Kada će slijedeće nedjelje, zadnje nedjelje u lipnju, Stanarci tradicionalno hodočastiti u crkvu sv. Šime pomoliti će se za dušu svojih predaka Varošana koji su preko tisuću godina hranili i branili Zadar,a davne 1567. godine sudjelovali u velikoj svečanoj procesiji na čijem je čelu bila Gospa pod Varoša.
Procesija je organizirana ne samo zbog premještanja ikone Gospe mira sa oltara crkve sv. Mateja koja se nalazila u Varošu sv. Martin na oltar današnje crkve sv. Šime koja je tada bila posvećena sv. Stjepanu nego i kao simbol preseljenja Varošana u Novi Varoš. Od tada pa do 1632. ova crkva je bila posvećena Gospi mira (Domina pacis) ili kako se još zvala Gospa od Varoša. Druga ikona kojoj su se molili naši Varošani je ikona sv. Nediljice koja se od 16. – 19. stoljeća nalazila u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Novom Varošu, to jest današnjem zadarskom Varošu.
Prema kazivanju dr.sc. Joška Belamarića, kojemu je brat Branko suprug moje sestre Mire ikona Gospe od Varoša i ikona sv. Nediljice (sv. Dominice) za Zadar nemaju samo povijesnu i nacionalnu važnost, već i umjetničku. U gradu El. Paso u Teksasu nalazi se suvremeno uređen Umjetnički muzej. U njemu je izložena privatna zbirka “Samuel Kress Collection” od 57 slike zapadno-europskog slikarstva od XIII do XVIII stoljeća i dvije skulpture. Najstariji izložak je velika ikona s poprsjem Bogorodice koja drži malog Krista, “podrijetlom iz Zadra u Dalmaciji”.
Datira oko godine 1200 i pripisuje se slikarskoj školi talijanskog grada Lucca (Lucchese School, master of Lucca). Ta slika se, međutim, bolje uklapa u južnotalijansko slikarstvo tog doba nego u Lukeško. Naročito se ističe ikonografija. Unutar bizantijskog slikarstva stvoreno je više ikonografskih shema u prikazu Bogorodice s Djetetom, čemu su pridonijeli predlošci po poznatim slikama koje su se štovale u većim svetištima u Grčkoj i istočnom Mediteranu. Najčešće je Bogorodica prikazana kako pokazuje rukom sina, koji joj sjedi na drugoj ruci držeći svitak zakona (volumen legis). Pokazuje na njega i u prikazu kad je on grli (tzv.”Eleusa”). Na ikoni o kojoj je riječ Majka Božja objema rukama stišće Sina na grudima, dok on blagoslivlja i drži svitak.
Po staroj legendi sadržanoj u jednoj kronici iz XVIII st. zadarski plemić Petar Cottopagna donio je 1214. godine ikonu s Istoka vrativši se iz križarskog pohoda u Svetu zemlju. Iz zadarskih povijesnih izvora, članovi roda Cotopagna spominju se u dokumentima iz XIII i početka XIV stoljeća.
Spominje se i jedno selo u zadarskom polju s imenom Kotopanjština, očito njihov posjed. C. F. Bianchi spominje zemljoposjedničku plemićku obitelj Kosopašćina koja je imala posjede u Varoškom polju. Kako je ikonu Petar Cottopagna donio 1214. godine, a na potezu od Relje do Varoškog polja u to vrijeme nije bilo ni jedne crkve postavlja se pitanje gdje ju je smjestio. Kao veleposjednik Petar Cottopagna sigurno je unajmljivao zadarske težake da obrađuju njegovu zemlju u Varoškom polju ( vidi poglavlje “Stanarci baštinici zadarskih težaka” u F.P. “600 godina povijesti Stanaraca”). C. F. Bianchi spominje da je 1282. godine na prostoru današnje gradske četvrti Bili brig ( blizu apoteke Šarunić) sagrađena crkvica Svete Djevice Marije od Kapelice (s. Maria della Capellizza) koja je bila zaštitnica bratovštine težaka pa najvjerojatnije da je u toj crkvi bila jedno vrijeme smještena slika sv. Nediljice (vidi F.P. “Kada je brig postao Bili”). Zato Bianchi i spominje da je bila smještena u malu crkvu na periferiji Zadra, koja je po njoj dobila ime “Mater Domini” (Majka Božja) ili kraće “Dominica”.
