakakvih slučajeva, da proizvođač nakon atestiranja zamijeni materijal jeftinijim i slično. Što se tiče štetnih tvari, znali smo na to naići kod nekih jeftinijih komada namještaja. To bi se otkrilo već na atestiranju pa takav namještaj ne bi završio u prodaji i više s tim proizvođačima ne bismo radili. Na kontroli se, između ostalog, provjeravaju i kemijska svojstva u namještaju, priča Dizdarević, dodajući da Interieur Zadar radi s renomiranim tvrtkama koje drže do sebe i ne žele dozvoliti takve greške.
– Obično saloni daju veliki popust na gotovinu pa ljudi odmah plate, misleći da su uštedjeli. A onda kad im namještaj dođe neispravan i reklamacija se teško ispravlja, zapravo prođu još gore. Imamo pritužbi najčešće na neisporuku i kašnjenje ili na kraju kad dođe, bude druge boje, nedostaje dio, a žale se i na kvalitetu, kaže Knežević.
Kako ističe, treba pozvati građane na oprez, ali što je još važnije, potaknuti institucije i inspekciju da vrše bolju kontrolu.
– Ne samo da ima štetnih tvari u namještaju, već ima štetnih tvari u hrani koju direktno unosimo u organizam. Nije ništa novo ta slaba kontrola. Na carinu dođu puni šleperi namještaja, teško da se sve to kontrolira. Za kontrolu hrane ni nemamo adekvatne laboratorije. Kontrola je loša, a bolesti sve više, zaključuje Knežević.
