Proganjaju nas kao da smo najveći kriminalci u državi. Tako nisu proganjali ni Sanadera – otpočeo je razgovor Stanko Židov, 25-godišnji mladić za kojim je policija raspisala tjeralicu, kao i za njegovom 17-godišnjom djevojkom Matejom.
Oni nisu suvremeni Bonnie i Clyde, oni se sedam dana od predstavnika zakona nisu skrivali zato što bi krali, pljačkali i ubijali, oni su bježali zbog svojeg jednomjesečnog sinčića Dorijana. Bježali su zato što ne daju da im ga država oduzme pod krinkom objašnjenja da će se bolje od mladoga para brinuti za njihovo dijete.
Moramo se boriti!
Razgovarali smo sinoć u kafiću u Koprivničkim Bregima. Naručio je kavu, zapalio cigaretu. Mladić potpuno normalno izgleda i suvislo govori. Nije riječ o nezrelom dečku, stvorenju ispodprosječnih mentalnih sposobnosti, kakvim ga prikazuje koprivnički Centar za socijalnu skrb, koji je baš zapeo da njemu i Mateji oduzme dijete.
– Što tvrde? Da je Dorijan bio gladan, u hladnome, s krastama po koži? To su čiste laži! Vidjet ćete i sami, pokazat ćemo vam – rekao je i odmah nastavio: – Sada nam je glavno pronaći dobrog odvjetnika. Moramo se boriti i dalje.
On i Mateja, nakon što je jučer policija potvrdila da je za njima i službeno raspisala potragu, zapravo više nisu u bijegu. Pronašli su ih u Koprivničkim Bregima, gdje su se sklonili kod Stankove sestre. I došli su k njima.
Došla je hrpa ljudi iz Centra za socijalnu skrb (četiri socijalne radnice i još neki ljudi, kaže Stanko), došla su četiri kriminalistička policajca i još dva “obična”. Rekli su im da ne daju Dorijana. Mateja je stavila ruku na kolica u kojima je dijete spavalo. Nisu ga uzeli. Rekli su im neka se idući dan pojave u Centru za socijalnu skrb.
A kako je sve počelo?
– S Matejom sam se upoznao kad je imala 15 godina. Kad je navršila 16, počeli smo živjeti skupa u kući mojih roditelja u Koprivničkom Ivancu. U Centru su to dopustili. Znali su i daje zatrudnjela. Sve je bilo OK dok nije rodila.
Dolazila nam je patronažna sestra, rekla je da se dobro brinemo o djetetu. Sad čujemo da je u nekakav zapisnik izjavila da nije bilo tako. U kući je bilo toplo, Mateja je dojila, ne znam na koju su foru zaključili da nešto nije u redu. Nakon neka tri tjedna pozvali su nas u Centar da upišu dijete. Tada su Mateju počeli nagovarati da ode s djetetom, a kad je ona odbila, rekli su da će nam oduzeti dijete, da će nas dati na sud.
Rekli su nam da će nam tada u kuću banuti deset policajaca i da će nam uzeti Dorijana. To nam je rekla socijalna radnica Merima Remenar. A prošle godine u devetom mjesecu upravo je ona dopustila da Mateja živi sa mnom. Potom je sve išlo brzo, prebrzo – ispričao je Stanko.
Ne znam kako ćemo
Stiglo je sudsko rješenje o oduzimanju i mladome su paru rekli da će po Dorijana doći u prošli petak. Nisu ih čekali.
– Večer prije maknuli smo se, bojali smo se za dijete. Ne damo ga, pa naše je. Nijedan pravi roditelj ne bi dao svoje dijete. Otišli smo vlakom k Matejinoj sestri u Slatinu. Javio sam se mami, a kad sam čuo da me traži policija, u nedjelju, nazvao sam ih i rekao im da je sve u redu, da nam ništa ne fali.
Zvao sam ih sa svog mobitela i skužio sam da zadržavaju razgovor, nisam blesav. Pet me je puta pitao gdje sam, a nakon nekih četrdeset i pet sekunda nešto je zapištalo. Čuo sam da se došaptavaju pa sam prekinuo vezu i izvadio karticu iz mobitela. Čekali smo da se situacija smiri, da se vratimo doma – veli mladić.
Samoinicijativno su, kaže, otišli u Centar za socijalnu skrb u Slatini. Stanko tvrdi da su im tamo rekli da im nitko ne može uzeti dijete ako ne postoje ozbiljni problemi i da Matejina malodobnost s time nema nikakve veze. Da, rekli su im, tvrdi on, kako se radi o “velikim mućkama”.
– Tamo, u Slatini, potpuno druga priča nego u Koprivnici. Uvjeren sam da nam žele uzeti Dorijana kako bi ga dali na posvojenje Čitao sam da su oduzeli dijete kad je cura imala 17, a dečko 19 godina. Već im ga dvije godine ne žele vratiti iako i on i ona rade te su sagradili kuću – kaže Stanko.
Iako se situacija nije smirila, mladi par je u ponedjeljak otišao iz Slatine, u strahu da ih policija ne pronađe. Nisu se usudili otići svojoj kući, nego su otišli u Koprivničke Brege, k Stankovoj sestri. Nakon što su se još jednom, jučer, othrvali novom pokušaju da im država nasilno oduzme dijete, sada im je glavna briga kako da se pravnim putem izbore da se to ne dogodi.
– Ne znam kako ćemo, nemamo baš novca za odvjetnika – požalio se Stanko.