Neki dokumenti navode da je prvo smještena u crkvici Santa Domenica (Sveta Nedjelja) u zadarskom predgrađu koja se nalazila na prostoru pored današnje zgrade crkve i samostana sv. Ivana na Relji.
Ovaj samostan franjevci trećoredci drže svojom Maticom u Hrvatskoj, jer im je on prvi samostan. Podignut je 1439. godine. Rušen je obnavljan više puta, a redovnici su se selili u druge dijelove Zadra. Rušili su ga i sami redovnici da se u nj ne usele neprijateljske vojske. Iznajmljivan je redovnicima pravoslavcima u vrijeme njihovog izgnanstva. Značajno za ovu crkvu je što je Šimun Kozičić Benja 1502. godine postao zadarski kanonik i upravitelj ove crkve (crkve sv. Ivan izvan luke u Zadru). Šimun Kozičić Benja (oko 1460. do 1536.) bio je potomak jedne od najstarijih, najuglednijih i najbogatijih obitelji u Zadru: punih osam stoljeća obitelj je živjela u Zadru. U rodnom gradu mogao je primiti humanističko obrazovanje, jer je Zadar u drugoj polovici XV. st. imao nekoliko humanističkih učitelja, među kojima su bila poznata imena onoga vremena. U isto se doba u gradu gajila staroslavenska liturgija.
Ali, i u obitelji Benja njegovala se glagoljaška tradicija i humanistička kultura. Jedan od začetnika humanizma u Hrvata bio je član te obitelji, Juraj Benja (Georgius Begna, umro 1437.), koji je djelovao u humanističkom krugu formiranom unutar Samostana sv. Krševana u Zadru. (N. Kolumbić 1991.: 104-105). Šimunov djed dao je u Ugljanu na istoimenom otoku sagraditi samostan s crkvom, posvećenom 1430. godine sv. Jeronimu koji je u to doba slavljen kao “izumitelj” glagoljice i zaštitnik glagoljaša.
No, vratimo se našim dvjema varoškim Gospama čije su ikone jedno vrijeme krasile oltare triju crkava izvan grada (luke). Njih je povezivao Put Svete Marije koji se protezao od Relje do po prilici današnje obilaznice Hrvatskog Sabora. Danas samo jedna mala dionica ovog puta koja prolazi kroz Bili brig nosi ime Sv. Marije.
Kasnije, zbog opasnosti od Turaka postepeno su rušene crkva Svete Marije od Kapelice, crkva sv. Nedjelje i crkva i samostan sv. Ivana, a ikona je prenesena unutar zidina u unutrašnji Varoš (Borgo interno) u crkvu Svetog Ivana Krstitelja koja mijenja ime u crkvu Svete Nediljice.
No, kako to biva s mnogim crkvama općenito, tako je i u ovom hramu tijekom vremena mijenjan i nadopunjavan izvorni naziv. Po obližnjim malim vratima u gradskom zidu (pusterla) cijeli je predio nosio ime Pusterla (S. Iohanis de Pusterla). Po stubištu pak crkva se navodi i kao Sv. Ivan od Kamenitih vrata (S. Ioannis ad scalas lapideas). U bazilici je bratovština kovača imala svoj oltar posvećen Sv. Eligiju, njihovu zaštitniku, pa je po ovoj bratovštini crkva nazivana Sv. Ivanom Kovačkim (Ioannis Fabrorum). Međutim, ponajviše se o njoj pisalo kao Sv. Nediljici, što je pučkom etimologijom kroatizirani oblik kulta Majke Božje (S. maria Mater Domimini ‘S. Domenica’ Sv. Nediljica).
Taj je kult prenesen u baziliku skupa sa starinskom slikom iz istoimene crkve na Relji. Zahvaljujući mojem školskom kolegi Miroslavu Kalebu iz Brbinja doznao sam da su o ovoj bratovštini vodile brigu drevne zadarske porodice, među kojima ponajviše Soppe i Grisogono. Kako je porodica plemića Soppe bila pokrovitelj bratovštine kovača, vjerojatno su već tada doslikana na ikonu dva mala grba te porodice. Temeljem različitih izvora o njoj piše u svojoj knjizi Zara Cristiana i kanonik Carlo Federico Bianchi. Godine 1879., samo dvanaest godina prije rušenja crkve sv. Nediljice u Varošu austrijski je arhitekt i konzervator Alois Hauser izradio pedantnu arhitektonsku snimku tadašnjeg stanja građevine. Svoja zapažanja je objavio nakon rušenja (1891.) bazilike.
