Kad je Jadranka Kosor na sastanku u Vladi konačno objavila da su slobodni iskoristiti godišnji odmor, ministri su nekoliko trenutaka u nevjerici zurili preda se staklenim pogledima, prije nego što su se predali euforiji nalik onoj što je posljednji put viđena na Thompsonovu koncertu u Čavoglavama.
– Imate tjedan dana – rekla je premijerka i prebacila preko ramena veliki zeleni ručnik, rekvizit koji će u narednim danima biti zabilježen na svim papparazzi snimkama s njezina ljetovanja na Braču.
Šibani grizodušjem i željom da barem donekle prate premijerkin bjesomučni predizborni tempo, članovi Vlade su gotovo već bili malaksali u divljem jurcanju po hrvatskim zabitima. Ugovora o kojekakvim projektima potpisali su više nego Severina albuma i zajedno natukli kilometražu koje se ne bi posramila ni turneja Jelene Rozge.
Sad su se u hipu djenuli u lakonogi trk; evakuirali su ured za sastanke hitrije nego onda kad su pojurili pogledati čovjeka-ovcu, maskotu facebook prosvjeda.
– Uh, još nešto: jedan od vas treba ostati u Zagrebu kao dežurni. Tko je dobrovoljac? – osvrnula se za sobom na izlasku.
Svi su ministri već isparili, u prostoriji je ostao samo Petar Čobanković: najtromiji i najsporiji, bio je tek korak od vrata. Pretvarajući se da nije čuo ovo premijerkino dodatno pitanje, preplašeno je strignuo ušima pa bez osvrtanja požurio van.
– Petre, znala sam da mogu računati na tebe. Pazi nam na tvrđavu, tjedan dana će proći dok kažeš »the day after yesterday«! – čilo je doviknula premijerka.
Čobanković je potonulo i bez riječi gledao kako njezina pojava u plavoj tunici nestaje u dubini hodnika.
Vinski gulaš na užeglom Markovu trgu
Sati su bili kao dani u sablasno praznoj zgradi na Markovu trgu, u kojoj se ministar poljoprivrede, ni kriv ni dužan, našao zatočen u ovo užeglo zagrebačko popodne. Nepravda ga je pekla kao izdaja. U mislima se oštro obračunavao s kolegama koji se, mogao ih je vidjeti, sa zadovoljnim osmijesima na licima, oblizuju nakon dobre pečenke dok u hladovini uz more, pod širokim obodima slamnatih šešira, škilje prema suncu.
Telefon nijednom nije zazvonio, osim kad ga je dežurna kuharica nazvala na interni da ga obavijesti da je gotov ručak. Morao je priznati, razveselila ga je gesta te blage žene koja mu je skuhala vinski gulaš, jelo koje je inače posebno pripremala samo za Vladimira Šeksa.
Od toga je malo živnuo: u dokolici je tumarao praznim hodnicima, zavirivao u tuđe urede. U otključanoj ladici Kalmetina pisaćeg stola pronašao je maketu nekakve željeznice: tračnice i lokomotivu s nekoliko vagona. Montirao ih je na pod pa ih zamišljeno gurkao: ču-ču, ču-ču, naškubio je usne oponašajući tutanj vlaka. U premijerkinu uredu proveo je neko vrijeme surfajući internetom; preko eBaya je naručio iz Hong Konga posebno hibridno sjeme za divovske bundeve.
Kod Bajsa je našao CD s nasnimljenim zvukom orkestra zrikavaca i valova koji se razbijaju o stijene. To ga je asociralo na kolege koji uživaju na kojekakvim plažama. U trenu iznerviran, ugasio je uređaj.
U sabornici je stao za govornicu. Sjetio se nečega iz mladenaštva: kao uspješnog člana KUD-a Repušnica, voditelj zbora nagovorio ga je da se prijavi na audiciju za pratećeg vokala Zlatnih dukata. Dečke iz benda osvojio je i glasom i stasom, ali je na kraju morao odustati jer je dobio zaposlenje u Podrumu Ilok pa nije mogao na turneje.
Sad je pogladio trbuh pa u mikrofon pustio glas kao onda kad je na toj audiciji zapjevao kao slavuj, udarajući skladno po žicama tamburice. »Op, žica, žica, žica, drma mi se kabanica…«, orilo se sabornicom. Onda je prešao i na novije hitove, a završio je s »Maslačkom« od Magazina, ta mu se pjesma baš nekako uvukla pod kožu…
Kad je sišao u prizemlje, portir ga je zamolio da ga zamijeni dok skokne na zahod. Pristao je, iako mu se zahtjev učinio kao dodatno poniženje. Ipak, kad je u portirovu ormariću pronašao zalihe kinder milkšnita, zaključio je da mu se dobro djelo isplatilo.