Odmah smo nazvali Silviju Stanić, izvršnu direktoricu udruge roditelja Korak po korak, koja je prekjučer mladome paru bila javno ponudila pravnu pomoć. Razgovarala je sa Stankom, nakon toga nazvala odvjetnicu koja surađuje s udrugom i potom se ponovno javila. Bila je od riječi, pravna pravna pomoć Stanku i Mateji osigurana je.
Ljudi iz koprivničkog Centra za socijalnu skrb dobit će, tako, sugovornika kojemu neće moći samo tako tvrditi da je Dorijan gladan, prozebao i pun krasta u kući u kojoj se sada nalazi sa svojim roditeljima, kod Stankove sestre.
– Rekli su da nisu zadovoljni ni ovim uvjetima. Među ostalim, i da boja zidova nije prilagođena djetetu. Ne znam što bi htjeli, da imamo vilu – uključila se u razgovor sestra Stanka Kovačić.
Tada smo se već preselili u njezinu kuću. Boja zidova je, kako smo se uvjerili na vlastite oči, potpuno decentno žuta. Svježe obojeno, čini se. Sjeli smo u dnevnu sobu, pucketala su drva u peći, Dorijan je spavao u pokrajnjoj, većoj dnevnoj sobi nakon što ga je Mateja nahranila. Stankin sin Nikola gledao je televiziju i usput “visio” na Facebooku. Kuhala se kava u kuhinji. Da, imaju i frižider. Dorijan doista nema nikakve kraste, pokazali su nam.
Nismo mogli spavati
Kako su se osjećali kao bjegunci, pitamo Stanka.
– Loše. Nismo mogli spavati. Malo spavaš pa se probudiš u strahu da ti ne upadne policija. To može biti danas, sutra, prekosutra. Osjećao sam se kao da sam nekoga ubio kad je došla kriminalistička policija. Sada još uvijek nismo sigurni, ne znamo što će se dogoditi. Znamo jedino da se volimo, da volimo Dorijana i da ne damo da nam ga oduzmu. Želimo se vjenčati, a ja se nadam poslu. Imao sam već dogovoren razgovor u jednoj firmi u Zagrebu, ali sad je to propalo zbog ove situacije – odgovara on.
Žali se kako im iz Centra za socijalnu skrb nisu ponudili nikakvu pomoć. Nisu ih pitali, kao što znaju pitati siromašne obitelji, treba li im ogrjevno drvo. Nisu ih pitali trebaju im li pelene, samo su željeli Dorijana.
Službeno, postupak koji država namjerava provesti naziva se “ovršna radnja oduzimanja djeteta”. Kopiju rješenja Općinskoga suda u Koprivnici, Stalne službe u Đurđevcu, donesenog 14. listopada, mladi je par, kako tvrdi Stanko, dobio tek jučer. Prije mu je nisu htjeli dati. U tome dokumentu piše da je “ovrha djeteta” zakazana za 21. listopada 2011. godine u 6,30 sati ili “u drugo vrijeme po pronalasku djeteta”.
Dalje piše da se ovršenici Mateji V. i njezinu izvanbračnom partneru Stanku Ž. nalaže da dijete predaju sudskom ovršitelju radi povjeravanja na čuvanje i odgoj udomiteljskoj obitelji.
“Ovršenici V. Mateji (…) izriče se novčana kazna u iznosu od 1000 kuna (tisuću kuna) ako na licu mjesta ne bude maloljetno muško dijete te za svako drugo ometanje provedbe ovršne radnje. Provedba ovršne radnje nalaže se sudskom ovršitelju Općinskog suda u Koprivnici uz asistenciju pripadnika PU koprivničko-križevačke”, završni je pasus tog dokumenta.
U slučaju Stanka i Mateje nikakva novčana kazna ne bi bila dovoljna prijetnja da “sudskom ovršitelju” predaju Dorijana.
Pali kod psihologa
Osim sada već iznimno sumnjive upornosti koprivničkog Centra za socijalnu skrb u nastojanju da Mateji i Stanku oduzme dijete, zanimljiva je i još jedna pravna bitka koju je ta institucija povela protiv mladog para.
Još u drugom mjesecu Matejine trudnoće oni su podnijeli zahtjev za sklapanje bračne zajednice. To im, prema Obiteljskome zakonu, mora odobriti sud zbog njezine maloljetnosti.
Prošli su uobičajenu proceduru i “pali” na ispitivanju kod psihologa koji radi u Centru za socijalnu skrb. Stanko kaže da su ih proglasili nezrelima za brak.
– Sudu to nije bilo dovoljno nego je zatražio mišljenje drugog psihologa. Tamo smo prošli – veli mladić.
Općinski sud u Koprivnici potom je donio nepravomoćno rješenje kojim malodobnoj Mateji dopušta da se vjenča sa Stankom. Svadbe ipak nije bilo jer je Centar na to rješenje podnio žalbu, o kojoj će odlučiti viši sud.
Da su mladić i djevojka izmijenili vjenčane prstene, postupak oduzimanja njihova djeteta ne bi mogao proći tako brzo, tako lako i uz argumente o “pothranjenosti, pothlađenosti i krastama na koži”.
– Nemamo ništa protiv toga da Centar za socijalnu skrb nadzire kako se brinemo o Dorijanu. Sada se čini da nam država želi oteti dijete, a stavlja nas u situaciju kao da smo mi sami oteli svog sina te nas zbog toga progoni kao kriminalce – sasvim logično zaključuje Stanko.
Mladome je paru sada prva briga da se izbori kako bi Dorijan ostao s njima.
Teško se oteti osjećaju da ih u toj borbi valja podržati. Reakcija javnosti – brojni čitatelji koji osuđuju postupak Centra za socijalnu skrb i nude pomoć mladoj obitelji – također sugerira da je u ovome slučaju sustav pogriješio.