Daljnja istraživanja mogla bi pokazati da je bazilika i kripta pod njom zapravo natkrila neko prethodno kultno mjesto; da je ona možda novi hram na mjestu staroga. U doba francuske vlasti 1808. god. crkva je zatvorena a bratovština kovača raspuštena. Rastanak s vrijednim srednjovjekovnim spomenicima u zadnjem desetljeću 19. stoljeća bio je u pravilu opširno prokomentiran u lokalnom novinstvu i s dozom žaljenja. Zbog moderniziranja gradske jezgre na udaru su bile zapuštene gradske crkve. One su u srednjem vijeku pa sve do Francuske uprave 1806. g. ( koja je prisilno preselila Varošane iz Novog Varoša na prostoru današnjih Stanova) odigrale vidnu ulogu u okupljanju vjernika, pretežno zanatlija, koji bi pored prisustvovanja molitvi koristili crkvene pomoćne prostorije za raspravu o svome zanatu.
Treba istaći da je svaki nestanak jednog takvog spomenika bio posebno naglašen uz uobičajeni zaključak da su manjkava sredstva za njegovo održavanje. Evo kako je zabilježeno rušenje crkve sv. Nedjelje koja se još zvala sv. Ivan zaštitnik kovača: “Nakon crkve sv. Kate na čijem je mjestu podignuta elegantna kavana Central i sv. Dominika koja služi za potrebe kasarne, došla je sada na red i crkva sv. Nediljice. Pošto mjerodavni nisu htjeli otkupiti to zdanje, vlasnik je, zbog trošnog izgleda, odlučio da crkvu poruši kako bi na tom mjestu sagradio stambenu zgradu” (u ovoj zgradi u prizemlju je Josip Pivac 1901. godine otvorio Prvu hrvatsku tvornicu likera a prije 20 godina na istom mjestu otvorena je stomatološka ordinacija).
Poznato je, da su plemići Soppe prenijeli ikonu Sv. Nediljice u kapelu Sv. Blaža u krugu svog kaštela u Brbinju. Kako su posjednici Soppe živjeli u Kaštelu tako ih Brbinjci nisu zvali po prezimenu već Kaštelanić. Iz tog se razloga u katalogu muzeja u EL Pasu navodi kako slika dolazi iz Brbinja obitelji Castelli na Dugom otoku. Pripadnica obitelji Castelli Stošija Kaštelanić udala se za Josipa Rovaro – Brizzija, nastanjenog u Zadru, kojem su roditelji bili porijeklom s Krfa. Ikona se vratila u Zadar, ali u privatni stan Rovaro-Brizzijevih. Kad je njihov potomak, unuka Josipova brata Marijana, pokojna gđa Elda Rovaro-Brizzi izbjegla iz Zadra u Italiju krajem Drugog svjetskog rata, povjerila je ikonu na čuvanje nekoj pouzdanoj osobi.
Kress ju je nabavio 1950 godine, te je ona tri godine kasnije stručno restaurirana, da postane jedan od privlačnih izložaka u El Pasu. Za razliku od ikone sv. Nediljice ikona Gospe od Varoša nalazi se u Zadru, ali na žalost još nije prenesena tamo gdje pripada to jest na oltaru stanarske crkve Gospe mira.
Na kraju, nomadski šator kojeg je postavila Zadarska biskupija, avetinjski pokriva dvorište crkve Gospe mira na Stanovima nije samo nefunkcionalan i estetski nakaradan nego je i virtualna prijetnja Stanarcima da njihovim prisilnim preseljavanjem nije došao kraj. Natpis na njemu “Kraljica mira” u odnosu na šator je contradictio in adjecto, jer je za vrijeme Drugog svjetskog rata talijanska i njemačka vojska polovicu Stanova prekrila šatorima.
A šator nikada nikome nije simbolizirao mir. Stanarci – potomci starih Varošana tradicionalno javno ne prosvjeduju, već poneki samo šapatom. “Nije se rogatim bosti” kazala mi je prije tri godine jedna stanarska pjesnikinja što je razlog da su mnogi kao i autor ovog uratka sve manje nazočni na nedjeljnoj misi u crkvi Gospe od mira na Stanovima.
Sigurno za subotnju proslavu Dana Državnosti je kasno, ali se nadam, što i nije samo moja želja da će za slijedeću proslavu Dana Državnosti Zadarskoj biskupiji biti mjesto pod Kaptolom i da će triptih Gospe od Varoša krasiti oltar Gospe mira na Stanovima, a i da šatora više biti neće.