– Nije ovo ni loše – pomislio je Čobanković, osluškujući kako vani na užeglom Markovu trgu razbibrižno ćurliće jato golubova.
Multi-kulti turizam
Ministar Bajs nije prestajao osjećati grižnju savjesti zbog onoga s Bosancima.
– Pa što ako su glasni, dolaze u čoporima i donose vlastite ćevape umotane u alu-foliju? Tko ih zbog toga smije ponižavati? – ljutio se, gledajući na televiziji izvještaj o neredima u Velikoj Britaniji. – Budemo li tako isključivi prema onima koji od nas drukčiji, mogli bismo izazvati ovakav multikulturalni kolaps, rekao je supruzi i neveselo zavrtio glavom.
Ženi je bilo drago zbog muževe suosjećajne naravi, ali ju je brinulo što se ni na ovako kratkom godišnjem odmoru ne uspijeva otresti tih razgovora o poslu. Osim toga, za večeras je imala nešto posve drugo u planu.
– Pusti sad Bosance i turizam, barem dok smo na odmoru. Opet posao doživljavaš previše osobno, a znaš da ti to izaziva pojačano znojenje – potapšala ga je po bedru i zavodljivo mu se nasmijala, paleći svjećicu za romantični ugođaj.
– Ne bih mogao mirno živjeti da znam da se na našem moru turisti osjećaju nepoželjno. Bio bi to i moj neuspjeh, nastavljao je Bajs.
– Pusti sad to…, prošaptala je žena, dohvaćajući ulje za masažu.
– Ovo je vrijeme za nas dvoje, za opuštanje…
Intenziviranje odnosa
U uvali na koju je gledala njihova vikendica u Srimi kod Vodica, padala je noć. Mladi se mjesec sneno ljeskao na mirnoj površini mora.
– Nekad mi se čini da bismo i druge turiste mogli otjerati svojim stigmatiziranjem, kao što smo počeli tjerati Bosance. Na primjer, Čehe. U primorskom folkloru, oni nisu ništa drugo doli siromašni žderači pašteta. Srce mi se steže zbog toga, Smiljana – šapnuo je Bajs, odsutno prelazeći prstima po ženinu golom ramenu.
– Ahaa – odgovorila je žena već pomalo iznervirano. Što se nje ticalo, u ovom je trenutku mrzila i Bosance i Čehe i multikulturalni turizam koji joj je i na odmoru uništavao šansu za bračnu romansu.
Kad je već zakasnio spasiti od predrasuda Bosance, Bajs je čvrsto odlučio djelovati na vrijeme s Česima: čim je saznao da na Jadranu ljetuje češka ministrica turizma, odlučio je uzeti stvar u svoje ruke.
– Da intenziviramo odnose među hrvatskim domaćinima i češkim turistima – odnose koji na Jadranu imaju svoju dugu i čvrstu tradiciju – pozivam vas da sa mnom posjetite jedan naš turistički dragulj. Dođite sa mnom na večeru i zajedno ćemo, pred novinarima, začepiti usta Česima koji vele da kod nas nema kvalitetnih turističkih sadržaja, kao i Hrvatima koji vele da su Česi škrti paštetoljupci! – govorio je Bajs češkoj ministrici na telefon, skrivajući se od žene u vrtu iza vikendice.
Bilo mu je navrh glave njezinih prigovora da joj se ne posvećuje dovoljno i da radi čak i na godišnjem.
– Moram ići, preplašeno je šapnuo u slušalicu kad je spazio Smiljanu na prozoru spavaće sobe. – Do sutra!
Uzbuđen zbog sastanka za koji je vjerovao da će biti politički i turistički prijeloman događaj u bilateralnim odnosima dvoju država, ministar Bajs je jedva primjetno pocupkivao uz ritam nekog elektro-pop hita koji je ovdje, na Zrću, očigledno bio popularan: oskudno odjevena mladež ritala se u plitkom bazenu pokraj šanka na otvorenom, kokteli su se tresli u visoko podignutim rukama. I on je volio ovakvu glazbu: sa slušalicama u ušima i s youtubeom na laptopu u posljednje se vrijeme učinkovito branio od zamornih saborskih rasprava.
Češka ministrica parkirala je svoju Škodu u hladovini iza plastičnih WC-a i, prepoznavši Bajsa za šankom, široko mu se nasmijala iza debelih naočalnih okvira.
– Dobrodošli na Zrće, plažu koja vrvi sadržajima, koja živi cijeli dan i noć, oazu multikulturalizma, mjesto na koje su svi Česi uvijek dobrodošli – ozareno će i domaćinski Bajs.
– Dobže, dobže – prijazno je kimala glavom ministrica i prihvatila koktel što joj ga je Damir tutnuo u ruke. Pozvani da zabilježe neformalni susret, nekoliko znojnih i bezvoljnih fotoreportera škljocnulo je prema ministarskom paru.
Bajs je razdragano nabrajao kako su češki gosti odvajkada dragocjeni hrvatskom turizmu, kako želi jednom posebnom večerom preduhitriti možebitne stereotipe, pokazati da Česi na moru uživaju u domaćim restoranima i jedu domaću hranu, čak i onu skuplju.
– Dobže, dobže – smiješila se ministrica zadovoljno. – Ali prvo, malo plesanja.
Ministrica je ritnula espadrile u stranu, iskapila piće i rukama u ritmu muzike oponašala okretanje pedala.
– Zašto to?, upita je Bajs, njišući se oko nje u krugovima.
– Zbog tebe: Bajs – bicikl – pedaliranje!, uzvikne ona, obodrena golišavim, divljim plesačima.
Delicije i pašteta
I dok je Čehinja sve razularenije plesala, ministar nije zaboravljao da je ovdje na važnoj političkoj misiji. Iako je htjela ostati na pjena-partiju, Bajs ju je nekako uspio nagovoriti da se upute prema restoranu u kojemu su za njih pripremili jadranske delicije.
– File orade u umaku od bosiljka, domaći jastog, carpaccio od tune plavoperke što ga osobito vole naši oporbeni političari – hvalio je Bajs meni.
– Dobže, dobže – zadovoljno je kimala češka ministrica.
– Samo najbolje za naše prijatelje Čehe!
Gošća se oduševila već prvim jelom.
– Divno pripremljena orada – iznenađeno je mljacnula. Bajs se osvrnuo da provjeri da su reporteri u blizini pa trijumfalno otpio gutljaj šampanjca. – Samo, nešto mi ipak nedostaje, namrštila se ministrica.
Bajs se alarmirano uspravio u stolici.
– Odmalena ljetujem na Jadranu i… Za mene, doživljaj mora nije potpun bez ovoga! – rekla je pa rukom posegnula u torbicu i iz nje izvukla, na Bajsovo zaprepaštenje, konzervu nečega što je izgledalo kao mesni doručak.
– Ne, ne… – zamucao je Bajs u nevjerici.
– Da! Najfinija češka riblja pašteta koja odlično ide uz ovaj morski meni. Uzmite, kušajte – nutkala ga je konzervom koju je učas spretno otvorila nožićem s ugraviranom ribom nalik sardini.
– Ne, ne… Sklonite to – zamlatarao je Bajs rukama.
Reporteri, koji su se dotad motali uokolo ravnodušni prema ovom protokolarnom zadatku, sad su se sjatili oko njihova stola, bljeskajući fotoaparatima. Jedan se nadobudni reporter, u pokušaju da uhvati detalje na etiketi konzerve, toliko približio ministrici da joj je objektivom izbio iz ruku paštetu koja se otkotrljala po terasi.
– Prostaci!, uvrijeđeno će ministrica. – Sad vidim, to nije predrasuda nego surova istina: vi Hrvati bi sve nas Čehe najradije pobacali u more zajedno s paštetama!, viknula je sad već na rubu suza, uzimajući torbicu.
Odrješitim se koracima udaljavala iz restorana. Na trenutak je espadrilama nespretno kliznula po ulju što se iz one paštete iscijedilo po glatkom podu terase: gledajući za njom, Bajsu se učinilo da je opet zaplesala uz ritam glazbe koja je potmulo dopirala iz obližnjeg kafića.
Strah od militantnih rodilja
Hrvatskoj se po zakonu porodi obavljaju u zdravstvenim ustanovama, a ne kod kuće. Rađanje kod kuće je nadriliječništvo, a kažnjene trebaju biti i majka i primalja – objašnjavao je ministar zdravstva u šturom dopisu medijima što ga je sastavio na plaži u Karlobagu.
Zbog onog zagrebačkog incidenta s porodom kod kuće, nije imao mira ni na odmoru: njegova oštra osuda tog ilegalnog čina izazvala je žučni otpor udruge Rode. U sezoni kiselih krastavaca, mediji su bili presretni što mogu ispuniti prostor prozivkama tih militantnih rodilja. Milinović ih je isprva kanio ignorirati, ali kad je uz Rode javno pristala i trudna Severina, bilo mu je jasno da će nekako morati reagirati.
»Severina je rekla da će i ona roditi kod kuće, u džakuziju«, pročitala mu je naslov supruga Blaža, povirujući zabrinuto iznad rasklopljene Glorije što ju je tog jutra kupila za plažu.
– Što ću sad, siromašan nebijo – zdvajao je Darko, odsutno se trackajući kremom za sunčanje.
Negativni publicitet je zadnja stvar koja mu je sad trebala; premijerka je objavila da za koji dan, čim mine godišnji, stranka kreće u otvoreni predizborni juriš. Nije smio dopustiti da ovakve sitnice poljuljaju kampanju u njezinu startu.
Zaplivao je da razbistri glavu. Kad je opet legao na ručnik, u mobitelu je potražio broj don Kaćunka.
– Pomagaj. Imaš Severinin broj? Ti si u tom selebriti svijetu ki kod kuće…, Milinović će svome dugogodišnjem prijatelju.
– Nemam ga ovđeka, ali ću ga nabavit preko Nives Celzijus. Poslat ću ti ga u poruci – ekspeditivno će Kaćunko.
– Živijo, rođo – otpovrne Milinović, odlučan da ne problem riješi odmah.
Severina u Rodama
Za par minuta primio je poruku s brojem pjevačice. Odmah je stisnuo tipku »zovi«.
– Alou, Severina, rekao je čim je pjevačica preuzela poziv. – Ovdje ministar Milinović. Zovem te zbog ovih napisa u novinan, daš rodit kod kuće u kadi. Jesil ti to ozbiljno tako riješila, recider.
– Ae, rastegnula je Severina.
– Zvučiš odlučno. Tako sam i mislijo, iz tvojih pjesama zaključijo sam da ne laprdaš prije nego šta dobro promisliš, ulizivao se Milinović.
– E, rekla je Severina.
– Ja te zovem da ti reknem da rađanje kod kuće nije zakonito, a znaš da nemoš protiv zakona, jel tako.
– Ae, rekla je Severina.
– Naravski. Al nećemo se svađat, nego ajmo vako: ja sam sad iznova otvorijo rodilište u Sinju, dok ti ne dođe termin opremit ćemo jedan boks kako priliči, ono, europski standardi, jel tako. I ti lipo rodi tamo u svojoj krajini, ko pošteno čeljade. Razmisli o tome. Ništa ti neće manjkat, riži me ispod vrata ako lažem.
Severina je razmišljala.
– A šta ću sad Darko, priključila san se Rodama, ne mogu ih samo tako otkantat, rekla je. – Ono, ka.
– Ma pušći njizi, roda, to je bila šifra udbaša koji mi je uhodio strica, nemoš njima virovat. Pušći njizi nek rađaju i na dimnjacima ako im je po srcu, a ti rodi lipo u bolnici, privešćemo te s kelikopteron ako budeš digdi dalje – upirao je Milinović.
– A ono, ka… – Severina se nije dala lako nagovoriti.
Kosor krsna kuma
Onda je Milinović uzdahnuo i zaigrao jaču kartu.
– Seve, čuj ove ponude: ispiši se iz Roda i dođi rodit u alkarski Sinj, a ja ću sredit da ti premijerka bude krsna kuma ditetu!
– E?, Severina je zvučala zainteresirano.
– Znaš kolko je to važno, imat dobru kumu. A Jadranka ti je duša od čovika, ona će ti se za dite brinit ki da je njezino. Samo mu nemoj nadit neko srpsko ime.
– Ae – Severina će.
– Vidim da se premišljaš. Nuder, pazi ovo: moreš imat i dvi krsne kume, rečemo Jadranku Kosor i… našu akobogda koalicijsku partnericu Nevenku Bečić! Jel mere?
– Aj, pristala je konačno Severina.
Zadovoljan što je tako brzo i učinkovito otklonio i ovaj problem, Darko se sa širokim osmijehom na licu predao uživanju na plaži.
– Nuder onu rodu tamo što savija gnijezdo nunde – pokazao je supruzi pticu u daljini.
– Zaboravio si naočale pa ne vidiš dobro, nije ono rodino gnijezdo nego neki galeb, sjeo na morsku travu što su je nanijeli valovi.
Ne osvrćući se na Blažino objašnjenje, Milinović je u ruku uzeo neku kamenčugu, riješen da njime zamahne prema ptici.
– Nemoj, Darko, možda liježe jaja. Oćeš da te snime da male tiće ubijaš – upozori ga žena.
Milinović poslušno spusti ruku pa, prčkajući po pijesku, zakopa kamen pokraj ručnika.
